Uloga Ljudevita Gaja u buđenju nacionalne svijesti i stvaranju ilirskog pokreta nemjerljiva je i zato je važna ličnost u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća.
No njegovi suvremenici prije bi ga okarakterizirali kao prevaranta i manipulatora koji je kupio doktorsku titulu, pronevjerio novac i podmićivao moćnike, piše 24sata.
Životni put Ljudevita Gaja u rodnoj Krapini započeo je u vrlo štedljivoj obitelji. Rodio se kao sedmo dijete, a prema predaji u času njegova rođenja zazvonila su zvona krapinske crkve. Primalja je tada navodno rekla da će se glas tog dječaka daleko čuti.
Živjeli su skromno, gotovo na granici škrtosti, o čemu svjedoče brojne anegdote iz Gajeve mladosti.
– Otac mu je bio ljekarnik i počasni blagajnik u mjesnoj samoupravi. Majka je bila kći kirurga, tako da nisu oskudijevali. Ipak, vrlo su pažljivo kupovali odjeću. Primjerice, Ljudevit je prvi put u životu dobio novo odijelo tek kao gimnazijalac u Varaždinu. Postoji i priča prema kojoj su mu roditelji kupili tople zimske rukavice tek na izričit zahtjev stanodavaca kod kojih je boravio dok se školovao – ispričao nam je svojedobno dr. Hrvoje Gračanin sa Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Vršnjaci ga nisu voljeli
Zabilježeno je i kako se mladi Gaj nije osobito dobro snašao među varaždinskim vršnjacima.
Iako je bio odličan učenik, ostali učenici ga nisu osobito voljeli i nerijetko su ga zadirkivali, o čemu svjedoče brojna pisma koje je slao majci i njezini odgovori u kojima ga je tješila.
Odlučan u ideji da školovanje nastavi bilo gdje drugdje, roditeljima nije ostavio izbora i popustili mu. Gaj je stoga upisao njemačku gimnaziju u Karlovcu gdje se dobro snašao i bio je zadovoljan.
No u to vrijeme mu je preminuo otac, pa je njegovoj obitelji situacija postala financijski vrlo teška. Od svog dijela nasljedstva majka ga je uzdržavala i školovala, no unatoč teškim vremenima uspjela je skucati dovoljno da ga nakon mature u Karlovcu pošalje na studij u Beč.
– Gaj se ni u Beču nije dobro snašao. Iz nekog razloga odlučio je pronaći dokaze da je plemićkoga roda, pa je vrijeme provodio u knjižnici i po arhivima. Bez uspjeha. Preselio se 1827. u Graz kod rođaka, a iste godine u jesen vratio se u Krapinu. U to vrijeme stigla je odredba Hrvatskoj sabora prema kojoj je mađarski postao obaveznim jezikom u školama. To ga je silno razljutilo i tu je započela rasti njegova ilirska misao – objasnio je dr. Gračanin.
Nešto kasnije, vrativši se u Graz, stvorio je krug prijatelja s kojima je razmjenjivao domoljubne ideje. Među njima su se isticali Mojsije Baltrić i Dimitrije Demetar.
Gaj je potom 1829. otišao u Peštu kako bi završio studij prava i posvetio se politici, a istovremeno ga je počelo zanimati stvaranje književnog jezika.
Iste godine napisao je ‘Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja’, knjižicu koju je sljedeće godine objavio u Budimu i koja mu je donijela nacionalnu slavu.
‘Grozan čovjek, obični manipulator’
Nakon studija vratio se u Zagreb i postao vježbenikom u odvjetničkom uredu. Smatrao je da treba pokrenuti novine kako bi njegove ideje doprle do što većeg broja ljudi, pa je 1832. zatražio kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom.
Dobio je 1834. godine koncesiju za izdavanje novina, a tek je krajem sljedeće godine zatražio povlasticu za otvaranje tiskare. U siječnju 1835. izašao je prvi broj Novina Horvatskih, a ubrzo i njihov književni prilog ‘Danicza horvatzska, slavonzka I dalmatinzka’.
Novine su naišle na veliki uspjeh, no o prilično mračnoj pozadini njihova nastanka više je doznao pokojni Stjepan Laljak iz zaprešićkog ogranka Matice Hrvatske s kojim smo razgovarali prije dvije godine.
On je više od 40 godina proveo istražujući arhivsku dokumentaciju o ljudima povezanima sa Maticom, pa je, među ostalim, naišao i na spise o Ljudevitu Gaju u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici.
Iako je studirao književnost i filozofiju, Laljak se čudi kako ga u pronalasku te dokumentacije nije preduhitrio nitko od povjesničara.
Dokumenti su na latinskom jeziku. Također neobjavljeni dokumenti Matice Hrvatske u potpunosti razotkrivaju Gaja kao prevaranta.
– Gaj je bio grozan čovjek koji je manipulirao ljudima i sve što radi činio zbog osobnih interesa i koristi, pa je takva bila i priča o njegovoj tiskari. Žalosno je što su suvremenici znali sve o tome, ali zbog njegovih političkih veza i položaja moći nisu uspjeli napraviti ništa. Naime, Gaj se u to vrijeme sa samo 26 godina nametnuo u Zagrebu kao čovjek koji je objavio knjižicu, imao je u ruci doktorat i želju da nešto napravi. Sjetio se tiskare, jer u to vrijeme u Hrvatskoj su po jednu tiskaru imali samo Varaždin i Karlovac.
Imati tiskaru značilo je imati moć. Treba znati kako je uz njega i njegovu ideju odmah stao Kaptol smatrajući da će tako dobiti platformu za svoje tiskarske potrebe, I to mu je sigurno omogućilo proboj. Dakle, da bi se tiskale novine, za koje je dobio dopuštenje, trebala mu je tiskara. Zato je pred komisijom u Zagrebu organiziran natječaj na kojem su tiskare mogle ponuditi za koliko novca će ih tiskati. I tu se on ugurao. Karlovačka I Varaždinska tiskara dale su svoje ponude, kao I Ljudevit Gaj. No sudeći prema dokumentaciji, Gajeva je bila višestruko skuplja. Već sljedećega dana pod nerazjašnjenim okolnostima njegova ponuda se smanjila na točno onaj iznos koji su ponudile I konkurentske tiskare. Vjerojatno je netko od članova komisije Gaju prišapnuo taj podatak, jer on ga nikako nije mogao znati budući da su ponude bile tajne – ispričao nam je Laljak.
Kupio doktorat, tuđe radove potpisivao kao svoje
Dodao je kako je zahvaljujući lažnim optužbama koje su se svodile na to da je vlasnik karlovačke tiskare Židov pa mu ne treba vjerovati, a vlasnik varaždinske tiskare nije čestit, njegova ponuda proglašena najboljom i Gaj se dočepao iznimne pozicije moći. Imati tiskaru, biti vlasnik novina i njihov glavni urednik smatralo se, kao i danas, sukobom interesa.
U to vrijeme kolala je i priča o Gajevom kupljenom doktoratu, kao i o brošuri Dvorci oko Krapine koju je objavio na njemačkom jeziku. Riječ je o kompilaciji već objavljenih radova drugih autora koje je Gaj skupio i potpisao kao svoje.
Nakon izborne pobjede Ilirske stranke u zagrebačkoj županiji 1842. godine Gaj je postao istaknutim političarem tog doba. U zanosu uspjeha, odvažio se zaprositi Paulinu Krizmanić koju je poznavao još od Pešte, a bio je očaran njezinom ljepotom.
Vjenčali su se 1842. Iste godine grof Janko Drašković, istaknuti Ilirac, utemeljio je Maticu Hrvatsku.
– Iako je Gaj među pojedinim krugovima slovio kao vrlo častan čovjek, mnogi njegovi suvremenici znali su da to nije bio. Drašković je u početku imao povjerenja u njega, pa mu je dao 1842. vjerodajnicu koja je Gaju omogućila da bilo gdje u svijetu traži novac I prima darove te skuplja pomoć za Maticu. Nakon pet godina predsjednik Matice zatražio povrat te vjerodajnice, jer se uvjerio u Gajevo častohleplje i prevrtljivost. To su znali svi ilirci koji su htjeli znati, kao I Ivan Mažuranić koji ga je štitio. Gaj je kazao da tijekom tih godina nije uspio ništa prikupiti za Maticu. Međutim, Stanko Vraz tada je govorio kako pouzdano zna da su Gaju mnogi dali novac i druge darove za Maticu, ali on ih je zadržao za sebe – ispričao nam je Laljak.
Sav novac zadržao za sebe…
– Tijekom cijelog svog javnog djelovanja Ljudevit Gaj je putovao po zemlji i ljude uvjeravao kako skuplja građu za buduću nacionalnu biblioteku. Od naivnih je pojedinaca na taj način dobivao vrijedna djela – rukopise i knjige iz 15. I kasnijih stoljeća koja su mu oni ustupali misleći da radi plemenitu stvar. Nije im ništa platio, oni su mu to darovali računajući da će knjige završiti u fundusu kao vrijedni artefakti.
U ime stvaranja nacionalne biblioteke Gaj je uspio od cara ishoditi donaciju, država mu je to već platila, no ideju nikada nije realizirao a novac i vrijednu građu je zadržao za sebe. Nakon njegove smrti nasljednici su sve pronađeno proglasili Gajevom ostavštinom. Tako je njegov sin Velimir u vrijeme kada je na banskoj poziciji u Hrvatskoj bio Ivan Mažuranić, inače prijatelj oca Ljudevita, uspio ishoditi nevjerojatnu stvar. Svu tu građu koju je otkupila prije 30 godina, zemaljska vlada ponovno je otkupila od Gajevih. Knjige, pisma i rukopisi na kraju su završili gdje su I trebali – zaključio je Laljak priču o kontroverznom političaru.
Preminuo je 20. travnja 1872. u svojoj tiskari. Imao je 62 godine. Glas o tome brzo se proširio gradom, a povijesni dokumenti bilježe kako je pogrebnoj povorci iskazana počast jer su u ulicama kojima su prolazili bile uključene plinske svjetiljke.
Gajevo posljednje počivalište bilo je na Jurjevskom groblju do 1883., a tada su njegove posmrtne ostatke prenijeli na Mirogoj. I nakon smrti pojedina djela njegove obitelji bila su kontroverzna, piše 24sata.
