Cijeli svoj radni vijek provela je u rodilištu varaždinske bolnice, a radila je od 19. godine. Mnoge žene koje su rađale posljednjih desetljeća čule su ili čitale po forumima o babici Eriki...
– Ne mogu reći da mi je bio djetinji san biti primalja, nekako
sam tu školu završila spletom okolnosti, ali sada kada se osvrnem
mogu reći da bih opet isto. Prekrasan je to posao – kaže
Erika Spirić, koja je kao primalja u rađaonici
radila 42 godine, a 2016. otišla je u penziju.
Cijeli svoj radni vijek provela je u rodilištu
varaždinske bolnice, a radila je od 19. godine.
Mnoge žene koje su rađale posljednjih desetljeća čule su ili
čitale po forumima o babici Eriki, koja je sinonim za prirodan
porod, piše
100posto.
Svog prvog poroda koji je odradila i danas se sjeća.
– Ubačena sam jednu nedjelju cijeli dan, a od škole je prošlo
šest mjeseci. Kolegica koja je bila iz noćne ostala sa
mnom. Nekad nas je bilo malo i nitko te nije pitao znaš li
ili ne znaš. Nije mi bilo ugodno niti jednostavno. Dijete je
bilo prerano rođeno, imala sam još pet rodilja u rađaoni.
Bilo je puno posla to je možda i dobro jer ne stigneš razmišljati
koliko ne znaš i koliko si nesiguran – priča.
‘Sve su vikale, čulo ih se do Zagreba’
Kaže da je, srećom, došla ‘dobro potkovana’, imala je solidno
znanje i praksu. Prisjeća se da je za maturu trebala imati 30
poroda, a danas trebaju imati 10.
Završila je školu u Vinogradskoj, a roditelji su se preselili iz
Zagreba u Ludbreg pa je i ona otišla za njima.
Gospođa Spirić kaže da ne može reći da je prije sve bilo jako
humano, danas je puno humanije.
– Tada nije ni moglo niti biti drukčije, ja sam bila sama u
rađaoni sa pet žena, nisam stigla držati ih za ruke, bile su same
bez pratnje.
Teško je ženi biti samoj u tim trenucima, ona mora imati nekog
svog, nekog kome vjeruje, kaže primalja.
– Sve su vikale, čulo bi se do Zagreba. Išli smo od jedne do
druge kao na traci. Danas žena više zna, želi više pažnje, nekad
je legla na ginekološki stol i nije se smjela pomaknuti, kamoli
da bi šetala, stajala, da bi na zahod otišla. Hvala bogu da smo
nešto i naučili godinama. Postoji potreba žena da im
objašnjavamo, da im damo da sudjeluju, da ih držimo za ruku.
Ako je žedna, smatra da ženi treba dati vode. Prošla su vremena
kad nisu smjele ništa.
Cijeli intervju pročitajte
ovdje.