Bilo je već pisanja o rječniku, izrazima, o komunikaciji u školi u ovoj kolumni. Okidač za ponovno lamentiranje na tu temu su ponavljajuće reklame, voditelji i komentatori na televiziji, a znamo da djeca kao male spužve upijaju sve što vide i čuju. Ako djeca krenu rabiti izraze kojima ih se bombardira u zadnje vrijeme, možemo se pozdraviti s lijepim hrvatskim jezikom i pravogovorom na neko vrijeme.
Zašto (ne) volim TeVe?
A što to mogu u zadnje vrijeme djeca čuti na TeVe-u? Kao prvo, uši krvare od reklame za novu sezonu najbolesnijeg reality show – a (Ima li hrvatska riječ za reality show? Neki suvisli hrvatski prijevod? Jezičari, gdje ste?) ikad, Big Brothera, odnosno Velikog brata.
Za neupućene, termin i nit vodilja za šou su preuzeti iz romana ‘1984.’, Erica Arthura Blaira, alias Georga Orwella, u kojoj pisac daleke 1949. opisuje futurističko totalitarno društvo u kojem Veliki brat nadzire sve i sva. U današnjem društvu bilo bi prikladnije i vjerodostojnije da se napravi neki reality show, odnosno u slobodnom improviziranom prijevodu: gledam-te-i-snimam-šou temeljen na romanu Ive Brešana ‘Država Božja 2053.’.
Ipak, široke narodne mase veselo plješću ručicama na najave ‘velikog spektakla’ prožetog ‘teškom tajnovitošću’, spektakla koji se odlikuje bolesnim voajerskim karakteristikama i još bolesnijim povodima likova koji su dobrovoljno pristali živjeti pred kamerama 24/7. Oni koji nisu čitali spomenute romane ni Orwela ni Brešana, trk u prvu knjižnicu i izvol’te. Čitanje ne boli.
Da se vratimo djeci. Iskreno se, kao pedagog, nadam da nitko od roditelja neće dozvoliti svojem djetetu gledati ovo smeće od programa. Ono od čega još više strahujem je rječnik i govor voditeljice, poznatije po ‘hihihihi’ smijanju samoj sebi nakon svake tri riječi. U reklami, odnosno najavi za taj voajeristički šou s čudacima iz okoliša, koristi se rječnik koji ne zadovoljava ni jedan standard hrvatskog jezika. ‘Hoće li oni to moć’?’, ‘Neću im reć’!’ ‘Hoće li izdržat’?’ i, naposljetku, vanserijsko ‘hrvatski’ usklik ‘UAU!’.
Borba Davida i Golijata
I dok se u školama učitelji bore svim raspoloživim sredstvima da djecu nauče pravogovoru, jedna reklama ubije sve. U svega nekoliko sekundi trajanja. Voditeljica je djeci simpatičnija od učitelja, lijepa je, lijepo odjevena, i radije će uzeti nju kao primjer nego sve učitelje ovog svijeta.
Opet malo instrukcija, ovaj put iz slovnice (tako se sad zove gramatika) hrvatskog jezika. Futur prvi je složeni glagolski oblik koji se sastoje od dvije ili više riječi. Futur prvi je buduće vrijeme, tvori se od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva. Na primjer: ‘neću vam reći’, ‘oni će moći’, ‘hoće li izdržati?’. Futuru prvom je specifična morfološka promjena koja nastaje u inverziji pomoćnog glagola i infinitiva pa glagoli čiji infinitiv završava s -ti gube dio infinitivnog nastavka: ‘izdržat će’, ‘gledat ću’ i tako dalje, ali nigdje, ni u kojem obliku ne postoji oblici: ‘Hoće li oni to moć’?’, ‘Neću im reć’!’ i ostali uhu bolni izrazi iz reklame koja vrišti od ubijanja lijepog nam hrvatskog jezika.
Nakon što se upornim ponavljanjem takvog govora djeci ‘utetovira’ ovakav ‘lijevi’ oblik futura, učitelji će na satovima kao uzvik divljenja ili iznenađenja dobivati masovni ‘UAU’, prolajat će svi kojima je mozak ispran takvim reklamama. Zatim će se masovno, ponovno, u pisanim radovima učenika dobivati neki futur treći, Big Brother oblik futura. I kad će učitelji to ispravljati, dolazit će roditelji pitati što nije u redu i zašto je ispravljeno, jer se podrazumijeva da se na javnoj televiziji koristi standardni, ili barem pravilni hrvatski jezik. I tko će, opet, biti kriv? Pa učitelji, naravno!
Povratak u prošlost
Nekad su se voditeljice školovale. Nisi mogao biti voditelj na javnoj televiziji ako nisi znao pravilno govoriti hrvatski, ako nisi imao pravilan naglasak, ako se nisi znao izražavati. Nekad, kad bi voditelj pogriješio, uvijek bi se ispričao gledateljima ili slušateljima jednostavnim: ‘oprostite’.
Danas? Danas je dovoljno zadovoljavati jedan od dva uvjeta da postaneš voditelj: ili moraš odlično izgledati (ako si ženskog roda) ili moraš imati, kako bismo ‘po domaće rekli’: špagu, vezu koja te je zaposlila. Pravogovor, lijepo i pravilno književno izražavanje, isprika nakon što se pogriješi? Jel’ se to na kruh maže? Što je to?
Voditeljice iz Dalmacije, kojima je redom osnovna i jedina kvaliteta iznimna ljepota, zavlače kad govore i pjevaju, isključivo na svojem narječju, govore iskrivljenim hrvatskim i nikome ništa. Što bi bilo kad bi se tako pustilo ‘cijepljenu kajkavku’ da ‘dere’ na svom narječju na javnoj televiziji? Rijetki su danas voditelji i voditeljice na javnim televizijama koji mogu biti uzor našoj djeci u govoru.
Ima još
Rukomet. Navijanje. Komentatori. I opet ponavljamo: hrvatski grb ima kvadratiće. Hrvatski dres ima kvadratiće. Obilježja Hrvatskih navijača su crveno-bijeli kvadratići. Nisu kockice! Kocka je geometrijsko tijelo, kvadrat je lik. Kako učitelji mogu to djeci utuviti u njihove male glavice kad ih se na sve strane uvjerava da su naši dresovi kockasti, da je puna dvorana kockica i slično?
Osim toga, je li Hrvatska dio Amerike pa da se rukometaši nazivaju kaubojima? Kauboj = cowboy = cow (krava), boy (dečko) = kravari! Zar su hrvatski rukometaši kravari? Čuvari krava? Dobro se pita naš hrvatski pjesnik i učitelj u mirovini Josip Prudeus, inače autor naziva Vatreni kojim se nazivaju naši nogometaši, zar ne bi bilo prikladnije i u duhu hrvatskog jezika da rukometašima damo neki drugi, hrvatski nadimak? Toliko se dičimo svojim domoljubljem, a onda vrstu srčanih mladića zovemo kravarima, uz toliko bogatstvo hrvatskog jezika.
Čudni smo mi ljudi
Diže se dreka oko svakog obilježavanja Halloweena, nezgrapno prevedenog kao Noć vještica, da je to amerikanizacija, da to ne pripada hrvatskoj baštini i kulturi, a onda, pazi kontradikcije, rukometnu reprezentaciju nazovemo američkim imenom Kauboji.
Kakvu poruku društvo šalje našoj djeci? A od koga se očekuje da ispravlja sve ‘krive Drine’? Od Pedra, pardon, učitelja.
