'Kako mogu imati leukemiju, pa ja imam samo 17 godina?!', bile su prve misli Barbara Kranjčec kad je saznala da boluje od leukemije...
Dijagnozu leukemije dobila sam kad sam bila na razmjeni učenika u
Kanadi. Išla sam u treći razred, a sve je počelo kad smo na satu
biologije učili o krvnim grupama i vadili krv, započela je svoju
priču Varaždinka s londonskom adresom, Barbara
Kranjčec (24) za
24 sata.
– Nakon tog vađenja, modrica na ruci nije mi odlazila dva tjedna
i to mi je bilo čudno. Ubrzo sam primijetila da ih po tijelu imam
više, ali tad sam išla na plivanje i pripisala sam to treninzima
– objasnila je Barbara.
No tijekom jednog treninga osjetila je veliku slabost u cijelom
tijelu.
– Došla mi je muka. Osjećala sam kao da je neka struja prošla
kroz mene. Skoro sam se srušila. Isti dan sam otišla kod
liječnika iako je bio blagdan – kazala je.
‘Mama, dođi u Kanadu. Mislim da imam leukemiju’
Izvadio joj je krv i rekao kako će me u ponedjeljak povratno
nazvati s nalazima. No, poziv od liječnika je primila istog dana.
– Zvao me navečer i rekao mi da odmah idem na hitnu. Govorio je
nešto o vrijednosti krvi, ali nisam ga razumjela. Sljedeće što
sam čula bilo je: ‘Siguran sam 89% da imate leukemiju’. Prva
misao koja mi je prošla kroz glavu bila je: ‘Kako mogu imati
leukemiju, pa ja imam samo 17 godina?!’ – govori Varaždinka.
Kada je došla na hitnu, ponovo su joj izvadili krv i uvjerili se
u ono što je rekao njezin liječnik. Krvne pločice bile su joj
jako niske, a doktori su se čudili kako uopće može stajati na
nogama.
– Nazvala sam mamu i rekla joj: ‘Hitno kupuj kartu za Kanadu. Ne
mogu o tome preko telefona’. Na njezino inzistiranje rekla sam
joj: ‘Doktori misle da imam leukemiju. Tada je nastala minuta
šutnje – ispričala je.
Drugo jutro odvezli su je s kolima na pedijatriju kako bi
potvrdili da je riječ o leukemiji te odredili tip.
– Punktirali su mi kost i odredili da imam akutnu promijelocitnu
leukemiju (AML-M3). Moji roditelji koji su uspjeli stići u Kanadu
u roku od 24 sata su bili slomljeni, a ja sam bila pozitivna.
Liječnici su nam rekli da je šansa za izlječenje 80 % jer postoji
pametni lijek koji je u upotrebi od 1992. godine, ali i da ima
puno ljudi koji ne uspiju ‘progurati’ kemoterapije i da umru od
posljedica nje – rekla je Barbara.
Bila je u komi dvadeset dana
Objasnili su joj sve posljedice i nuspojave liječenja te joj
rekli da će je u bolnici zadržati 4-5 tjedana jer je preslaba da
ode na let za Hrvatsku. U međuvremenu povezali su se s
liječnicima sa zagrebačkog Rebra.
– S kemoterapijom sam započela tjedan dana nakon što sam došla u
bolnicu. Prije nego što je krenula kemoterapija, odlučila sam
ošišati kosu kako bi ju donirala za izradu perike za oboljelu
djecu. Sama sebi sam rekla: ‘Pa ionako ću je izgubiti’ – govori.
Nakon par tjedana kemoterapije, izgubila je 20 kilograma. Stanje
joj se pogoršalo i 20 dana je kaže, bila u komi.
– Dobila sam temperaturu 41, a liječnik je mojoj majci rekao da
se pripremi na najgore. U trenucima kada sam bila svjesna,
pomirila sam se da ću umrijeti i oprostila se sa svima –
objasnila je za
24 sata.
Nalazi su bili sve lošiji, nekoliko puta je imala infekciju,
dobila je ugrušak u plućima te su je tada operirali četiri puta.
Nakon tri mjeseca vratila se u Hrvatsku
– Sjećam se da je jednom čak 20 doktora bilo u mojoj sobi. Imala
sam probleme s migrenama i mišići su mi atrofirali. Nisam mogla
napraviti niti korak. No, nakon mjesec dana katastrofe jedno sam
se jutro probudila i osjećala bolje. Sjećam se da sam rekla
liječnicima da sam gladna, a oni su bili presretni zbog toga.
Rekli su mi: ‘Dogodilo se čudo’. – priča nam Barbara.
Kaže kako joj je veliki problem bio hodanje te da je svakog dana
napravila korak više. Nakon tri mjeseca u bolnici u Kanadi dobila
je dopuštenje za povratak u Hrvatsku.
– Na letu je s nama bila medicinska sestra koja me stalno držala
na oku. Sve oko mene bilo je dezinficirano i od tada je
dezinfekcija postala moja svakodnevica – prisjeća se Varaždinka.
Kad se vratila u Hrvatsku odmah je prebačena u KBC Rebro gdje ju
je liječio prof. dr. sc. Boris Labar, a nakon
njega prof. dr. Igor Aurer.
– Rebro mi je postalo ‘drugi dom’. Za doktore i osoblje imam samo
riječi hvale – rekla je. Dodaje kako ju je plašila činjenica da
je propustila cijelo polugodište u školi.
– Pet mjeseci nakon dijagnoze vratila sam se u školu. Naravno, ne
za stalno, već kad je doktor to dopuštao. Bila bi dva tjedna u
bolnici pa tjedan u školi u Varaždinu. Ravnateljica Druge
gimnazije predložila mi je da pauziram godinu, ali ja to nikako
nisam htjela – govori Barbara.
Položila je sve predmete do kraja školske godine
Iako joj, kako kaže, prije toga škola nije bila draga, rado je
tamo odlazila. U društvu prijatelja osjećala se dobro i odlučila
je sve predmete položiti do kraja iste školske godine.
– Položila sam treći razred i na vrijeme krenula u četvrti. Bila
sam upornija nego ikad. Mama se čudila koliko sam volje imala.
Učila sam u bolnici i kod kuće – kazala je.
– Taj dan slavim kao drugi rođendan. Naravno, na pretrage idem i
dalje kako se bolest ne bi vratila. Ono što sam naučila nakon
borbe s rakom je da treba cijeniti svaku sekundu na ovoj planeti
i da u životu ništa ne treba planirati – kazala je Barbara koja
je nakon završenog fakulteta otišla u London gdje je čuvala
djecu.
– Odlučila sam uzeti vrijeme za sebe. Trenutno se u Londonu
brinem za dvije djevojčice s poteškoćama u razvoju. Ne bih se još
vratila u Hrvatsku, ali tko zna, nemam još jasne planove. Jedino
znam da mi je želja raditi na pedijatrijskoj onkologiji – rekla
je Barbara za
24 sata.