'...Iste te noći potjerali su nas na vlak i odvezli u Zagreb...' Tako počinje njezina priča puna grozota, ali i nesebičnih djela posve nepoznatih ljudi.
U povodu Dana sjećanja na holokaust donosimo veliku priču Eve
Akerman, rođene Krajanski, koja pripovijeda o sudbini koju je
doživjela tijekom vjerojatno najcrnjeg dijela varaždinske
povijesti. Razgovor s njom vođen je 2013. godine, a objavljen 6.
prosinca 2018. godina, kada je Eva Akerman proglašena počasnom
građankom Varaždina.
Eva Akerman, rođena Krajanski, danas je
možda i jedini živući svjedok jednog od najcrnijih, ako ne i
najcrnjeg dijela varaždinske povijesti, odnosno jedini preživjeli
svjedok holokausta koji u ljeto 1941. godine nije zaobišao ni
Varaždin.
S gospođom Evom razgovarali smo početkom 2013. godine
u Domu umirovljenika Lavoslav Švarc u
Zagrebu, u kojem i danas boravi. Podijelila je s nama
tragičnu i traumatičnu priču o svojoj obitelji, koju je izgubila
za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Od članova ugledne varaždinske obitelji Krajanski jedino je Eva
pukom srećom i uz malu pomoć nekoliko nesebičnih i zapravo
normalnih ljudi uspjela doživjeti kraj Drugog svjetskog
rata.
Židovska zajednica u Varaždinu nastarija u Hrvatskoj
U drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20. stoljeća, a
pogotovo između dva svjetska rata, varaždinska židovska
zajednica, inače najstarija židovska zajednica u Hrvatskoj,
ostavila je neizbrisiv trag u društvenom, kulturnom, znanstvenom
i gospodarskom životu Grada Varaždina.
Veliki doprinos razvoju Varaždina dala je i obitelj Eve Akerman.
Njezin otac Artur Krajanski bio je
ugledni farmaceut, znanstvenik i vlasnik varaždinske
apoteke ‘K zlatnom angelu’ u
Gundulićevoj ulici.
Njezina majka Jelisava bila je
profesorica klavira na Glazbenoj školi, a njezin
stric Ernest bio je ugledni pravnik,
ali i glazbenik, budući da je osim Pravnog fakulteta završio i
Konzervatorij u Beču te je, između ostalog, osnovao i vodio
Pjevačko društvo Tomislav u Varaždinu.
Dolazak NDH bio je kraj sretnih dana
Eva, te 1941. godine stara samo 18 godina, i njezin dvije godine
stariji brat Franjo trebali su biti
treća generacija farmaceuta u obitelji Krajanski, nakon djeda i
oca. Eva je tek upisala fakultet u Zagrebu, a njezin brat već je
bio na trećoj godini.
Ali uspostavom NDH i dolaskom ustaša u Varaždin završili su
njihovi sretni dani. Tragedija obitelji Krajanski počela je
zapravo 6. travnja, na dan kada su nacisti ušli u Jugoslaviju. Za
njezinog oca Artura, tada starog 57 godina, to je bila kap koja
je prelila čašu.
– Otac je vodio bogat život. Bio je više znanstvenik nego što se
bavio farmacijom. U to vrijeme nije bilo gotovih lijekova i sve
lijekove proizvodili smo sami. Otac je po cijeloj Europi skupljao
stare knjige o farmaciji i bavio se poviješću farmacije.
Varaždinskom muzeju poklonio je jednu staru apoteku koju je kupio
njegov otac, moj djed. Svirao je i čelo. Tako su se i moji
roditelji upoznali. Majka, vrhunska glazbenica, svirala je na
jednom koncertu za žrtve i ranjenike iz Prvog svjetskog rata i
tamo su se moji roditelji upoznali – počinje svoju priču gospođa
Eva.
‘Otac se upucao u srce, srušio se pred mojim očima’
– Otac je bio već gotovo slijep, ali je uspijevao pratiti što se
događa u svijetu. Točno je znao što nas čeka. Nije nacizam došao
preko noći. Sve to trajalo je od 1933. godine. Otac je sve to
pratio i predosjećao što će se dogoditi. Djeca od 15, 16 ili 18
godina ne razmišljaju o tome. Znali smo i mi što se događa u
svijetu, ali smo mislili da se to događa negdje drugdje. Otac je
pak predosjećao što će se dogoditi. Rekao je da on Nijemce živ
neće dočekati. I mami i meni rekao je da će se ubiti i zato smo
ga čuvali cijelo vrijeme. Tog 6. travnja bio je u salonu naše
kuće i mama ga je pazila. Samo na trenutak je ostao sam kad sam
ja došla kući i ulazila u salon. Kod sebe je imao skriven
revolver i upucao se u srce. Uletjela sam u salon i pitala ga je
li on pucao. Pogedao me i odgovorio da jest i u idućem trenutku
se srušio mrtav – prisjeća se tog potresnog trenutka gospođa
Eva.
Nije mogla studirati jer je Židovka
Artur Krajanski pokopan je u strogoj tajnosti na Židovskom
groblju u Varaždinu, pod okriljem noći, a čak ni najuža obitelj
nije smjela prisustvovati pokopu. Majka Jelisava poslala je nakon
toga Evu u Zagreb, gdje je trebala nastaviti studij farmacije. No
tri mjeseca kasnije, u srpnju 1941. godine, nakon što su je
obavijestili da više ne može studirati jer je Židovka, Eva se
odlučila vratiti kući u Varaždin.
– Vratila sam se u Varaždin vlakom 14. srpnja 1941. godine. Na
putu prema kući srela sam tadašnjeg šefa varaždinske policije,
kojeg sam poznavala jer je njegova kćer išla sa mnom u razred.
Počeo se derati na mene. ‘Marš u kuću i da te više nisam vidio na
ulici’, vikao je. Rekla sam mu da ne znam što se događa i da sam
tek došla iz Zagreba i da upravo idem kući. On se derao da više
ne izlazim na ulicu. Tu istu noć sve su nas pokupili – prisjeća
se.
‘Tijekom noći potrpali su nas u kamione’
– U noći su došli po nas i potrpali nas u kamione. Moj stric je
već bio na kamionu kad su doveli mene, mamu, brata i baku, a djed
se nekim slučajem uspio spasiti. Odveli su nas u ‘jašionu’, gdje
su već bili smješteni gotovo svi varaždinski Židovi, oko 600
ljudi. Iste te noći potjerali su nas na vlak i odvezli
u Zagreb, na tadašnji Velesajam u Savskoj
ulici, gdje je danas Studentski centar. Tamo su nas držali
nekoliko dana i doživjeli smo razna poniženja o kojima ne želim
pričati. Pa su nas onda jedne noći ponovno potrpali u vlak, u one
vagone u kojima se inače samo stoka vozi, a mi smo za njih bili
upravo to, stoka. Odvezli su nas
u Gospić – dodaje.
U Gospiću su ih ustaše prvo smjestili u kaznionicu, no kad su
vidjeli da nema dovoljno mjesta, organizirali su privremeni logor
u kino-dvorani. Tamo su bili vezani i smješteni na hladnom
podu.
Bijeg od režima počeo u Gospiću
– Po troje ljudi je bilo vezano zajedno, a svakih nekoliko metara
bio je jedan mladi ustaša s puškom, da ne bi, ne daj Bože,
pobjegli. Nekoliko tjedana smo tako ležali na tom hladnom podu i
ja sam se razboljela. Do mene je ležao varaždinski
zubar Dragutin Kohn, koji je tom
mladom ustaši koji nas je čuvao, a koji tada valjda još nije
najbolje shvaćao tu nacističku ideologiju, rekao da sam bolesna i
da bi se i on mogao zaraziti i da je najbolje da me odveze u
bolnicu. On se valjda prepao toga pa me potrpao u neka kola i
doista odvezao u bolnicu – prisjeća se.
U bolnici u Gospiću počela je zapravo njezina priča o bijegu od
nacističkog režima i sigurne smrti. Primio ju je, naime, jedan
liječnik koji joj je odlučio pomoći, a pridružili su mu se i
drugi njegovi kolege.
‘Časna sestra prijavila ustašama da sam u bolnici’
– Primio me doktor Vuković i nakon što
sam mu objasnila tko sam, odmah mi je rekao da ništa ne brinem i
da mi se, dok god je on u toj bolnici, ništa neće dogoditi i da
će me on sakriti od ustaša. Jedna časna sestra koja je bila tamo
odmah je otrčala u ustaški stan prijaviti da se nalazim u
bolnici. No doktor Vuković uspio me sakriti od njih. Nekoliko
puta ustaše su dolazile u bolnicu tražiti me, no on je očito imao
nekoga tko bi mu dojavio da dolaze jer me svaki put uspio sakriti
na vrijeme. Skrivala sam se posvuda, a jednom me čak sakrio u
mrtvačnici, ispod stolova na kojima su ležali mrtvaci – prisjeća
se.
Doktor Vuković i njegovi kolege, osim što su je skrivali od
ustaša i sigurne smrti, pomogli su joj i da stupi u kontakt s
tadašnjim zaručnikom i budućim mužem, 11 godina starijim uglednim
zagrebačkim farmaceutom Đurom
Akermanom, koji je čak uspio organizirati i da joj
se u bolnicu dostavi odjeća, potrepštine i nešto novaca.
‘Srećom, Pavelić je Dalmaciju poklonio Talijanima’
Đuro je ostao u Zagrebu s ciljem da iz Zagreba izvuče svoju
majku, sestru i njezinog supruga te troje njihove djece. U pismu
koje je uspio dostaviti Evi poručio joj je da, ako ikako može,
prijeđe na područje pod talijanskom komandom i dođe u
mjesto Preko na otoku Ugljanu.
– Srećom, Pavelić je Dalmaciju poklonio Talijanima, a Talijani
nisu strogo provodili rasne zakone. Većina hrvatskih Židova koji
su se spasili, spasili su se samo zato jer su uspjeli doći do
Dalmacije, koja je bila pod talijanskom kontrolom – priča.
U gunguli koja je nastala oko pitanja jurisdikcije između ustaša
i Talijana ukazala se prilika da gospođa Eva pobjegne iz Gospića,
a u tome su joj ponovno pomoć pružili liječnici, ali i pacijenti
iz gospićke bolnice.
Došla na Ugljan, ali tamo supruga nije bilo
– Jedan od doktora s kojim sam se sprijateljila falsificirao je
moju povijest bolesti i napisao da sam studentica iz Preka koja
se iz Zagreba vraćala kući i razboljela te da sam na taj način
završila u bolnici u Gospiću. Jedna gostioničarka
iz Karlobaga koja je bila samnom u
sobi, koja je znala da sam Židovka i da se skrivam, prevezla me u
Karlobag i tamo me skrivala kod sebe nekoliko dana. Onda sam
brodom otputovala u Pag i na kraju sam nekako uspjela doći do
Ugljana – prisjeća se.
Na Ugljanu međutim njenog supruga nije bilo. On i njegova obitelj
koju je uspio spasiti iz Zagreba zapeli su
u Splitu, tako da se Eva morala uputiti u
još jednu avanturu da dođe do svog zaručnika.
‘Pomogla mi je jedna šnajderica iz Zadra, koja me nikad prije
nije vidjela’
– Doslovno sam preko noći ostala bez ikoga i Đuro je bio jedini s
kim sam bila u nekakvom kontaktu. Jedrenjakom sam otputovala od
Preka do Zadra. Ali nisam mogla nastaviti
put jer nisam imala talijansku propusnicu. I sjedim tamo tako u
nekom kafiću sva jadna i očajna kad mi priđe neka nepoznata žena
i pita me jesam li u redu i trebam li pomoć. Ispričala sam joj da
pokušavam doći do zaručnika u Split, ali da nemam propusnicu. I
lijepo me tako žena odvela do policijske stanice talijanskih
karabinjera i nabavila mi propusnicu. Potpuno nepoznata osoba,
jedna šnajderica iz Zadra koja me vidjela kako sjedim tamo
očajna, odlučila mi je pomoći – priča.
Uspjela je tako doći do Splita i do svog zaručnika, s kojim se
tamo odmah i vjenčala te postala gospođa Akerman. Suprug Đuro
uspio je ukrcati svoju majku, sestru i njezinog muža i njihovu
djecu na brod koji ih je odveo do Sjedinjenih
Američkih Država, a on i Eva otputovali su u Preko
na otoku Ugljanu.
No nisu se tamo dugo zadržali. Netko je, naime, nakon nekoliko
mjeseci dojavio karabinjerima da su Židovi pa su dobili naredbu
da se u roku od 24 sata moraju vratiti na područje pod kontrolom
NDH.
‘Pretvarala sam se da sam trudna’
– Ne znam kako mi je to palo na pamet, valjda instinkt, ali
cijelo vrijeme sam nosila jastuk ispod majice i pretvarala sam se
da sam trudna. Kad je karabinjer došao, instinktivno sam mu
odgovorila da idem roditi u Dubrovnik, koji
je tada bio pod kontrolom NDH, i to me spasilo. Karabinjeri su
mene i Đuru ukrcali na brod koji je preko Zadra i Splita išao u
Dubrovnik. I jednostavno smo u Splitu iskrcali, tako da do
Dubrovnika nikad nismo došli – prisjeća se.
U Splitu su se skrivali i preživljavali gotovo godinu dana. No
karabinjeri su im ponovno ušli u trag i ponovno im izdali naredbu
da se vrate na područje NDH.
U logoru na Rabu živjeli u barakama s miševima i štakorima
– Srećom, jedan naš prijatelj iz Splita nam je pomogao da
pobjegnemo u Sutivan na Braču i tamo
su nas smjestili njegovi prijatelji,
obitelj Lukšić. Bili su siromašni, ništa
nisu imali, ali su sve što su imali dijelili s nama. Bili su
krasni ljudi s kojima smo se sprijateljili. Ali ni to nije dugo
trajalo. Jedne noći karabinjeri su okružili kuću, uhitili mene i
Đuru i odveli nas u logor
u Sumartinu na Braču. Od tamo su nas
odvezli u veliki logor na Rabu, gdje smo
živjeli u nekim barakama s miševima i štakorima i valjda
milijardu stjenica – prisjeća se.
Na Rabu su Eva i Đuro dočekali kapitulaciju Italije u rujnu 1943.
godine. S obzirom da su Nijemci bili smješteni na Krku, činilo se
da se nalaze u bezizlaznoj situaciji. No jedne noći stigla su dva
partizanska broda, koja su odvezla velik broj zarobljenika s
Raba. Oni koji se nisu uspjeli ukrcati na te brodove, završili su
u nacističkim logorima smrti.
U Otočcu se pridružili partizanima
Evu i Đuru partizani su prevezli
u Senj pa zatim
u Otočac. Tamo su se odlučili pridružiti
partizanima te su raspoređeni u sanitetski vod.
– Uputili su nas na ratište u Slavoniju. Ja
sam završila na Papuku, a suprug Đuro na Psunju. Pješice smo išli
od Otočca do Slavonije. Doslovno pješice. Hodali smo noću, a
danju smo spavali skriveni u šumama. Trebali smo, između ostalog,
prijeći i rijeku Savu. I znate kako smo ju prešli? S dva čamca u
četiri noći i to kilometar južnije
od Jasenovca. Ni kihnuti nismo sjeli.
Mjesec dana nam je trebalo da dođemo od Otočca do Slavonije –
priča gospođa Eva.
Povratak u Varaždin – ali nikoga od obitelji više nije bilo
U Slavoniji su dočekali i kraj rata. Čim je do njih stigla vijest
da je Varaždin oslobođen, Eva se
uputila u svoj rodni grad u potrazi za svojom obitelji. No nikoga
više nije bilo.
– Vratila sam se u Varaždin odmah nakon što je oslobođen u
svibnju 1945. godine. Jednostavno sam se morala vratiti kući da
vidim je li što ostalo za nama, je li itko ostao živ. Došla sam
do Gundulićeve ulice i jednostavno se raspala. Nešto se u meni
dogodilo i više nisam mogla niti govoriti niti hodati. Samo sam
stajala tamo u šoku. Jedan čovjek koji je poznavao mene i moju
obitelj me uočio, ponudio mi prenoćište. Tek nakon nekoliko dana
sam došla k sebi od šoka. U mojoj kući je bilo puno nepoznatih
ljudi. To više nije bila moja kuća –
prisjeća se.
Ni danas ne zna gdje su posmrtni ostaci članova obitelji
Što se dogodilo s njezinom obitelji nikada nije uspjela doznati.
Znala je tek da je njezin djed, koji je nekim čudom uspio izbjeći
deportaciju, preminuo prirodnom smrću. Ni danas ne zna gdje su
posmrtni ostaci članova njezine obitelji.
– Ubrzo nakon što sam otišla u bolnicu u Gospiću, ustaše su sve
ljude iz kino-dvorane raselili. Žene su odvezli u logor u Bosnu,
a muške u Jasenovac. Majka i baka završile su navodno
u Auschwitzu, gdje su ubijene. Brat je
ubrzo nakon što je prevezen
u Jasenovac navodno umro od
tuberkuloze. Što se tiče strica, čula sam dvije verzije. Prva
verzija je da su ustaše strijeljale sve pravnike u Jasenovcu,
među kojima je bio i moj stric. Druga verzija je da je prevezen
u Staru Gradišku i da je tamo
ubijen. Preko noći sam tako ostala bez cijele
obitelji, sama na svijetu – ističe.
Svoj rodni grad nakon Drugog svjetskog rata posjećivala je
izuzetno rijetko. Ona i suprug bili su zaposleni u vojsci te su
se selili od Osijeka, Zagreba, Beograda i Herceg
Novog do Zadra, gdje su
živjeli gotovo 50 godina.
Nakon smrti supruga gospođa Eva smjestila se u Domu umirovljenika
Lavoslav Švarc u Zagrebu gdje i danas živi. Na dan 13. rujna
proslavila je 96. rođendan.
‘I u tim groznim vremenima bilo je ljudskosti’
– Znate, nisu se svi Varaždinci svrstali na stranu ustaša. Većina
njih zapravo nije. Prije rata nismo doživljavali neugodnosti.
Bila su to strašna vremena. Ljudi jednostavno nisu znali što će
se dogoditi i kako će sve završiti. Sjećam se da je brat jednog
mog školskog kolege, inače sjajnog hokejaša, bio u našoj pratnji
kada su nas ustaše uhitili i odvezli u Zagreb. Jednostavno su ga
mobilizirali i dali mu taj zadatak, iako je bilo očito da on ne
želi biti tamo. Iako je bio u uniformi, pomogao mi je da u
Zagrebu stupim u kontakt sa zaručnikom i obavijestio ga je da
gdje sam i što se događa samnom. Svaki dan kad smo bili smješteni
na Velesajmu dolazio bi do nas i nosio nam hranu. I u tim
strašnim i groznim vremenima bilo je ljudskosti – zaključila je
svoju priču gospođa Eva Akerman.