DEJAN BUDER ‘Ne mogu bez Ivanščice, lani sam se na nju popeo 321 put’

Ono što je nekome odlazak na plac ili na kavu, Dejanu Buderu je odlazak na Ivanščicu. Nije prvi put da pišemo o njemu. Još 2016. godine postigao je nesvakidašnji rekord – tijekom te godine popeo se na najviši vrh u našemu kraju – koji se nalazi na 1061 metar nadmorske visine – čak 255 puta!

> PLANINARSKI AS Dejan Buder na Ivanščicu se u prošloj godini popeo čak 255 puta!

No tu nije stao. Već sljedeće godine ‘podebljao’ je poprilično tu brojku i završio 2017. sa čak 321 usponom! I najiskusniji planinari sa ‘slonovskim’ pamćenjem ne mogu se sjetiti je li itko ikada postigao nešto takvo.

U sjećanju ostaje tek legendarni Milan Cahun, koji je po Ivanščici i hodao i trčao, i bilježio je navodno 200-tinjak uspona godišnje. Danas poznata utrka od Ivanca do vrha Ivanščice nosi upravo njegovo ime.

– Ne radim pa imam vremena – lakonski objašnjava Dejan Buder svoje postignuće od 576 uspona na vrh Ivanščice u dvije godine!

No on ipak nije klasični Spartanac pa iz njega ne treba izvlačiti riječi, lakonsko mu je samo prvo objašnjenje. Društven je, pričljiv i susretljiv.

Svoju priču trebao mi je ispričati tijekom zajedničkog uspona na Ivanščicu, no dan prije našega pohoda – slomio je rebro! I to, a gdje bi drugdje, spuštajući se sa ‘svoje’ planine.

Osjećao sam se pomalo odgovornim za ovu njegovu ozljedu, poput donosioca nesreće, i pitao sam se kako se ‘slučajnost’ odigrala, eto, baš sada.

– Bilo je pitanje vremena, to mi je i doktorica rekla – objašnjava Dejan zakonom velikih brojeva to što mu se dogodilo.

Ozljeda će mu svakako onemogućiti da i ove godine prebaci vlastiti rekord, no kaže da zapravo ove godine i nije imao namjeru ‘ganjati brojku’.

– Prijašnjih godina me povuklo upravo to. Volim hodati, planinarim otkad znam za sebe, no u trenutku kad je broj uspona bio sve veći i veći, počeo sam planinarenju pristupati i kroz te brojke i pokušao ih nadmašiti. Onda te ljudi pitaju na koliko si trenutno pa te i to motivira za dalje. Pa kreneš ponekad i dva puta dnevno gore, ponekad i tri puta. Često se zna dogoditi da se vratim nakon jutarnjeg planinarenja pa mi se popodne netko javi da bi gore, a nije mu ugodno samome po mraku, pa krenemo zajedno – objašnjava Buder kako izgleda ‘recept za uspjeh’.

A sve to bilo bi i lakše, kaže, da 60 dana godišnje ne provede na Ormoškom jezeru.

– Bavim se ribičijom i ta dva mjeseca onda moram nadomjestiti time da na Ivanščicu neke dane idem i više puta.

To što Dejan ne radi pa ima vremena za planinarenje nije, naravno, dovoljno za popeti se 321 put godišnje na Ivanščicu.

– Nečim se moram baviti, nisam u stanju dugo biti doma i ne kretati se. Ne pijem, ne pušim, ne hodam po krčmama. Više volim po bregima hodati. Nekad sam vozio bicikl, radio i po 10 tisuća kilometara godišnje.

Zanimljiv je cijeli životni put Dejana Budera. Ovaj neumorni sportaš i rekreativac utjelovljenje je izreke ‘kretanje je život’. A vezano uz to otkriva nam nesvakidašnji kuriozitet da je rođen – dvaput!

‘Prvi’ put rođen je 9. prosinca 1971. godine. No s 18 godina, tijekom služenja vojnog roka, doživio je tešku prometnu nesreću – automobil je njega i još šestoricu vojnika pokosio kad su se u koloni vraćali u vojarnu. Zadobio je teške ozljede i pao u komu.

– A iz kome sam se probudio točno na svoj rođendan, 9. prosinca 1989. godine. Zato zaista mogu reći da sam se dvaput rodio.

I danas osjeća posljedice tog nemilog događaja. Srećom, to ga ne sprečava u aktivnostima.

– Nakon duljeg hodanja, od oko 4 do 5 sati, osjećam u nogi smanjenu cirkulaciju. I važno je koju odjeću nosim. Većinu godine odlazim na Ivanščicu u patikama. Gojzerice oblačim tek kad ima snijega i leda – kaže Dejan.

Kad krene na svoju voljenu planinu, ne žuri previše. Kaže da mu od Prigorca preko Konja do vrha treba oko 55 minuta.

– Sjećam se jedne situacije kad sam se ‘utrkivao’ s jednom djevojkom. Ja sam išao gore svojim tempom i ona me prestigla. Bio sam natjecateljski raspoložen pa sam ja nju prestigao, kasnije opet ona mene i tako nekoliko puta. Na vrhu sam je onda pitao koliko smo brzo išli, jer nisam mjerio. Rekla mi je – 43 minute.

Penje se do vrha raznim putevima, i preko Konja, i Pionira, i Prekrižja, i Mrzljaka

– Hodanjem bistriš misli. A i pluća su mi u dobrom stanju, nakon spirometrije liječnik mi je rekao da su mi ‘kao u vaterpolista’.

A često krene i na južne obronke i staze, prema Zagorju.

– Preko tjedna najčešće hodam sam, s društvom vikendom. Dom ionako radi samo vikendom. Od prije nekoliko godina vodi ga Berica, dosta je toga tamo napravljeno i uređeno od tada. Lijepo je gore, ljudi dolaze, a vjerujem da bi mogli još i više. Hrana je ukusna, cijene pristupačne…

U svojim putešestvijama naišao je na razne životinje koje žive u šumama Ivanščice.

– Jelena ili vepra sam vidio u životu svega pet ili šest puta, jednom oba u istom danu. Sjećam se da mi je jednom prekrasan ogroman jelen prepriječio put, dok je košuta otrčala niz brijeg. Kad je ona došla na sigurnu udaljenost, i on je krenuo za njom. Prekrasan je bio. Iako ris nije tipičan za naše krajeve, i njega sam jednom vidio. On je možda i najplašljiviji, odnosno najoprezniji. Sad ovdje ima i par divokoza, a ono što je najneobičnije je da sam na Ravnoj gori vidio alpskog kozoroga! Da, onoga iz Laškog piva!

Za kraj nam otkriva koji si je nesvakidašnji doživljaj priuštio prošloga ljeta.

– Bio je kolovoz, subota, preko dana bilo je u Ivancu više od 30 stupnjeva. Predvečer sam uzeo mrežu za spavanje i raširio je na vrhu osmatračnice i tamo spavao u vreći pod tamnim nebom, s pogledom na svjetla u dolini. Po noći su me prijatelji željeli uplašiti pa su se počeli penjati po željeznim stepenicama i roktati kao divlje svinje. Bilo mi je smiješno, naravno…

Probudio se u zoru, oko 4 sata. I dok njegov dan uobičajeno počinje usponom, ovoga puta čekalo ga je spuštanje. Po dolasku podno Ivanščice nije krenuo kući, nego se uputio na – novu planinu! Popeo se tako i na Strahinjčicu, a nakon toga još i na Ravnu goru. Nakon toga se vratio ponovo na Ivanščicu! Tamo ga je u domu, točno u 15 sati i 9 minuta, čekao grah.

Tri vrha našega kraja u jednome danu!

Priča o Dejanu Buderu možda bi trebala biti objavljena u rubrici Životni stil, jer za njega planinarenje je i život i stil. I tako to ide iz dana u dan, gore, dole, gore, dole.

U tome ga je, istina, trenutno omela ozljeda, ali već nekoliko dana nakon što je slomio rebro napravio je prve korake, odnosno mnogo ‘prvih’ koraka.

– Nisam išao do vrha, samo do visine gdje počinje snijeg i led. Trebam hodati, najgore je da doma sjedim, može se zakomplicirati i s plućima. Bez brige, pazim što radim – poručio nam je kad smo se čuli…

Nema nam druge nego povjerovati mu. Držimo mu palčeve da što prije sanira ozljedu i nastavi svoje avanture. Sad je, kaže, vrijeme i za druge planine. Ivanščicu je, bez svake sumnje, i više nego apsolvirao.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije