Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu.
9.2.1890. Umro je u Beču barun Metel Ožegović,
barlabaševečki i belski, Ilirac, jedan od najistaknutijih
hrvatskih političara 19. stoljeća. Rodio se u Zagrebu 4. svibnja
1814. godine. Nakon školovanja i studija prava u Pešti, zaposlio
se u Varaždinu gdje je od 1831. godine bio podbilježnik, a od
1836. do 1845. godine veliki bilježnik Varaždinske županije. Kao
pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15.
siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske
čitaonice u Varaždinu – Družtva Narodnoga – prve narodne
čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih
rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s
radom. Metel Ožegović obavljao je brojne političke dužnosti: bio
je zastupnik Hrvatskog sabora u zajedničkom Hrvatsko ugarskom
saboru, tajnik Ugarske dvorske kancelarije, vijećnik Vrhovnog
kasacijskog suda, član Državnog savjeta, savjetnik u
mnogim državnim institucijama. Kao intelektualac bio je
među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku,
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija
Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog
društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i
umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
9.2.1454. U jednom dokumentu se prvi puta spominje hospitala u
Varaždinu. U većim naseljima postojali su od davnina hospitali,
ustanove za smještaj nemoćnih, starih, bolesnih i siromašnih
ljudi o kojima je brigu vodio grad uz potporu
brojnih dobrotvora. Ne postoji točan podatak gdje se tada zgrada
hospitala nalazila, pretpostavlja se da je bila u blizini
franjevačke crkve na prostoru današnje palače Hercer. Broj
korisnika hospitala stalno se povećavao pa je gradsko
poglavarstvo 1776. sagradilo novi hospital, zgradu u današnjoj
Nazorovoj ulici 26. koja je kasnije pretvorena u stambeni
objekat. Gradski hospital, zapravo bolnica, sagrađena je 1839.
godine u sadašnjoj Prešernovoj ulici, koju su Varaždinci
nekoć zvali Bolničkom ulicom, ali je zgrada srušena
1982. godine. Prema mišljenju povjesničara Krešimira Filića prvi
hospital u Varaždinu vjerojatno su utemeljili u 12. stoljeću
Ivanovci (Hospitalci) uz svoju crkvu i samostan.
9.2.1750. Varaždin dobio pravo na osnivanje građanske čete
‘purgara’. Varaždinska građanska četa ‘purgari’ ima
tradiciju dugačku skoro 270 godina. Tijekom 17. stoljeća
gradsko je poglavarstvo organiziralo dobrovoljačke čete koje su
brinule o održavanju reda i mira u gradu. Od ranije je grad bio
podijeljen na četvrti u kojima su oboružani građani imali zadaću
brinuti se o sigurnosti. U vrijeme vladavine carice Marije
Terezije 1750. godine, došlo je do reorganizacije gradske uprave,
a Varaždinci su dobili pravo osnovati građansku četu u
uniformama i s oružjem. Krajem 18. i početkom
19. stoljeća, u vrijeme Napoleonovih prodora u ovaj dio Europe, u
varaždinsku građansku četu morali su stupiti svi vojno sposobni
građani. Četa je brojala 250 ljudi podijeljenih u dvije satnije.
Jednu satniju činili su ‘grenadiri’, a drugu ‘mušketiri’.
Razlikovali su se po odjeći. ‘Grenadiri’ su imali plave frakove,
bijele hlače pripijene uz tijelo, nosili visoke čizme, prekrižene
bijele remene, imali visoku kapu ukrašenu dvoglavim crnim orlom i
s uzicama crne boje. Kasnije su tu kapu zamijenili kapama od
medvjeđeg krzna. Pripadnici satnije ‘mušketira’ nosili su
dolame tamnozelene boje, uske hlače crvene boje izvezene
gajtanima, na glavi su imali visoke crvene kalpake, a na nogama
čizme. Građanska četa ‘purgara’ imala je vojničke zadatke i 1848.
godine prigodom rata s Mađarima. Godine 1990. Garda je ponovno
zaživjela. Odore Varaždinske građanske garde u današnjem
obliku postoje od 1836. godine. Aktivnosti
Purgara danas su uglavnom turističke i ceremonijalne naravi (npr.
držanje straže subotom ispred Gradske vijećnice, za važnije
gradske i županijske obljetnice i sl.)