Kao političar obavljao je mnoge odgovorne dužnosti u stvaranju i razvoju Hrvatske.
13.2.1979. U Prištini je umro Zvonko
Đukes, dramski umjetnik. Rođen je u Varaždinu 29. srpnja
1921.godine. Prvi stalni glumački angažman dobio je 1945.godine u
varaždinskom kazalištu u kojem je glumio do 1949. kada odlazi u
Zagreb, prvo u ‘Hrvatsko narodno kazalište’ a zatim u
‘Komediju’. Bio je jedno vrijeme član dramskog ansambla kazališta
‘Ivan Zajc’ u Rijeci, a zatim je angažiran u Pokrajinskom
narodnom pozorištu u Prištini gdje je ostvario brojne velike
uloge. Na susretu kazališta 1970. godine Zvonko Đukes dobio je
posebnu nagradu za ulogu Generala u predstavi Đavolov učenik.
13.2.1944. U Jalžabetu je rođen Marijan
Mlinarić, liječnik, sportaš i političar. U Varaždinu
jezavršio gimnaziju, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu
diplomirao je 1968.godine. Specijalizirao je kirurgiju i vodio
odjel grudne kirurgije varaždinske bolnice, bio predsjednik
Županijske lige i tajnik Hrvatske lige za borbu protiv raka,
autor brojnih stručnih članaka o grudnoj kirurgiji, držao je
predavanja i vodio akcije za rano otkrivanje raka dojki kod žena.
Marijan Mlinarić bio je izvrstan sportaš, prvak Hrvatske u
karateu u poluteškoj kategoriji, nositelj titule majstora 3.
dana, utemeljitelj, predsjednik i trener Karate kluba Varaždin.
Kao političar obavljao je mnoge odgovorne dužnosti u stvaranju i
razvoju Hrvatske: bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog
sabora, predsjednik županijskog odbora Hrvatske demokratske
zajednice, a od 1995. do 2001. biran je za župana Varaždinske
županije. Na 7. saboru HDZ-a 2002. godine postao je član
Predsjedništva stranke, dvije godine bio je ministar unutarnjih
poslova, a zatim je izabran za predsjednika Hrvatske vatrogasne
zajednice. Doktor Marijan Mlinarić umro je u Varaždinu 4. rujna
2007. godine.
Prema dosadašnjim spoznajama, od 14. do 18. stoljeća inkvizicija
je u Europi osudila i dala spaliti oko tri milijuna žena pod
optužbom da su vještice. Nesretne žene proglašavane su krivima da
su pogazile vjeru i predale se vragu, bajale i vračale, ubijale
novorođenčad, bogohulno klele. Ni srednjevjekovni Varaždin nije
bio izuzetak. Ovdje je u 17. stoljeću bilo divljeg lova na
‘coprnice’ bez suda ih se spaljivalo. Godine 1686.
zagrebački biskup Martin Borković pismeno je
zatražio od velikog župana Varaždinske županije Mirka Erdödyja da
uvede ‘redoviti sud za coprnice’ i tako zaustavi ‘neuku
svjetinu da ih hvata i spaljuje’.
Kažnjavanje prijestupnika u srednjem vijeku bilo je vrlo brutalno
i surovo. Varaždinski gradski sud je za teže prijestupe osuđivao
krivce na nošenje klade, stajanje pod sramotnim stupom prangerom,
na stavljanje u kavez pred Vijećnicom, batinjanje šibom,
korbačem, remenom, batinom, izgon iz grada. Najteže kazne bile su
paljenje kože, odsijecanje jezika, uha, ruke, smrt sječenjem
glave, vješanje, spaljivanje na lomači, zakapanje živog čovjeka u
zemlju obloženu trnjem u kojoj se umiralo dugo u strašnim mukama.
Smrtne kazne izvršavao je odlično plaćeni varaždinski gradski
krvnik koji je u istragama mučio žene osumnjičene da su vještice.
Stratište je prvo bilo u blizini crkve sv. Vida, a kasnije, do
1863. godine vješala – galge bile su u Brezju. Na pogubljenje
osuđenike su odvozili na kolima, pratili su ih krvnik s
pomoćnicima odjeveni u crveno ruho, a s varaždinske vijećnice
zvonila su zvona.