Intervju s feministkinjom Sanjom Kovačević, članicom Feminističkog kolektiva fAKTIV, novinarkom portala Libela, knjižičarkom i članicom Radničke fronte.
Sanja Kovačević, istaknuta feministkinja i aktivistkinja,
gostovala je nedavno na tribini ‘Estetika patrijarhata –
feministička alternativa’ u salonu Korzo.
Varaždinska tribina na kojoj si sudjelovala nosi naziv
Estetika patrijarhata – feministička alternativa. Ako patrijarhat
ima svoju estetiku, kojom nadograđuje svoju realnu
dominaciju, može li feminističko razotkrivanje takvog
“pakovanja” znatnije osporiti i sâm sadržaj?
Patrijarhat je naprosto sistem u kojem kao društvo živimo
stoljećima i čiji su postulati duboko ukorijenjeni u životu i
iskustvu. Svi smo se rodili u tom sistemu, i muškarci i žene,
socijalizirane/i smo u tom sistemu. Patrijarhat nema samo svoju
estetiku, već posjeduje, da tako kažem, kompletnu pisanu
povijest.
Žene se oduvijek opiru tome, uz povijest kakvu znamo, kakvu učimo
u školi, postoji cijela jedna ženska povijest tzv. HERstory – ona
se konstantno govori i piše, a patrijarhalnu matricu paralelno
otpakirava, demontira. No, s obzirom da se stvarala i stvara u
sistemima koji ženama ne daju pristup materijalnim resursima,
koji im ustvari donedavno nisu davali čak ni pristup obrazovanju,
pa ni javnom prostoru, ona i dalje ostaje mahom društveno
nevidljiva. Integralni dio te herstory je dakako i povijest
umjetnosti, povijest filozofskih disciplina – poput etike i
estetike.
Feminističko razotkrivanje neminovno osporava sadržaj
patrijarhalne matrice jer barata argumentima koji su neporecivi,
bez obzira na svo ‘trolanje’ naše istine i našeg iskustva kojemu
smo izložene. A može li to učiniti znatno? Mislim da može, ali i
da će to biti dug proces. Odnedavno, s pojavom interneta koji je
omogućio transparentnost društvenih praksi taj ženski glas jača,
i nije slučajno što posljednjih godina svjedočimo globalnom, a i
lokalnom valu ženske pobune protiv nasilja, protiv seksualnog
zlostavljanja, protiv zlostavljanja od strane institucija i
kapitala u rukama muškaraca.
Feministička borba kao i svaka progresivna, radikalna borba
izranja iz duboke obespravljenosti i nepravde, teži rušenju, a ne
reformi tih institucija i izgradnji alternative koja će omogućiti
pravedniji svijet za sve.
Dugogodišnja si feministička aktivistkinja, pokrenula
si feministički kolektiv fAKTIV, organiziraš i
Osmomartovske noćne marševe u Zagrebu pa si zasigurno kompetentna
procijeniti je li opće proklamirana ‘europeizacija’ doista
umanjila ‘balkansku’ zaostavštinu ukorijenjenog
patrijarhata?
Da, ‘europeizaciju’ i ‘balkansko iskustvo’ doista treba staviti u
navodnike. S tim da bih te pojmove globalizirala – pa s jedne
strane imamo Zapad i Sjever koji su na imperijalističkoj
eksploataciji i kolonijalnim pohodima potlačili i opljačkali
globalni Istok i Jug, a prostor na kojemu mi živimo, i nazovimo
ga Balkanom, dio je ovog potlačenog svijeta. Što se tiče
patrijarhalne zaostavštine, ona niti je zaostavština jer i dalje
istom snagom globalno djeluje, niti je locirana na Jug i Istok.
Projiciranje svih užasa koje živimo, pa tako i užasa
patrijarhalnih praksi sa Zapada na Istok dio je te
imperijalističke politike s funkcijom zadržavanja statusa quo u
kojemu će bijeli moćni muškarac u odijelu zadržati i povećati
svoju moć. A Balkan je oduvijek bio dio tih imperijalističkih
težnji i orijentalističkih projekcija, bez obzira što se nalazi
na tzv. predziđu Zapada odnosno Evrope.
Mi u ovom dijelu svijeta, za razliku od toga Zapada imamo iza
sebe barem dio emancipatorske povijesti kada su u pitanju žene –
poslijeratne povijesti i AFŽ-a – dok je SAD npr. 1950-ih žene pod
pritiskom tržišne ekonomije pretvarao u ‘očajne domaćice’, i dok
su npr. žene u jednoj bogatoj Švicarskoj trebale ‘čekati’ sve do
1971. kako bi uopće dobile pravo glasa, mi smo imale jedno
emancipatorsko razdoblje u počecima izgradnje tog novog društva
na idealima nadetičnosti i socijalne pravde, a emancipacija žena
je bila integralni dio te ideologije.
No, nažalost vidimo da to nije bilo dovoljno i da je moć
patrijarhata učinila svoje na štetu žena. Danas se tako
primjerice borimo da sačuvamo pravo na pobačaj, ne samo kao izbor
već i kao svima dostupan zdravstveni postupak, paralelno se
boreći s pravom na javno zdravstvo.
Posljednjih godina sve češće bilježimo nasilje nad
ženama, prvenstveno ono obiteljsko. Ako je hrvatsko pravosuđe
doista kancerozno tkivo ove države, onda je to očito i u
presudama koje neadekvatno sankcioniraju obiteljske nasilnike
muškog spola. No pitanje je – bi li striktniji zakoni i
njihovo dosljedno provođenje bili dovoljni?
Često odgovaram na ovo pitanje i gotovo uvijek moram korigirati
novinare i novinarke – naglasak ne treba stavljati na ‘sve veću
učestalost u posljednje vrijeme’ ili ‘epidemiju’, kako ponegdje
možemo pročitati.
Rodno uvjetovano nasilje nad ženama se događa konstantno, s
manjim statističkim odstupanjima iz godine u godinu, i u
velikom postotku prema istom ili sličnom obrascu.
Najčešći obrazac koji vodi do ubojstava govori mnogo o propustima
svih institucija: centara socijalne skrbi koji neadekvatno
reagiraju i onda kada žena prijavi nasilje, policije koja
neadekvatno reagira kada dođe na lice mjesta i najčešće provodi
‘dvostruka uhićenja’, a nasilje muškarca prema ženi tretira kao
‘svađu’ i ‘kršenje reda i mira’, a u zadnje vrijeme sve se više
razotkriva neadekvatnost kaznenog postupka, počevši od DORH-a
koji kazneni postupak ne pokreće ni kada ga traži policija, dok
su sudska praksa i presude priča za sebe.
Suci u pravilu daju minimalne kazne, uvažavaju dvojbene olakotne
okolnosti nasilniku, a iste te okolnosti tretiraju kao
otežavajuće za žrtvu. Na vidjelo su izašle brojne presude koje je
javnost s pravom okarakterizirala kao sramotne. Ukratko, svaka
karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne
žrtvu – ženu. Samo ovaj zadnji slučaj s tzv. Daruvarcem pokazuje
da zakoni i institucije u ovoj državi nisu apsolutno nikakav
temelj pravde i zaštite kao i da su nefunkcionalni.
Izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da
se u velikom postotku (58 posto) koristi institut olakotnih
okolnosti, a u iznimno velikom (78 posto) otegotne okolnosti se
zanemaruju.
Praktički u svim slučajevima u kojima okrivljenik izrazi kajanje
ili ispriku on biva pušten, pogotovo ako nije prethodno osuđivan,
što ne znači da i nije bio prijavljivan za zločin nasilja. S
druge strane, otegotne okolnosti redovito se zanemaruju. U
velikom broju slučajeva pokazalo se da je zanemarivanje
recidivizma i brutalnosti ono što dovodi do novog i sve
brutalnijeg nasilja, često i do femicida, odnosno ubojstva žene.
Obrazac pravosudnog postupanja pokazuje da se kod nas naprosto
štiti nasilnika. Dosljedno provođenje zakona, ali i njihovo
poboljšavanje, zasigurno nisu dovoljni, ali to je nužno kako
bismo uopće pokrenuli društvo u tom smjeru. Gdje se sada nalazimo
govori nam podatak: od 10.031 okrivljenom za obiteljsko nasilje,
a tek o 806 osuđenih na bezuvjetnu kaznu je dovoljan.
Kao novinar razgovarao sam s radnicama, većinom
uposlenima u ovdašnjoj tekstilnoj industriji, koje su spominjale
povrede radničkih prava pa čak i spolnu diskriminaciju,
šikaniranje i iživljavanje. Zbog velikog pritiska menadžmenta,
ali i zbog nesnalaženja takve žene kao da su prisiljene sve
tolerirati. Što bi im ti savjetovala?
Mislim da nije potrebno objašnjavati na koje su sve načine
radnička prava u ovoj zemlji sve brutalnije kršena. Spomenut ću
samo recentnu državnu praksu proglašavanja radničkih štrajkova
nelegalnima (Croatia Airlines, SDF Žetelice u Županji).
No kada se radi o kršenju prava radnica – žene i tu trpe
dvostruki teret, a seksualno nasilje koje doživljavaju je dio
toga. U SAD-u se događaju protesti i štrajkovi radnica u brojnim
tzv. ženskim industrijama i sektorima. Na valu #MEtoo pokreta
seksualno zlostavljanje je često okidač za pobunu – kod nas se o
tome nažalost nije pisalo, ali recimo radnice McDonaldsa su u
protekloj godini štrajkale diljem svijeta, a jedan od zahtjeva je
redovno bio i – stop seksualnom nasilju.
Kada se radi o tekstilnoj industriji, koja je oduvijek kao
‘ženska’ industrija bila podvrgnuta teškom i brutalnom
iskorištavanju (a tako je i danas), moram naglasiti da je upravo
taj sektor povijesno i globalno i najveća inspiracija za ženski i
radnički otpor. Tekstilna industrija je doista paradigmatska za
radničko-feminističku borbu.
Međunarodni dan žena izniknuo je iz borbe tekstilnih radnica.
Pred nama je 8. Mart, a povijest 8. Marta kreće upravo od
protesta tekstilnih radnica još od 1857. kada su u New Yorku
radnice protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, a
potom se same sindikalno organizirale. 1912. buknuo je poznati
štrajk tekstilnih radnica imigrantkinja u Lawrenceu, a s njime i
slogan ‘Kruha i ruža!’ simbolizirajući zahtjeve za ekonomsku
sigurnost i dostojanstvo žena.
U ‘demokratskoj’ Hrvatskoj također imamo primjere otpora i
štrajkova tekstilnih radnica – Kamensko, DTR, Arena trikotaža…
Radnice mogu samo podsjetiti, jer ne želim ništa savjetovati jer
daleko bolje od mene znaju u kakvim uvjetima rade i žive, na tu
povijest u kojoj je jedino organiziranje, sindikalno prije svega,
omogućilo ženama da se čuje njihov glas i da se izbore za svoja
prava. Sva prava koje žene u ovom trenutku u ovom i svakom drugom
društvu imaju produkt su njihova vlastita zalaganja i ustrajanja.
Ti si novinarka portala o rodu, spolu i demokraciji
Libela, uz to i prevodiš i radiš u knjižnici pa si definitivno,
hoćeš – nećeš, načitana. I moje pitanje je ‘teoretsko’: naime,
postoje li različita tumačenja feminizma jer feministicom se može
smatrati i neka razmažena holivudska zvijezda i neka uboga
međimurska tekstilna radnica?
Upravo o tome je na tribini govorila Katarina. Za početak moram
reći da su ‘razmažena glumica’ i ‘uboga radnica’ također
stereotipi, označivači – dekvalifikatori koji ženama kao potklasi
oduzimaju političku moć.
No, nažalost, to nije tako jednostavno. Od kada se osobno bavim
feminizmom uče me da postoje različiti feminizmi – radikalni,
liberalni, socijalistički, marksistički… Smatram da je takvo
cjepkanje štetno i da je i ono odraz patrijarhalne kulture, a
posebno patrijarhatom itekako obilježene
akademske/teorijske/znanstvene zajednice, u smislu povijesne
tendencije struja i frakcija u političkim pokretima.
Pa ipak, zapadni liberalni feminizam je opasan, ako ga promatramo
kao zapadni produkt kapitalističkog sistema, pri čemu je
kapitalistička ideologija svojom aproprijacijom feminizma učinio
je ženskom pokretu puno štete. Također, silno se opirem i
zapadnjačkoj aproprijaciji ženskih pokreta na globalnom Istoku i
Jugu, koja je isto dio imperijalističke ideologije i politike o
kojoj sam govorila. Jer kojem feminizmu pripadaju Kurdinje ili
milijuni žena u Indiji koje se nedavno ustale fascinantnom snagom
i brojem?
Kao ljevičarki i feministkinji, za mene je temelj feminističke
borbe ono o čemu sam govorila u prethodnom odgovoru – a to je
otpor obespravljene ženske radničke klase, i tu se pozivam na
Silviju Federici koja kaže da su sve žene radnice i koja odbacuje
razdvajanje neplaćenog kućanskog rada i plaćenog rada u
tvornicama, naglašavajući da je kućanski rad ključan teren za
klasnu borbu protiv kapitalizma.
Upravo je RF istaknula svoju kandidatkinju Katarinu
Peović za predsjednicu republike. Predmnijeva li to da je tvojoj
stranci feminizam proklamativno načelo?
Feminizam i politika, a posebno feminizam i ljevica su jedno
veliko i zanimljivo pitanje. Nadam se da ćemo jednom organizirati
tribinu samo na tu temu. Kod nas je situacija zapravo
poražavajuća, proklamirani feminizam pa i kada je riječ o
‘tehničkim’ pitanjima poput zastupljenosti žena putem kvota ili
tzv. zip-modelu u predstavljanju je konstantno u praksi negiran.
Kao članica Radničke fronte koja je stranka Lijevog bloka (sa
Zagreb je naš, Novom ljevicom i Za grad) moram reći da se u tom
bloku zip-model i u praksi ispoštovao, da nas (RF) upravo u GS-u
zastupa druga zastupnica po redu, i da se u okviru toga rada
nastojimo što je moguće više baviti i problemima žena, a kao
lijeva partija aktivno surađujemo s feminističkim organizacijama
(npr. dio smo Platforme za reproduktivna prava) ili
organiziramo i sudjelujemo u akcijama borbe za prava žena. Mislim
da je to samo po sebi već značajan pomak.
Članice i članovi lijevih partija su isto dio društva koje je,
kako smo utvrdili, dubinski obilježeno patrijarhatom. Zadatak
progresivnih političkih organizacija, pa tako i političkih
stranaka je između ostalog i konstantan rad na samoosvještavanju,
pa tako i na feminističkom osvještavanju. Kao i sve s feminizmom,
i ovo je dugotrajan proces, no u čije rezultate istinski
vjerujem.