Za predsjednika je izabran odvjetnik Pavao Ćepolo i već prve godine pokrenute su brojne akcije.
27.2.1889. Održana je prva glavna skupština Društva za
poljepšavanje Varaždina. Za predsjednika je izabran odvjetnik
Pavao Ćepolo i već prve godine pokrenute su brojne akcije.
Zasađen je drvored divljih kestena u Ludbreškoj ulici, današnjoj
Ulici Petra Krešimira IV., preko livada napravljen je šetališni
put prema Dravi, dogovoreno je da se popravi put od Graberja
prema groblju. Od gradskog poglavarstva Društvo je zatražilo da
se naprave klupe i stolovi za tržnicu kako se živežne namirnice
ne bi držale na zemlji. Tržnica je klupama i stolovima opremljena
1891. godine. Članovi Društva za poljepšavanje Varaždina uredili
su šumarak Dubravu kod Turčina koja je bila i vlasništvu grada,
na 11 jutara stvoren je lijepi perivoj kuda su vikendom
Varaždinci dolazili na izlete. S lijeve strane ulaza u Stari grad
1895. godine napravljeno je prvo gradsko dječje igralište. Stalno
se vodila briga da u Kolodvorskoj, Dravskoj i drugim ulicama budu
klupe za odmor i da Gradsko šetalište bude uredno i privlačno
šetačima.
Udruživanje majstora pojedinih zanimanja u cehovske organizacije
uvsrednjovjekovnom Varaždinu susrećemo u 16. stoljeću kada
dobivaju svoja cehovska pravila koja im određuju način života i
rada. Prva Pravila odobrena su 1557. godine obrtnicima u cehu
brijača, ranarnika i kupalištara. Ta pravila su prepisana od
istovrsnog ceha brijača, ranarnika i kupalištara iz Požuna –
Bratislave, a iste godine 1557. godine varaždinski krznari
prepisuju pravila svojih kolega iz Graza. Dvije godine kasnije u
Varaždinu se spominju tri ceha: krojački ceh, postolarski
ceh i zajednički ceh majstora sedlara, uzdara, kopljara, lučara,
štitara i krznara. Godine 1561. godine pravila dobivaju i članovi
tkalačkog ceha u kojem je bilo sedam majstora. Kasnije su
utemeljeni cehovi ostalih obrtnika. Cehovska pravila odobravao je
gradski sudac a onda bi ih slali u dvorsku kancelariju da ih
potvrdi kralj. Prema usvojenim pravilima morali su se ponašati
svi pripadnici ceha – majstori, pomoćnici, šegrti – i u
slučaju kršenja odredbi, kazne su se uplaćivale u cehovsku
blagajnu iz koje se financirao rad ceha.
Dok nije sagrađena željeznička pruga, putnički promet između
Varaždina i Zagreba odvijao se poštanskim kočijama, diližansama.
U diližansu bi se punici ukrcali kod varaždinske pošte, a poštar
je davao trubom znak za polazak. Kočiju su vukla tri konja koja
su mijenjanja svakih 18 do 20 kilometara. Putovanje do Zagreba
trajalo je 11 sati.