Jednom kad se sprijateljite s mikrofonom, svim onim gumbićima na mikseti i formom radijskog novinarstva – to je to, kaže Lucija.
Kako je raditi na jednoj od najboljih radijskih postaja u
Hrvatskoj zasigurno dobro zna rođena Varaždinka Lucija
Čeč.
Novinarka i voditeljica već više od četiri godine prepoznatljiv
je glas u radijskom eteru zagrebačkog Yammat FM-a, a kako je
došlo do ljubavi prema tom poslu, što misli o budućnosti radija
te kako izgleda običan dan u dinamičnom okruženju, otkrila nam je
u razgovoru.
Ako se vratimo još u srednjoškolske dane na varaždinskoj
Prvoj gimnaziji, a zatim na studij novinarstva na FPZG, u kojoj
fazi života je počelo tvoje zanimanje za novinarstvo?
Nisam imala pojma što želim studirati nakon srednje škole, znala
sam samo da neće imati nikakve veze s matematikom, kemijom ili
fizikom. Izbor je između jezika ili književnosti ipak pao na
novinarstvo. Nisam znala što me tamo čeka i zašto bih uopće
danas, kada je uvriježeno mišljenje da svatko može biti
novinar/ka trebala studirati pet godina. Srećom, studiranje na
FPZG-u omogućilo mi je pristup studentskim medijima i sasvim
slučajno zaljubljivanje u radio.
Kako je došlo do angažmana i posla na Yammatu?
Baš tako – slučajno. Priča počinje 2013. kada sam, kao potpuna
neznalica o radu u medijima pokucala na vrata na 5. katu FPZG-a i
rekla da bih ja tamo radila u desku. ‘Tamo’ je bio, i još uvijek
je, Radio Student. Bili su to moji prvi doticaji s novinarstvom
izvan knjiga i skripti – pisanje vijesti, montaža zvuka, snimanje
intervjua i prvo čitanje vijesti u eteru. Nadam se da ne postoje
snimke tog zamuckivanja, ispravljanja i tvrdog kajkavskog
naglaska (smijeh).
Nakon koje godine postala sam demonstratorica i urednica
informativne redakcije zajedno sa svojom boljom radijskom
polovicom Lorenom Ouahchiom i uskoro se pročula
vijest da se u gradu osniva novi radio. Bio je to Yammat.fm,
kojeg su predvodila velika imena medijskog svijeta, radijskog
etera i novinarstva – Alen Balen, Siniša
Švec, Milan Peh, Silvija
Šeparović i drugi. Naš mentor sa Studenta,
Matija Trupinović predložio je nas dvije i
kolegicu Luciju Živković toj legendarnoj ekipi
kao nove mlade snage koje bi, eto, mogle pridonijeti stvaranju
jednog novog medija.
6. veljače 2015. u 7:00 sati bile smo u Laubi, od prve minute
emitiranja na frekvenciji 102.5. S obzirom da smo na istom mjestu
i četiri godine kasnije, ispada da taj put i nije bio tako
slučajan.
Foto: Niko Goga
Od svih medija, radio ti najviše odgovara ili vidiš li se
u budućnosti možda u nekom drugom?
Nikako, radio je prvi i jedini izbor. Jednom kad se sprijateljite
s mikrofonom, svim onim gumbićima na mikseti i formom radijskog
novinarstva – to je to.
Kako prolazi tvoj uobičajeni dan na poslu i u čemu
najviše uživaš kad radiš? (radi li se o intervjuima, vođenju
programa, razgovoru sa slušateljima…)
Ovisi radim li voditeljsku ili novinarsku šihtu. Ako je ovo prvo,
onda je pojam uživanja Jutarnji show. Paradoksalno, s obzirom da
alarm zvoni u 4:20, ali najzabavniji, najugodniji i najluđi
trenutci dogodili su se baš tada, između 6 i 10 ujutro, u duetu s
Danielom Bilićem – koliko god on ne želi
vjerovati u to (smijeh).
Nakon toga obično pripremam šihtu za drugi dan ili radim na
prilozima, intervjuima i ostalom sadržaju za eter. Nema većeg
zadovoljstva nego čuti vlastitu emisiju u eteru, za koju ste
danima snimali intervjue, istraživali, montirali i gubili živce.
U tvom poslu izuzetno je važan i glazbeni ukus. Što
najviše voliš ‘pustiti’ na radiju te poklapa li se to posve s
tvojim osobnim glazbenim ukusom ili ponekad napraviš neki
kompromis za slušatelje?
Yammat je jedini radio koji svojim voditeljima daje (skoro
apsolutnu) slobodu što se tiče izbora glazbe. Svaka pjesma u
našim šihtama ručno je birana i uklopljena u smislenu cjelinu.
Naravno, postoji određena glazbena i programska politika koju
trebamo slijediti, ali zaista imamo veliku slobodu i pokrivamo
raznovrsne glazbene žanrove.
Foto: Niko Goga
Nikada nisam imala ambiciju solo biti u eteru kao voditeljica i
birati mjuzu, to mogu zahvaliti našem šefu i pokretaču čitave ove
priče, Alenu Balenu. Njega, nažalost, više nema, ali on me bacio
pred voditeljski mikrofon i jednostavno sam se morala snaći u tom
moru glazbe. Negdje usput taj dio posla iskreno sam zavoljela i
zapravo, kao ni ostale kolege, ne radim kompromise – ako se i
dogodi, slijedi popratni komentar koji obično nije baš pozitivan
(smijeh). Jedini koji se zasigurno neće dogoditi kad sam za
pultom je Coldplay, to je već postala i interna fora (smijeh).
Društvene mreže danas su izuzetno jak faktor u sveopćem
medijskom prostoru. Koliko su tebi bitne – s poslovne i privatne
razine?
Znamo da bez prisutnosti na društvenim mrežama ne postojite, pa
isto vrijedi i za medij. Facebook i Instagram svakako olakšavaju
promociju našeg sadržaja i komunikaciju sa slušateljima – iako to
nije baš uvijek najbolje iskustvo (smijeh). No i to dolazi s ovim
poslom, morate komunicirati sa slušateljima i prihvatiti kritike.
Osobno, Twitter mi je najdraža društvena mreža i jako dobar
poligon za promociju onoga što radim – ispada da pola ovdašnjeg
Twittera sluša i prati Yammat (smijeh).
Foto: Alan Međić
Imaš li možda kakvu predodžbu o tome da radio kao
‘nevidljiv medij u doba novih tehnologija’ ima manji značaj od
televizije, podcast emisija na internetu, portala i ostalih
medija? Npr. prije nekoliko dana ugasio se Radio Varaždin, a
većina ostalih lokalnih i manjih radio postaja nisu u boljoj
poziciji.
Svakodnevni rad na radiju pokazuje mi da nismo ‘nevidljivi’. No,
mi na Yammatu to možemo zahvaliti već spomenutom Alenu Balenu.
Njegova vizija i ideja radija kao medija ono je što je Yammat
danas i što će biti. Radio koji izlazi iz okvira tog pojma,
emitira iz svih europskih prijestolnica, premijerno dovodi velike
izvođače pred svoje slušatelje, ostaje autentičan u svom
glazbenom izričaju i drži do kvalitete informativnog programa.
Bez obzira na činjenicu što takvu pokretačku snagu kakvu nam je
davao Alen više nećemo pronaći, Yammat, pa i radio kao takav
definitivno ima svoje mjesto na medijskoj sceni.
Tvoj osobni dojam – što najviše fali Varaždinu – možda u
konkretnom slučaju mladih, da bi grad oživio i prodisao? Često
znam situacije da ljudi odlaze u Zagreb na događaje jer se ovdje
ništa ne događa. Kod tebe sam vidio da voliš otići na
koncerte/festivale. Kako je i u kojoj mjeri danas bitna kultura
odlaska na glazbene, filmske, književne – općenito kulturne
događaje – kako bi se razvila scena, ali i aktivnosti među
mladima?
Ne sjećam se kad sam zadnji put izašla u Varaždinu. Ne zanimaju
me jedni te isti bircevi s lošim, komercijalnim party popom ili
nešto još tragičnije od toga. Rogoz mi se čini kao jedina oaza za
prihvatljiv izlazak, ali nisam sigurna koliko i tamo ima
događanja. Ako mladi, pa i svi drugi, u vlastitom gradu ne mogu
otići na barem jedan kvalitetan glazbeni ili kulturni događaj
mjesečno, ne možemo pričati o nikakvom ‘razvoju scene’. Nisam
više mjerodavna suditi o tim zbivanjima u Varaždinu jer zaista
rijetko dolazim, ali i to je već pokazatelj – osim obitelji,
nemam se razloga vraćati.