U nekim hrvatskim krajevima Tijelovo se zove i Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća. i dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo Tijelo.
Blagdan je Tijelova, blagdan
koji se slavi u prvi četvrtak poslije nedjelje Presvetoga
Trojstva, odnosno na deveti četvrtak nakon Uskrsa, i kojim
Katolička Crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki
četvrtak.
U nekim hrvatskim krajevima Tijelovo se zove i
Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća. i
dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u
pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo Tijelo.
Hrvati Tijelovo nazivaju i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo,
Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan. U dubrovačkim
krajevima i na Pelješcu Tijelovo se naziva Korosante prema
talijanizmu Corpo Santo, što znači Sveto Tijelo.
Crkva blagdanom Tijelova naglašava vjersku istinu da je Isus
pravi Bog, ali i pravi čovjek. Tijelovo se slavi u crkvama i
svetištima diljem Hrvatske. Na blagdan Tijelova održavaju se
procesije oko crkve ili kroz središta gradova.
Početak u 13. stoljeću
Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se
augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u
Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala
mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju
kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti
oltarski sakramenat.
Na zamolbu svete Julijane mjesni biskup Robert de
Thorote u svojoj biskupiji uveo je blagdan Presvetoga
Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije. Sveta Julijana i
njezini suvremenici širili su slavljenje toga blagdana u cijeloj
Crkvi.
Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi
Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263.
godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći
svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i
Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje
kaplje krv koja se slijevala po oltaru.
Nakon ta dva događaja papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio je
bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu
svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila
brza smrt.
Širenje na Rimokatoličku Crkvu
Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu
Rimokatoličku Crkvu. Događaj sličan onome u Bolseni dogodio se i
1411. godine u Hrvatskoj, u Ludbregu. Tada je za najvažnijega
dijela svete mise – pretvorbe, kada se na svećenikove riječi i
djelovanje Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv
Isusovu, svećenik posumnjao u to čudo.
Ugledavši da se u kaležu nalazi prava svježa krv, zbunjen i
prestrašen neočekivanim događajem brzo je spremio kalež sa svetom
Krvlju iza oltara i završio misu. Događaj je temeljito ispitivao
papa Julije II.(1503-1513.), koji zbog duljine istrage i
ispitivanja čudesnih događaja nije uspio završiti istragu, ali je
dopustio javno štovanje relikvije, što čini i njegov nasljednik
papa Leon X.
Od toga vremena u Ludbreg dolaze vjernici sa svih strana svijeta
izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, a
posebno svake prve nedjelje u rujnu, kada je središnja godišnja
proslava Predragocjene Krvi Kristove.
Ludbreško čudo
Štovanje Svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove ogleda se u
mnogim crkvama, kapelama, naseljima, župama posvećenima Presvetom
Tijelu i Krvi Kristovoj, pobožnostima, molitvama, zavjetima,
postu, procesijama, hodočašćima.
Za vrijeme trogodišnje epidemije kuge u Moslavini, Hrvatski se
sabor 15. prosinca 1739. zavjetovao da će u Ludbregu izgraditi
kapelu Presvetoj Krvi Isusovoj. Kuga je počela jenjavati te je 30
siječnja 1740. godine ukinuta karantena zbog pošasti. Nepoznat je
razlog zašto zavjet nije ispunjen. Zagrebački nadbiskup blaženi
Alojzije Stepinac godine 1940. upozorio je na taj zavjet.
Dana 4. rujna 1994. godine kardinal Franjo Kuharić je pred oko
100.000 vjernika blagoslovio zavjetnu kapelu. Vjernici svih sela
župe Kapela kod Ludbrega na Tijelovo idu u župnu crkvu. Djeca su
odjevena u bijelo i nose košarice s laticama cvijeća koje
posipaju za vrijeme procesije koja ide od župne crkve.
Župnik nosi Presveti oltarski sakrament, a iznad njega je nebo
(baldahin) koji nose četiri muškarca. Nekoć su stari Požežani
poslije procesije organizirali pred katedralom, na Trgu sv.
Terezije Avilske narodno veselje za žitelje svih okolnih sela,
Brestovca, Drškovaca, Dervišage i drugih. Doveli bi se i konji,
volovi, kola koja su ljudi imali. Svirala je limena glazba,
svirali su majstori na gajdama i tamburaši pa su se Požežani
hvatali u kolo oko spomenika fra Luke Ibrišimovića Sokola i
plesali.
Procesija na Tijelovo
U Dućama kod Omiša za Božji dan (Tijelovo) govorilo se: “Veseli
mu se i riba u vodi i tica u gori”. Cijelo selo bilo bi ukrašeno,
danima prije obavljale su se pripreme, bilo je tu raznih svetih
barjaka, svijeća napravljenih u obliku kruga (ova se tradicija
zadržala, ali se te svijeće danas pale na dan Gospe Snježne).
Na Božji dan (Tijelovo) u gotovo svim bračkim mjestima održavala
se procesija uz sudjelovanje svih mještana. Manja djeca nosila su
bukete cvijeća i posipala brnistron 25 cvijet putem kojim prolazi
procesija. U primorskim mjestima ribari su prostirali mreže da ih
svećenik blagoslovi. Ribari su pratili kretanje procesije u
barkama i brodovima s upaljenim svijećama i feralima.
Blagdan Tijelova ili Tijela Kristova motiv je i u hrvatskoj
književnosti. Pjesnik Jeronim Korner tako pjeva u svojoj pjesmi
Corpus Domini: /Kleknite ponizno! – Spustite glave!/Pustite Ga da
prođe kroz vaše redove,/kao kroz dušu najljepši san…/Sve drugo
zaboravite, osim možda djecu,/što prosipaju pred Njim cvjetove
bijele i plave./I predajte se tišini čekanja Njegova
blagoslova,/Blagoslov će taj sići na vas poželjno tiho,/kao blaga
kiša na suhe, užarene njive./Oh, neka u vaša srca ureže
neizbrisiva i dobra slova!…/ Svetkovina Tijelova povezana
je i s procesijama.
Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina
13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim
katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci
(pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi
cvijeće.