Prije tri godine debitirala je na likovnoj sceni samostalnom izložbom 'Slojevi', a sada se s nešto drugačijom tehnikom i posve novim radovima koje je stvarala godinu dana vraća varaždinskoj publici.
Gabriela Butković varaždinska je umjetnica,
akademska kiparica, grafičarka i magistra likovne pedagogije koja
će u petak, 21. lipnja, u prostoru Hrvatskog društva likovnih
umjetnika Varaždin otvoriti samostalnu izložbu grafike
‘Mi i Oni’.
Ona je prije tri godine debitirala na likovnoj sceni samostalnom
izložbom ‘Slojevi’, a sada se s nešto drugačijom tehnikom i posve
novim radovima koje je stvarala godinu dana vraća varaždinskoj
publici.
Ususret izložbi porazgovarali smo s 26-godišnjom Varaždinkom o
umjetničkom i akademskom putu, inspiraciji i pristupu te stanju
umjetnosti u gradu.
Foto: Sebastian Novak
Otvaraš samostalnu izložbu grafike pod nazivom ‘Mi i
Oni’. Što taj naziv pretpostavlja, a vezan je uz tvoje
radove?
Ne bih htjela puno otkrivati. Vidjet će se i na izložbi, radovi
su rađeni na varijantu puzzli, kao slagalice. Najbanalnije rečeno
u vezi naziva je – veliki i mali ljudi – svi smo mi nečije
‘marionete’. Postojanje određene hijerarhije – uvijek je
neko na vrhu, netko na sredini i dnu piramide, odnosno kakva je
danas pozicija pojedinca u svijetu.
Koje tehnike sve koristiš u svom radu?
Kako se više bavim eksperimentalnom grafikom, tako i volim
istraživati. Koristim linorez kao matricu, točnije, nanos boja je
rađen slikarski, tako da ja ovaj put slikam po grafičkoj matrici.
Koristim slikarski pristup u grafici.
Prošle si godine diplomirala na Akademiji primijenjenih
umjetnosti u Rijeci – kiparstvo i stekla si titulu magistre
likovne pedagogije. Koliko se tvoj rad razvio kroz akademsko
obrazovanje?
Kada gledam prijašnje radove, na primjer klasično crtanje s
Akademije, smatram da je danas to nekako slobodnije. Na fakultetu
naučiš sve i svašta, a kasnije kreneš svojim putem. Ne volim se
držati zihera, već volim sama istražiti stvari u svom radu. Ako
znaš pravila, onda ih možeš i kršiti.
Foto: Sebastian Novak
Prije tri godine održala si svoju prvu samostalnu izložbu
pod nazivom ‘Slojevi’ – tamo si prikazala svoje grafike
podijeljene u četiri ciklusa. Koliko se tvoj rad – ako možeš to
sada vidjeti iz današnje pozicije – promijenio, odnosno na čemu
ti vidiš osobni napredak?
Onda sam se bavila dubokim i plošnim tiskom, a sad se bavim
visokim tiskom. Linorez mi je postao jako drag, iako sam se prije
od njega odmicala. Slikarske poteze mi je lakše raditi na visokom
tisku, na toj matrici, nego kad se radi na bakru, cinku i slično.
Također, više se bavim grafikom neko skulpturom, a ono što mene
najviše privlači u grafici je tretiranje matrice koju, ako gledaš
iz visokog tiska, tretiraš ga kao svojevrsni reljef. Matrice će
isto biti izložene, a to će biti zanimljivo ljudima jer si tako
lakše mogu predočiti tradicionalnu grafiku.
Na koji način pristupaš određenom djelu kojeg stvaraš?
Gdje se rađa inspiracija?
Prvotno sam radila na temelju skice. Ovi ‘ljudi’ kojima se sada
bavim, to je bio proces koji sam radila na sve moguće načine –
olovka, tuš, pastel – da bi na kraju shvatila da moram to
napraviti u grafici.
Foto: Sebastian Novak
Cijelo vrijeme su mi ti ‘ljudi’ bili ‘u glavi’ i tražila sam
varijantu sa slagalicama i puzzlama. Mnogi bi prvo pomislili da
se radi o slici, nego da je riječ o grafici. Godinu dana radila
sam na tim radovima koji će biti postavljeni na izložbi. Na njoj
će se naći osam grafika, a gore na stropu bit će postavljeni
digitalni print na tekstilu. Uostalom, radim u tvrtki koja se
bavi digitalnim printom na tekstil i to mi omogućuje igru s
velikim formatima koju mi grafička preša ne omogućuje.
Što se tiče inspiracije, više težim apstrakciji nego
figuraciji. Iskreno, okolina mi uopće nije potrebna za
inspiraciju. Sve mi ide iz glave, oslanjam se na maštu i najbolje
stvari izađu na taj način.
Tvoj otac Darwin poznati je hrvatski umjetnik.
Njegov utjecaj na ono čime se danas baviš je nezaobilazan.
Koliko se oslanjaš na njegove savjete, upute, načine na koje ti
može pomoći?
Meni je on s jedne strane svojevrsni mentor i najveća podrška.
Mama mi je bila povjesničar umjetnosti i odrasla sam uz umjetnost
te bi bilo čudno da sam otišla u nekom drugom smjeru.
Foto: Sebastian Novak
Tata i ja smo sada i poslovni suradnici u ateljeu. Jedan drugom
smo potpora i jako dobro funkcioniramo zajedno. Ipak, sada se
dogodila obrnuta situacija. On je stariji i iskusniji, ali po
pitanju grafike sad može i od mene nešto naučiti, jer sam na
području grafičke tehnologije puno ‘jača’.
Živiš i radiš u Varaždinu. Koliko je Varaždin, prema
tebi, promijenio stav prema umjetnosti – mislim na posjećenost
izložba, broj umjetnika i autora koji djeluju samostalno,
otvaraju izložbe, uostalom, nudi li se ovdje dovoljno?
Varaždin je mali grad u kojem se može puno toga napraviti. Sada
su bili Dani performansa i 18. godinu za redom da se tako nešto
održavati u našoj sredini… Što uopće kultura podrazumijeva? Čak
je i lakše u manjem gradu kao Varaždinu organizirati događaje
vezane uz umjetnost.
Foto: Sebastian Novak
Vratilo se dosta mladih ljudi, umjetnika koji su studirali u
Zagrebu, Rijeci, Osijeku – i sad ovisno od osobe do osobe –
mislim da se može puno stvari promijeniti. Osobno se trudim
stalno biti aktivna u nečemu. Postoji mogućnost organiziranja i
Land Arta, gdje postoji i ekološka i umjetnička nota. Samo treba
razmišljati u tom smjeru.
Važno je da se ne govori samo o likovnim umjetnicima, nego da
postoji mogućnost povezivanja glumaca, plesača, glazbenika i
ostalih – da se pokuša napraviti nešto što bi nas spajalo. Tada
bi sve dobilo jači odjek.
