Nakon napuštanja benda Mejaši, osnivač sastava Marin Šestak (27) otkrio je kako je došlo do te odluke i čime se sada bavi
– Moj posao je brinuti se o braniteljima. To je
izvaninstitucionalna pomoć i za svakoga je drukčija. Korisnici ne
moraju biti zdravstveno ili socijalno ugroženi. Oni za koje
procijenimo da im je potrebna pomoć mogu biti dio projekta ako to
žele. Neki su sami, neki su rastavljeni, imamo i samohranog oca.
S njima obavljamo što treba u dvorištu, poslove oko kuće, a
najviše razgovaramo, ohrabrujemo ih i slušamo. Neki se još uvijek
bude u grčevima. Zato im je važno da imaju koga nazvati i
porazgovarati jer teško se nose s problemima s kojima se i mi
drugi teško nosimo, samo što su oni ranjiviji jer trpe i
posljedice rata. Većini je najvažniji kontakt, da ih netko čuje,
da ih razumije i da ih ne doživljava kao žrtvu ili nekog tko je
bespomoćan.
– Oni trebaju nekoga tko će priznati da se na njihovim leđima
stvarala država, da im netko bude zahvalan na tome, da cijeni i
poštuje to što su učinili za sve nas – priča Marin
Šestak (27) iz Varaždina, jedan od malobrojnih muškaraca
u Hrvatskoj koji je završio obuku za gerontodomaćina i to na
Pučkom otvorenom učilištu u Čakovcu.
O tom zanimanju počelo se više govoriti prije godinu dana kad se
pokretao projekt ‘Zaželi’, a stotine žena diljem Hrvatske
završile su obrazovanje u pučkim učilištima za pomoć starijim i
nemoćnim osobama. No Marin pomaže braniteljima. Na popisu
njegovih štićenika su Mladen,
Franjo, Slavko,
Hrvoje, Branko… Obilazi ih u
njihovim domovima, pomaže u nabavi namirnica, zajedno kose travu,
liče zidove, a najviše – razgovaraju. Prije samo šest godina
Marinov je život izgledao potpuno drukčije. Koncerti diljem
Hrvatske i u inozemstvu, gostovanja u TV emisijama i na radijskim
postajama
– A u zoru Zorica me budi/hopa cupa cijelu noć je bilo/slatko li
je kad se tajno ljubi/a ne bi slatko, ne bi bilo da se nije
krilo/ Afrika, paprika, Zorica… Zarazni hit ‘tamburaša u
starkama’, popularnih Mejaša, nije silazio s playlista
radiopostaja, svadbi i zabava po ‘bregima i dolima’.
Žudio sam za Bogom
Dečki iz Varaždina, iz raznih kvartova baroknog grada, zbog čega
su se i nazvali Mejaši (susjedi), u hipu su postali zvijezde.
‘Zorica’, tek treći singl, postala je hit. No basistu Marinu,
koji je s rođakom osnovao bend, nešto nije dalo mira. Stajao je
pred tisućama ljudi na koncertima i nešto mu je govorilo da to
jednostavno nije to što želi.
– Ima nešto više u životu od zarađivanja novca i odlazaka na
fešte, pa sam zato i vjerojatno završio u socijalnim projektima
koji se danas nalaze na putu kojim idem. Posvetio sam svoj život
Bogu – Isusu Kristu. Žudio sam za pravim, realnim odnosom s Bogom
kakav sam vidio kod prijatelja Eduarda Rangela
iz Brazila koji je ostavio sve da bi slijedio Božji poziv da dođe
u Hrvatsku kao misionar. Prije nego što sam ga upoznao, smatrao
sam da imam takav odnos s Bogom, ali prijateljstvo s Eduardom
pokazalo mi je činjenice iz njegova života koje se nisu mogle
pobiti i to je bilo daleko od onog što sam smatrao da imam – kaže
Marin koji se priključio udruzi za promicanje kvalitete života
‘Hoću život’.
Jedan
od njihovih projekata u suradnji s bugarskom fondacijom FSCI je i
‘Kuća mogućnosti’ za stambeno zbrinjavanje mladih koji
izlaze iz sustava socijalne skrbi bez obitelji koja bi im
pomogla, stana, posla, novca… Osim smještaja u stanu u kojem se
njeguju obiteljski odnosi, pomažu im i programom stručnog
mentorstva. Angažmanom na takvim socijalnim projektima, Marinu se
ponudila mogućnost rada s braniteljima. Postao je dio 1,2
milijuna kuna vrijednog EU projekta ‘Briga za
branitelje’ Udruge veterana, vojnika i domoljuba, koji će se
provoditi do veljače 2021. Djeluju na području Varaždina,
Čakovca, Siska, grada Zagreba i Zagrebačke županije.
– Nekima je teško prihvatiti da im netko nudi nešto besplatno,
jer ljudima je i općenito teško prihvatiti pomoć. Ali jednom kada
se upoznamo i kada vide da mi ovaj posao radimo i iz zahvalnosti
prema njihovoj žrtvi, tada to sve preraste u uzajamno
zadovoljstvo. Tijekom rata braniteljima se iskazivalo veliko
poštovanje. Desetak godina nakon rata imamo situaciju da ljudi na
njih gledaju drukčije, kao da su zločinci, rak i smetnja društvu.
Na žalost, takvoj lošoj slici pridonijeli su pojedinci koji su se
lažno predstavili kao branitelji i činili gluposti da bi dobili
mirovine. Većinom ljudi na branitelje ne gledaju kako treba, nego
misle da žive na teret države, primaju lijepe debele mirovine i
ništa ne rade, dok svi drugi moraju raditi – govori Marin.
– U velikoj većini slučajeva to nije istina, mnogo branitelja ne
prima mirovinu, nego su u radnom odnosu. Boli ih krivi stav
sunarodnjaka, pa se zato povlače i ne žele istupati u javnosti
jer bi im svi gledali u novčanik, kakav auto i kuću imaju. A ne
vide one koji se bude u grču, one koji, kad rano ujutro padne
lonac u kući, iskaču iz kreveta zbog straha i misle da će im srce
stati. Kljukaju se tabletama jer ne mogu spavati ili se muče s
depresijom. Neki se bore s alkoholom. To su začarani krugovi iz
kojih vas netko mora izvlačiti. Nije rješenje da im kažeš ‘nemoj
piti i odlaziti u krčmu’. Jer i da prestanu piti, ponovno im
ostaje to ‘nanovo oslobođeno vrijeme’ koje moraju kvalitetno
iskoristiti jer će se u suprotnom vratiti na isto – napominje
Marin, koji o problemima s kojima se susreće braniteljska
populacija zna puno jer mu je i otac branitelj.
– Moj tata Mario bio je profesionalni vojnik, a kasnije i
pripadnik specijalne policije. Tata zna da je radio pravu stvar i
da u rat nije išao zbog mržnje ili pohlepe, nego da obrani svoju
domovinu. Shvatio sam da trebamo poštivati te ljude koji su išli
činiti dobro za našu državu. Odatle mi zdravi temelj i pogled na
branitelje. Preko naše udruge “Hoću život” pomažemo ljudima u
potrebi, a tata je sve više počeo raditi s braniteljima, pa je
ovaj projekt za mene jednostavno bio prirodan prijelaz na nešto
više. Od 1991. izgubili smo više od 3400 branitelja koji su
počinili samoubojstvo. To je jedna cijela brigada, a to su samo
oni za koje se zna. Nije normalno da ljudi koji su pobijedili u
ratu sebi uzimaju živote. Tu nešto ne štima i upravo zato je ovaj
projekt zamišljen – veli Marin koji je završio gimnaziju. Glazbu
je zavolio s 14 godina.
Nije mu bilo teško u životu
Vraćamo se na trenutak kad je odlučio promijeniti način života.
– Za Bogom nisam počeo žudjeti jer mi je bilo jako teško u
životu, pa onda kada ti je teško, eto, zoveš nekakvo izmišljeno
božanstvo da ti prividno bude lakše. Ne, ja sam želio Boga u
svojem životu zato što me tata poučavao o Isusu Kristu i u
njegovu životu vidio sam stvaran odnos između čovjeka i Boga.
Jedne večeri potpuno sam iskreno zavapio Bogu: ako postojiš, ja
želim imati odnos s tobom, želim te poznavati, želim da sve bude
drukčije, zbog tebe i da ti sve vodiš… On mi je pokazao zašto do
tada nisam predao svoj život njemu u ruke. Razlog je bio to što
sam u svojem umu napravio lažnog Isusa Krista koji nije imao
problem s mojim razmišljanjem, ponašanjem, djelima, svrhom života
jer je taj moj lažni Isus volio sve ono što ja volim; zapravo
štovao sam svoje mišljenje, ali pod Isusovim imenom – kaže
Marin.
– Točnije, bio sam samo religiozan i smatrao da sam ja OK s Bogom
zato što se nikad nisam molio idolima i mrtvim ljudima poput
kipova i svetaca već samo pravom, živom Bogu Isusu Kristu. Ali
kad sam shvatio da sam u svojem umu napravio lažnog Isusa, idola,
to me slomilo. Zavapio sam za oprost i on mi ga je dao. Tada se
sve promijenilo – otkriva.
Prijatelji iz benda nisu mogli shvatiti zašto na vrhuncu slave
odlazi, a njemu pak nije bilo jasno kako ga ne razumiju. Kad se
pročulo da više nije u Mejašima, počeo je dobivati ponude iz
drugih bendova koji su mislili da je otišao zbog nesuglasica s
dečkima. No Marin je krenuo drugim putem i našao smisao. Supruga
i on imaju dvoje djece, kćer od četiri i pol godine i
trogodišnjeg sina.
– Supruga i ja zajedno živimo za Isusa Krista. U svojem braku
vidimo da jedino kada se oboje približavamo Isusu Kristu najviše
se i najiskrenije približavamo i jedno drugome. Od njega, izvora
svega dobrog dobivamo ljubav, strpljenje, snagu, oprost, koje
sami nemamo dovoljno jedno za drugo. I to je realnost našeg
braka. Kada oboje aktivno hodamo uz Isusa, to zadovoljstvo i
ispunjenje koje pronalazimo u Njemu rezultira našim djelima i
riječima – kaže.
– To je ono što želimo pokazati svojoj djeci, da kada bilo što
drugo stavimo na tron kao svrhu svog života to će ili uništiti
nas jer nam osoba, ideja ili stvari neće do kraja ispuniti
najdublje žudnje i potrebe ili ćemo mi uništavati bilo što od
toga jer će apetit za ostvarenjem te neke životne prolazne svrhe
biti prevelik i ništa neće moći izdržati teret božanstva u našem
životu osim pravog Boga – Isusa Krista. Jer sve je prolazno i
kad-tad ćemo to izgubiti. Ako ne prije, onda na dan svoje smrti,
ali sa živim Bogom imamo sve što nam je potrebno – ističe Marin i
dodaje kako razumije da je za većinu ljudi to nerazumljivo i
‘preduboko’, kao što je prije šest godina bilo i za njega.
– Reći samo ‘ja volim Isusa i Isus voli mene i mi smo skupa
sretni’, ili govoriti samo o lijepim osjećajima i svojim malim
prolaznim planovima za ovaj život, pa onda to objaviti na
internetu ili u novinama, za mene je sramota jer to zapravo ne
govori i ne objašnjava ništa, nego samo govori da se život
zapravo nije promijenio, a i toga je pun internet. Ja želim
govoriti o dubokoj realnosti i odnosu s Bogom u kojem ja
dragovoljno ovisim o Isusu Kristu, a on još obilnije odgovara
ljubavlju – kaže Marin.
Iz iskustva može reći da trčanje za slavom, popularnošću i novcem
nikad ne staje jer današnje blago, veli, sutrašnje je
smeće.