Mnogima će nedostajati, ponajviše, naravno, najbližoj obitelji, supruzi, djeci, rodbini te mnoštvu svojih prijatelja. A to smo na neki i način i svi mi koji smo odrastali u njegovim lokalima. Odrastajući u Paladi, Corumu i Artu odrastali smo i uz njega.
Nakon duge i teške bolesti preminuo je poznati varaždinski
ugostitelj Boris Androić, vlasnik poznatog
Rock Art Caffea.
Boris je rođen u Petrovoj Gori, ali većinu
života proveo je u Varaždinu i u njemu ostavio veliki trag.
Vijest je to koja je mnoge rastužila, jer Varaždin je ostao bez
poznatog ugostitelja, osobe velike životne energije, velike
vedrine. Ostao je bez velikog entuzijasta, osobe koja je uvijek
rado pomagala drugima i bila omiljena u društvu. No Varaždin je
ostao i bez osobe koja je uvelike promijenila zabavni život
Varaždina, tamo negdje od početka devedesetih.
Sve je započelo s Paladom, koju je Boris
pokrenuo tada kao mladić. Radilo se o lokalu koji su otvorili na
prostoru bivše mesnice, a bio je to prvi ekskluzivniji kafić u
Varaždinu, mjesto gdje su se skupljale najpoznatija lica. I sve
to u vrijeme ratnih devedesetih, kada je glamur, nazovimo to
tako, bio samo pojam koji smo vidjeli na televiziji, a zabava je
ipak bila toliko potrebna u ‘godinama mraka’.
Moglo se tamo u podrumu zabavljati igrajući biljar, ali i fliper
te ostale zabavne igre, odnosno igre na sreću. Mi mlađi smo se
osjećali znatno stariji, upijajući atraktivne poteze iskusnijih
igrača biljara, a mogli smo tu sresti i sve popularne igrače
Varteks, rukometaše Varteksa, košarkaše MIV-a, sve tadašnje
gradske zvijezde, ako se tako može reći.
Palada je uvijek bila prepuna, tražilo se mjesto više.
Nakon super-popularne Palade, Boris je pokrenuo još jedan lokal,
i njega ‘stvorivši’ od ničega, nedaleko Palade, u Kukuljevićevoj
ulici, iznad današnjeg Barda sredinom
devedesetih otvoren je Corum, a sva gradska
‘krema’ preselila je tada tamo.
Bilo je to mjesto gdje se moglo odlično zabaviti i do kasnijih
sati. Poput Palade i on je bio na vrlo neobičnom mjestu, gdje
nikad prije ni poslije nije bio kafić. Corum je bio na prvom
katu, a nema puno kafića koji se nalaze na prvom katu.
Carevala je tada dance-glazba, a Corum je bilo ‘mjesto broj 1’ u
gradu Varaždinu. Vikendima je Corum bio krcat, ponekad se
doslovno nije moglo ni ući kolika je gužva tamo znala vladati, a
čekalo se nerijetko i na sam ulazak.
Boris i njegova ekipa su i od Coruma napravili čudo, a nakon
nekoliko godina, na svojem vrhuncu, odlučio je treći puta krenuti
u novi prostor i od njega napraviti kafić/bar. I ponovno na
mjestu gdje prije nije bio kafić.
Krajem devedestih otvorio je Rock Art Caffe i
još jednom pomaknuo granice varaždinskog ugostiteljstva,
pokazavši svima ostalima put kako treba izgledati ugostiteljski
lokal. I Rock Art je postao ‘mjesto broj 1’ u gradu, krcat
vikendima, također ponekad i ‘jedva prohodan’. Bilo je to mjesto
nezaboravnih fešti, posebice ona rođendanska u ljetnim mjesecima.
Kasnije je otvorio još dva Rock Arta, jedan u
Luminiju te jedan u Supernovoj.
U svim lokalima Boris je gotovo uvijek bio prva faca na koju ste
naletjeli. Njegov osmijeh, pozdrav, doskočica… Pamtio je sjajno
imena, lica, poznavao gotovo svakoga, pa i prijateljevao sa
svojim stalnim gostima.
Kad bi došli u njegov Rock Art, uvijek je bio nasmiješen, vedar,
počastio vas ili osmijehom ili pićem, bio je jedan od glavnih
razloga zašto se hodalo u njegove lokale. Pomagao je rado, bio je
široke ruke i duše.
O ugostiteljstvu je znao sve, bio je osoba čiji lokali su uvijek
bili primjer i ‘zvijezda vodilja’ svim varaždinskim
ugostiteljima. Odgojio je stotine konobara, kuhara, kasnije i
vlasnika drugih lokala. Stoga ne griješe mnogi koji su ga zvali i
‘prvim’ ugostiteljem grada.
Njegova energija i pozitiva mu je uvijek davala snagu da ide
dalje, naprijed. Sve to nije ga napuštalo ni u teškim vremenima,
a bolovao je praktički destak godina. Ljudi koji su ga poznavali
najčešće su samo šaputali o njegovoj bolesti, govorkalo se da
boluje od raka, no to se na Borisu nije vidjelo.
– Teško je, dobro se osjećam sada, to je najvažnije. Idem na
terapije u Tursku, moramo se nadati najboljem. Ali što će biti,
to ne može nitko znati. Moramo ići korak po korak, živjeti dan za
danom, uživati u svakom trenutku, to nam jedino preostaje – kazao
nam je prije nekih godinu dana, u kasnijoj fazi ove opake
bolesti.
Boris je bio posebno vezan uz sport i sportaše, posebice uz
nogomet i rukomet. Neizmjerno je volio ovaj sport, pratio je sve
utakmice Varteksa, kasnije
Varaždina. Pratio je i svoje ‘Dabrove’,
neizmjerno volio i rukometaše Varaždina 1930,
bio im sponzor nakon utakmice i organizirao druženja.
Neovisno koliko bolestan bio, išao je na sve utakmice, emotivno
doživljavajući svaku sekundu utakmice, gestikulirajući,
navijajući svim srcem za svoje.
Ni na utakmicama nije se primjećivala njegova bolest, nosio je
šešir na glavi, ali njegov prepoznatljiv osmijeh, širok i glasan,
je i dalje bio isti kao i prvog dana u Paladi, Corumu ili Rock
Artu. Vedrina nije jenjavala, barem prema ‘van’, prema gostima
svojih lokala ili prijateljima.
Upravo zato će Boris mnogima nedostajati, a ponajviše sigurno
najbližoj obitelji, supruzi, djeci te ostaloj tugujućoj rodbini i
brdu svojih prijatelja.
A to smo zapravo svi mi koji smo odrastali u njegovim lokalima
koji su uvijek bili središte zabave u Varaždinu. Odrastajući u
Paladi, Corumu i Artu odrastali smo i uz njega.
Počivao u miru, Boris.
Pogreb će biti sutra, 23. kolovoza, u 13 sati na
varaždinskom groblju.