- Trenutno je u prenoćištu 11 korisnika - 10 mušakaraca i jedna žena, a troškove njihovog boravka snosi lokalna zajednica, dakle Grad Varaždin.
Svake se godine 10.
listopada obilježava Svjetski dan
beskućnika, a Hrvatska mreža za beskućnike, čiji je
član i Udruga ‘Novi put’
Varaždin, pridružila se obilježavanju tog datuma.
Udruga ‘Novi put’ Varaždin osnovana je 2010. godine u
Varaždinu, a okuplja beskućnike, građane i stručne radnike koji
se bave problemima beskućnika.
U Varaždinu postoji i prenoćište za
beskućnike koje djeluje više od 15 godina, a
osnovano je nakon Zagreba i Splita kao treće prenoćište na
teritoriju Hrvatske.
– Trenutno je u prenoćištu 11
korisnika – 10 mušakaraca i jedna žena, a troškove
njihovog boravka snosi lokalna zajednica, dakle Grad Varaždin.
Imaju osiguran doručak, ručaju u Caritasu, dok su namirnice
za večeru često donacije, a ponekad sami kupe nešto – kazao
je uvodno voditelj prenoćišta Nikola
Dugandžić, dodavši da je više korisnika zimi.
– Kapacitet je 16 osoba, a ako je jako hladno primamo i više,
nikad se nije dogodilo da smo nekoga odbili – kazao
je.
Točan broj beskućnika nepoznat
Buđenje u jutarnjim satima, doručak, zatim odlazak na posao ili
pak druženje u udruzi, tako izgleda dan kod njih, prepričao je
voditelj.
– Imamo i radionice šivanja, psihosocijalnu zaštitu, a mogu
gledati televiziju ili čitati knjige. U dvorištu prenoćišta
imamo vrt i plastenike, a postoji i likovna
radionica – dodao je.
Teško je reći točan broj beskućnika u gradu, to nitko ne
zna, rekao je Dugandžić koji je zadovoljan stanjem u
prihvatilištu.
– U odnosu na druga prenoćišta imamo dobre smještajne
uvjete, zajednica ima svoja pravila tako da incidenata
gotovo da i nema. Grad nas financira gotovo u potpunosti,
jedan je socijalni radnik stalno zaposlen, no postoje i problemi.
Najveći si nabavka potrepština za higijenu i donji veš,
budući da navedeno ne kupujemo iz sredstava koje donira lokalna
samouprava.
Dobru suradnju imaju s Caritasom, Zavodom za
zapošljavanje, a jako im pomaže i
varaždinski Lions club.
– Zavod javi ako ima otvorenih radnih mjesta na javnim radovima
tako da naši korisnici barem neko vrijeme imaju posao. Lions club
pomaže donacijama, a imamo i volontere, Naravno, tko god želi
volontirati ili uručiti donaciju, uvijek je dobrodošao – kazao
je.
Rješenje o tome tko boravi u prenoćištu donosi Centar za
socijalnu skrb, većinom su korisnici s područja grada Varaždina.
– Primamo i one iz Varaždinske županije, a po potrebi i drugih
dijelova – pojasnio je Dugandžić.
Cilj Udruge ‘Novi put’ jest ‘promicanje, razvoj i
unapređenje skrbi i beskućnicima, pružanje stručne i savjetodavne
pomoći te unapređenje kvalitete života beskućnika’.
O svojim životnim pričama nerado govore te najčešće žele ostati
anonimni.
– Već sam 20 godina u prenoćištu, a uvjeti se s godinama
poboljšavaju, na sreću. Razlika u odnosu na prije kao nebo i
zemlja. Uvjeti su dobri, ima nas svakakvih, no slažemo se. Imamo
dnevni boravak, sobe, kupaonu, prostor za radionice, toplo nam je
i nismo gladni – ispričao je jedan od korisnika prenoćišta.
– Znate, nismo mi tako loši iako smo tu gdje jesmo – nadovezao se
drugi i počeo pričati o svojem iskustvu boravka u prenoćištu.
– Disciplina i sve je nivou, svaki ima svoju obavezu i dobro smo
raspoređeni. Loših iskustava s ljudima nisam imao, čak dolaze do
nas i zainteresirani su za naš rad. Baš smo protekle subote u
jutarnjim satima imali štand u centru grada na kojem smo izložili
naše rukotvorine koje smo radili u sklopu radionice šivanja i
dijelili smo letke, a građani su bili zainteresirani te
ostavljali donacije – prepričao je, dodavši da ‘posla uvijek ima,
samo ako je čovjek spreman raditi!’
Radionice šivanja
Nataša Kramarić već godinu i pol zajedno s
Ivanom Rihtarićem vodi radionicu šivanja kojoj se korisnici
itekako vesele.
– Sastajemo se jednom tjednom po dva sata, a korisnici redovito
dolaze. Cilj je druženje i razgovor te da zajedničkim naporima
kreiramo nešto novo. Imamo dosta doniranih tkanina i materijala
koje recikliramo pa radimo sve kako bismo našim djelima uljepšali
prostor.
Upravo na tim radionicama izradili su dovoljno ukrasnih jastučića
koje su protekle subote predstavili građanima u centru grada.
– Neke od njih korisnici su poklonili bližnjima zbog čega su se
uistinu divno osjećali jer su to sami napravili. Dio radova
izlažemo primjerice za vrijeme Špancirfesta, protekle subote smo
izlagali povodom Dana beskućnika, a i ove ćemo godine svoje
radove predstaviti za vrijeme Adventa – istaknula je voditeljica
radionice.
– Zahvaljujemo svima koji su zainteresirani za naš rad i doniraju
nam, ali ujedno pozivam i sve one koji imaju materijal ili šivaću
mašinu mogu donirati.
Iako su njihove životne priče različite i teške jedan od
korisnika je za Svjetski dan beskućnika poručio sljedeće:
‘Želim da svi koji nemamo krov nad glavom dobijemo stan!’
‘Ulične svjetiljke’ – časopis o beskućništvu
Svakih nekoliko mjeseci u gradu se mogu primjetiti i prodavači
Uličnih svjetiljki, prvog hrvatskog časopisa o
beskućništvu i srodnim društvenim temama, kako
stoji na naslovnoj strani.
Časopis je dio Međunarodne mreže uličnih novina
(INSP) i izlazi od 2008., više puta godišnje
(ovisno o financijskim sredstvima). Nastao je na
inicijativu Siniše Pucića, a prvo je izdan
u Rijeci u suradnji s Prihvatilištem za beskućnike ‘Ruže sv.
Franje’, da bi se kasnije proširio i na druge hrvatske gradove:
Zagreb, Varaždin, Vinkovci, Osijek.
Ideja časopisa Ulične svjetiljke jest ‘osvijestiti javnost da
postoje oni koji nemaju vlastiti krov nad glavom, oni kojima je
svakodnevica ispunjena strepnjom i neizvjesnošću. Također, na taj
način se želi pomoći beskućnicima da nešto zarade, ukoliko nemaju
posao’.
– Prodajem već pet godina, a prodaja uistinu varira. Nekad stojim
po sat, dva i nitko ne želi kupiti pa odjednom krene. To se ne
može znati – kazao je prodavač Jozo
Lovrić koji nije korisnik prenoćišta, no časopis
prodaje da ‘doštuka kućni budžet’.
– U mene je mirovina 1800 kuna, a kad platim stan ostaje mi svega
800 kuna na mjesec za život što je uistinu nedovoljno. Ne pijem,
ne pušim, ali treba mi novac da kako tako preživim
mjesec. To mi je jedini izvor prihoda – prepričao je
stajavši na kiši u centru Varaždina.
– Interesantno je da od mene kupuju većinom oni koji isto kao i
ja – nemaju baš. Kad sam, primjerice, kod
trgovine rijetko me primijeti čovjek koji ima puna kolica
robe. Prije se zaustavi umirovljenik koji ima mala primanja, ali
tako je to danas – kazao je zaključno.
