Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život.
Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi
kanonizirane svece te one koji su ostvarili ideal kršćanskoga
života a nisu kanonizirani. Svi sveti slave se 1. studenoga, a
taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih
nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih
vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj
svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti. U židovstvu je bilo
poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba:
proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini
Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i
danom nebeskoga rođenja, što se osobito odnosilo na datum smrti
kršćanskih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II.
stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao
posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene
djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas
podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena
kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV.,
a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.
Prema Drugome vatikanskom saboru, štovanje svetih proistječe iz
trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i
druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj
ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave
svojem Bogu.
Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo
svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima
znak pažnje i vjere. Tog dana ljudi se mole za duše svojih dragih
pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, odlaze na svetu
misu, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje
milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede
tamo “gdje s oka svaka suza nestaje”.
Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u
zagrobni život. O kultu duše u kulturnoj baštini Hrvata, među
ostalim, svjedoče molitve za duše u čistilištu te dušice —
svjećice koje se pale na taj dan. Dušni dan posvećen je
pokojnicima, a nastao je na poticaj sveca, benediktinskog opata
iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća već se na mnogim
mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Dušni dan.
Taj spomendan 998. sveti Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem
je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko
benediktinaca, blagdan se proširio po Europi, a Vatikan ga je
službeno potvrdio 1311.
S obzirom na običaje, ti se blagdani različito obilježavaju po
Hrvatskoj. Na sinjskom području ljudi su se posjećivali i tom
prigodom otvarali bačve da se kuša mlado vino. Mnogi su blagdan
Svih svetih smatrali prvim Božićem. U okolici Nove Gradiške
ispred mjesne crkve plesala su se kola, a u nekim krajevima zvona
zvone cijelu noć. Običaj obilaženja groblja nastao je tek u 20.
stoljeću. Pri blagovanju obrednim se postupcima obraćalo
pokojnicima.
Po pojedinim mjestima za te su se blagdane pripremala posebno
jela od leće, koja su se nudila svakomu tko naiđe ili dođe u
kuću. U nekim primorskim krajevima pekli su se posebni kolačići
ili peciva lumbija, ublija i slično. Nekada rjeđe, u novije doba
obvezno je uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje
svijeća, škropljenje posvećenom vodom. Etnolozi ističu i kako se
u krapinskom kraju za blagdan Svih svetih obvezatno, uz ostalo
meso, na stolu morala naći purica s mlincima i kruškama
makarijama.
Prve mlade purice, uhranjene, pekle su se baš za taj blagdan. Uz
tu pečenku, uglednije su gospođe pripremile i neke svoje
specijalitete po kojima su se razlikovale od ostalih. Tako su
neke uz kuhanu govedinu servirale muštardu, a kod drugih purica
je bila nadjenuta kestenjem ili jetricama. Prvi put u godini
na taj su se blagdan pekle orehnjača i makovnjača te više vrsta
sitnih kolača.