Jučer smo obilježavali blagdan Svih svetih, a danas je još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih. Mnogi ne znaju razliku...
Mnogi su sveci i svetice pronašli svoje mjesto u katoličkom
kalendaru i njih se posebno prisjećamo tijekom godine, no u Crkvi
je još više onih koji su živjeli svetost svakodnevno i svojim su
djelima ostvarili kršćanski ideal svetosti, no nisu ih proglasili
svecima.
Na blagdan Svih Svetih slavimo one svece i svetice koje je Crkva
proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali
su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove
duše ušle u kraljevstvo Božje, piše
24sata.
Taj blagdan Crkva obilježava još od 4. stoljeća kao dan spomena
na kršćanske mučenike, no kako je njihov broj s vremenom rastao,
više ih se nije moglo poimence nabrajati na misnim slavljima.
Tako da se na Svi svete zajednički moli za sve svete i
blažene, bili oni poznati ili nepoznati.
Za njih danas vjernici mole diljem svijeta, a u svojim homilijama
svećenici ističu kako su svi pozvani na svetost bez obzira na
svoje životne okolnosti. Ljudi blagdan još nazivaju Sesvete,
Sisveti ili Sisvete.
U početku su blagdan Svih Svetih sve crkve obilježavale
istog dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur
III. ga je u prvoj polovici 8. stoljeća premjestio na
1. studenog.
U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno
proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim
blagdanom.
Dušni dan – sjećanje na nama bliske, voljene
ljude
Za razliku od Svih svetih, Dušni dan ili Spomen svih vjernih
mrtvih nastao je dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz
Krimija, sv. Odilona. Zaslugom benediktinaca, blagdan
Svih svetih proširio se u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je
i Vatikan.
To je dan kad se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Dušni dan
je posvećen sjećanju isključivo na nama bliske preminule. Tog
dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, za njih pale
svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi.
Za duše mrtvih vjernici pale svijeće na grobovima kako bi one
pronašle put u mraku, ali i kao znak sjećanja. Posjet
groblju odraz je vjere, ali i znak pažnje za one kojih više nema
među nama.
Tim blagdanom vjernici izražavaju nadu u zagrobni život, a kroz
molitvu i svetu misu povezuju se s onima koji su već zakoračili u
vječnost. Često ljudi oba blagdana nazivaju Danom mrtvih, no to
je potpuno pogrešno. U kršćanstvu ljudska duša nikad ne umire jer
je besmrtna, pa sukladno tome u kalendaru nema dana koji bi
obilježavao dan umrlih.
– Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a
napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši
pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Pokojnih se
na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli učiniti kod
kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove
prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na
neki način zemaljski njihov dom.
To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti
u mjesto svog svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su
se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer duh nije ograničen
prostorom i vremenom on je svugdje i to ne jučer i danas, nego
stalno – kazao je jednom prilikom o Dušnom danu pokojni
vlč. Tomislav Ivančić, poznati hrvatski
duhovnik, sveučilišni profesor i utemeljitelj hagioterapije,
javlja
24sata.