Franjo (96), August (97) i Stjepan (96) dokazuju da su godine samo broj. Tri Međimurca doslovno žive sto na sat. Rade od rane mladosti i složno kažu da rad čovjeka održava zdravim
U općini Gornji Mihaljevec u Međimurju puno je dugovječnih
stanovnika, a jedan od njih je August
Košak (97) iz Vukanovca, koji duhom, intelektom,
brzinom i spretnošću podsjeća na tridesetogodišnjake.
Vitalni August imao je teško djetinjstvo. Meso
su u to vrijeme, kaže, jeli samo nedjeljom, a već nakon završena
četiri razreda osnovne škole čuvao je krave na ispaši jednom
čovjeku u obližnjem Dragoslavec Bregu. S 18 je otišao u Njemačku
za poslom. Njegov bratić Franjo
Lebar (96) iz Železne Gore u općini Štrigova jedan
je od dugovječnijih stanovnika u svom kraju. Iako su njegovi
vršnjaci davno pomrli, njemu, priča nam, društva ne nedostaje,
piše
24sata.
Franjo Lebar
Mnogi u tim godinama prepustili bi se sudbini, no ne i
Franjo. Iako kaže da ima zdravstvenih problema i
često ga boli cijelo tijelo, i dalje je aktivan po cijele dane.
Na zemlji više ne radi, ali ide u trgovinu po namirnice. Završio
je osam razreda osnovne škole pa je radio kod kuće. S 19 godina
morao je u njemačku vojsku, u koju su ga mobilizirali Mađari. Kad
se vratio, odslužio je i dvije godine u Titovoj vojsci. Zatim se
zaposlio, 1950. se oženio, a 1953. godine počeo se baviti
vinogradarstvom. Nekad su obrađivali do devet hektara vinograda i
bilo je puno posla. Vino su prodavali i od toga živjeli. Supruga
mu je umrla prije nekoliko godina i od tada živi u prizemlju
obiteljske kuće. Na katu žive djeca i unuci, koji su nastavili
baviti se vinogradarstvom.
– Ujutro najviše volim popiti čaj s malo rakije ili vina i
pojesti maslac s kruhom. Za ručak volim kuhanu hranu na žlicu,
koju mi pripremi kći, a za večeru si popijem gemišt. Dan mi je
dugačak. Ustanem već u sedam i odvezem se u trgovinu u Železnoj
Gori. Imam stari Mercedes, ali mi je istekla vozačka dozvola, pa
ga sad ne vozim. Još razmišljam hoću li je moći produljiti. Odem
usput na kavu u obližnji kafić, a ako je neko društvo, zadržim se
dulje – kaže Franjo, strastveni lovac još od
1948. godine.
Franjo Lebar više ne vozi svoj Mercedes jer mu je istekla dozvola
Pažljivo čuva svoju lovačku pušku, ali i posjećuje lovačke
proslave, na koje ga kolege lovci redovito zovu. Popodne ne spava
i ne odmara se, jer kaže da ima problem sa spavanjem. Zato legne
oko 21.30 sati, kad završi s gledanjem televizije.
Franjo je bio strastveni lovac
– Najviše volim gledati ‘Dnevnik’ i mlade djevojke na televiziji.
Čitam lokalne novine. Dan mi je vrlo dug ako mi nitko ne dođe.
Kod zeta i kćeri dođu ljudi po vino, pa me često posjete moji
nekadašnji kupci, koji vino sad kupuju kod njih. Sam čistim,
pospremim, pa malo prošećem i sjedim na dvorištu. Svake subote
prijepodne družim se u kafiću s tri prijateljice. Popijemo kavu,
malo popričamo i brže nam vrijeme prođe – kaže
Franjo, koji je mnogo stariji od prijateljica.
Dok se intenzivno bavio vinogradarstvom, u Austriji su ga
proglasili europskim vinskim vitezom. I dandanas zidove njegove
dnevne sobe krase diplome i priznanja koje je dobio kao
vinogradar i podrumar. S pokojnom suprugom
Julijanom imao je dvije kćeri te ima pet unuka i
tri praunuka. Ima samo sedam godina radnog staža te ima
poljoprivrednu mirovinu, koja mu, nažalost, kako kaže, nije
dovoljna ni za režije. Da nije uštedio u vrijeme kad mu je posao
s vinom dobro išao, sad bi teško živio. No nije Franjo jedini
dugovječan u svojoj obitelji. Uz njegova bratića
Augusta s početka priče, još je jedan bratić
doživio duboku starost.
August i Stjepan Košak
Bistra uma, Stjepan Košak (96) iz samo
nekoliko kilometara udaljenog Tupkovca kreće se pomoću štaka.
Kaže da se ničeg posebnog nije pridržavao u životu, uvijek je sve
jeo i pio. Završio je tri razreda osnovne škole, a kasnije se
zaposlio u Mađarskoj te je s bratom Augustom služio vojsku u
Zagrebu i Zadru. Ove godine napunit će 69 godina braka sa
suprugom Rozalijom (86), s kojim živi
u prizemlju obiteljske kuće. Operirao je kuk, nekoliko puta je
imao srčani udar, slabije vidi i čuje, ali se i dalje ne da.
Stjepan i Rozalija imaju dvoje djece, šestero unučadi i isto
toliko praunučadi. Ujutro pije bijelu kavu, a voli sve jesti iako
je jedno vrijeme, zbog srčanih udara, bio na strogoj dijeti.
Popodne nakon ručka popije crnu kavu, ponekad čašu vina, a
navečer čaj ili vodu.
– Uvijek smo se bavili poljoprivredom, a sad kad ne mogu više
raditi, najviše vremena provodim na terasi u dvorištu. Volim
gledati televiziju, pratim ‘Dnevnik’ i politiku. Treba cijeli
život pomalo raditi i to čovjeka održava koliko-toliko zdravim –
kaže Stjepan.
August Košak
On i Rozalija, unatoč godinama, još su vrlo samostalni. Ona svake
nedjelje, kao i ranijih godina, peče dizane kolače, radi u vrtu,
a supružnici su osim vlastite, pomogli u odgoju tuđe djece.
Rozalija svake nedjelje obavezno odlazi i na misu. U životu su
puno propatili i oskudijevali u mnogočemu, ali su zadovoljni
životom i godinama koje su doživjeli. Stjepan prima socijalnu
pomoć, a Rozalija ima poljoprivrednu mirovinu,
piše
24sata.