Pročitajte veliki intervju s Nebojšom Buđanovcem, čovjekom kojeg zovu 'dobri duh Varaždina'...
Štitim slabe i pomažem im da ojačaju. Moj glas je glas istine i
razuma u mraku. Tražim ono najbolje u drugima i sebi. Držim
obećanja. Svoje štićenike branim vlastitom čašću. Nisam ničije
vlasništvo i ne posjedujem nikoga. Ispravno djelovanje važnije mi
je od mojih želja i strahova. Pravila su to iz starog samurajskog
kodeksa kojih se drži Varaždinac Nebojša
Buđanovac (46), bivši svjetski prvak u kategoriji
tradicionalne forme s oružjem, psihoterapeut, pisac, prevoditelj,
humanitarac, ravnatelj županijskog Crvenog križa u Varaždinu, u
sklopu kojeg vodi i Tim za krizna stanja… Čovjek je to koji je
dosad, kako tvrdi, više od stotinu ljudi odgovorio od toga da
dignu ruku na sebe. Prošle je godine u Hrvatskoj samoubojstvo
počinilo oko 650 osoba, pet posto više nego godinu prije.
– Bilo je vrlo različitih situacija, od telefonskih razgovora, pa
do izravnih sprečavanja osobe u samom pokušaju. U svakoj od tih
situacija vrlo je važno da kao stručnjak ostanete pribrani i
pokušate shvatiti razloge koji su tu osobu doveli u takvu
situaciju, te upotrijebite prave riječi. Također, morate biti
posve iskreni prema osobi koja stoji ispred vas jer bilo koja
neistina ili muljanje mogu u trenutku dovesti do tragičnog ishoda
– kaže.
Odrastanje
Rođen je 1973. u Varaždinu, no prvih 15 godina živio je u
Lepoglavi, gdje mu je otac bio direktor Kazneno-popravnog doma
Lepoglava, a majka odgajateljica koja je također radila u toj
ustanovi.
– Osnovnu školu u Lepoglavi završio sam kao odlikaš, i pamtim je
po vrlo lijepim stvarima. Općenito, razdoblje u Lepoglavi
zapamtio sam kao najljepše u životu. U srednjoj školi, današnjoj
1. gimnaziji u Varaždinu, imao sam vrlo šarolika iskustva u prva
dva razreda, ali treći i četvrti imao sam sjajne nastavnike koji
su mi puno pomogli s daljnjim izborima. Pohađao sam Fakultet za
defektologiju u Zagrebu i diplomirao na smjeru socijalna
pedagogija. Imao sam vrlo intenzivna iskustva tijekom mladosti, i
lijepa i teška, ali moram reći da mi je obitelj uvijek bila
velika podrška, kao i dobri prijatelji – veli Nebojša koji je
dobio i Rektorovu nagradu za priručnik za primjenu projekta
prevencije maloljetničke delinkvencije na osnovnim školama.
Od 1988. živi u Varaždinu. Osim socijalne pedagogije i
psihoterapije, oduvijek ga je zanimala književnost, pa je 1991.
zamalo upisao taj studij. Proučava i vojnu povijest. Najveći uzor
u životu bio mu je deset godina stariji brat
Aleksandar, Saša kako su ga
zvali, koji je radio kao profesor na
Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i bio majstor nekoliko
borilačkih vještina. I on je pisao, no najobimniji roman
‘Putujući ratnik’ nije stigao dogotoviti, iako je na njemu radio
desetak godina. Obolio je 2008. od raka debelog crijeva, a iduće
godine i preminuo. Roman je dovršio Nebojša.
– Bili smo izuzetno jako povezani i ta smrt me jako pogodila, kao
i smrt oca koji je umro prošle godine – kaže.
Sprečavanje samoubojstava
Kao ljude od kojih je puno naučio izdvaja i socijalnog radnika
Antuna Ilijaša Tonija, psihijatricu dr.
Biserku Koren i Dobroslava
Jakovljevića, dragog mu prijatelja i učitelja aikidoa.
Životne priče ljudi koje je spasio mogu, kaže, biti vrlo potresne
i čovjek nekad više, a nekad manje, suosjeća s njima.
– Ponekad, kad se radi o sekundama ili malim detaljima koji čine
razliku između života i smrti, nakon što sve završi, ostanu mi
posljedice u vidu drhtanja ruke ili nečeg sličnog. Tijekom ovih
25 godina vjerojatno sam i sam razvio određenu vrstu
posttraumatskog stresnog poremećaja, ali nosim se zasad s time –
veli.
U javnosti se često misli da oni koji govore i najavljuju da će
izvršiti samoubojstvo to neće učiniti, a oni koji šute, hoće, no
to je, upozorava, jedan od mitova.
– Zapravo, samo pet posto ljudi koji se ubiju spadaju u skupinu
koja nije najavila samoubojstvo. Svi ostali pričaju o tome barem
neko vrijeme. Zato svaku najavu suicida treba shvatiti vrlo
ozbiljno. Društvo i obitelj najviše mogu pomoći tako da pažljivo
osluškuju potrebe pojedinaca, osobito mladih, i reagiraju na
svaki poziv u pomoć. Članovi obitelji najbolje znaju jedni druge,
mogu uočiti kad se netko u obitelji počinje ponašati neobično, i
reagirati. Najviše poziva u pomoć za spašavanje potencijalnih
samoubojica dobio sam upravo od članova obitelji i prijatelja –
napominje.
Traženje stručne pomoći još je kod nas tabu tema.
– Moglo bi se reći da mnogi ljudi još uvijek zaziru od toga, i
smatraju to nekakvom sramotom, no vrlo je važno educirati širu
javnost o psihičkim poremećajima i psihičkim bolestima, kako bi
se shvatilo da se radi o nečemu što nije nikakva sramota. Ne
sramite se kad dobijete gripu, zašto biste se sramili ako imate
depresiju ili anoreksiju? – ističe N. Buđanovac koji se bavi i
problemom sekti.
Opasnost sekti
Svojim istupima ostvario je, kaže, primarni cilj jer su roditelji
mladih diljem Hrvatske, pa i šire, upozoreni na postojeću realnu
opasnost koja prijeti od sekti, i to ne samo sotonističkih. Dobio
je i veliku potporu dijela stručnjaka, no rijetki o toj temi
govore u javnosti.
– Neki ljudi smatrali su da izmišljam, da želim stvoriti
senzaciju i prigrabiti slavu, neki su smatrali da se o tome iz
nekog razloga ne bi smjelo govoriti, kao da je riječ o nekakvoj
tabu temi, neki su me optuživali da vršim crkvenu propagandu, dok
su neki krugovi iz crkve s velikim uvjerenjem i bez ikakvih
stvarnih informacija i uvida tvrdili da sam i ja na neki način
povezan sa sektama, i da zapravo tako vrbujem mlade ljude.
Naravno, postojali su i oni kojima sam izravno ugrozio posao
novačenja mladih ljudi u sekte, pa je za vjerovati da su me
upravo takvi najagresivnije napadali. Sekte, na žalost, postoje i
danas, i malo je vjerojatno da će biti iskorijenjene. Uostalom,
svatko može vjerovati u što god želi, a nisu sve sekte jednako
opasne i destruktivne. No, ipak sam uspio senzibilizirati
javnost, pa i institucije društva, osvijestivši činjenicu da je
riječ o realnoj društvenoj opasnosti koja pogađa prije svega
mlade ljude, pa bih se usudio reći da su svi ti napadi i pritisci
kojima sam bio izložen godinama ipak na koncu rezultirali nečim
pozitivnim. Na žalost, osobe odgovorne za neke smrti mladih još
uvijek nisu otkrivene i kažnjene, pa na tome i dalje radim –
kaže.
O Nebojšinoj samozatajnosti i skromnosti svjedoče i njegovi
prijatelji. U ‘baroknom gradu’ nazivaju ga ‘dobrim duhom
Varaždina’.
– Sjećam se točno u detalje kako smo se upoznali. Došao je na
predavanje u moju školu i čitavo se to predavanje svelo na
razgovor između nas dvojice. Istog se trena desilo ‘pobratimstvo
lica u svemiru’. Uzeo me pod svoje. Mene, tužnog i usamljenog
dječaka koji nije imao nikog i koji je mislio da je cijeli svijet
protiv njega. Pričali bismo satima i satima, i nikada se ne bismo
mogli zasititi tih razgovora. On je u meni prepoznao pjesnički
dar i pomogao mi da ga definiram. Nisam bio svjestan toga prije
njega. Naše je prijateljstvo prošlo kroz razna iskušenja, ali je
samo sve čvršće i čvršće. Nebojša je istinski heroj. Spasio je
stotine života, nerijetko riskirao svoj. Čitav je svoj život
posvetio službi čovječanstvu. Zadesile su ga strašne tragedije, u
životu se nagledao takvih stvari kakve mi ostali možemo vidjeti
samo u filmovima. Ali, uvijek je ostao vedar, s potpuno
neiskvarenim osmijehom i djetinjom čistoćom u očima – govori o
njemu prijatelj Benedikt Matanović.
Unatoč tome što ima malo slobodnog vremena, Nebojša ima i brojne
hobije. Brine o psima koje obožava, piše… Dosad je napisao
četiri knjige – dva romana i stručnu knjigu, a posljednju, o
psima, još nije objavio. Slaže makete aviona, bavio se japanskim
mačevanjem, prevodio s engleskog i na engleski, i kao prevoditelj
potpisao 180 knjiga. Prevodio je Marka Twaina, Wilbura Smitha,
Clivea Cusslera, Roberta Kiyosakija, Jefferya M. Smitha, kao i
neka od izdanja Guinnessovih svjetskih rekorda.
– Puno čitam, osobito fantasy, volim putovanja, a najvažniji mi
je odnos sa sinom Natanielom, koji ima 15 godina
i već je sada mnogo pametnije, mudrije i bolje ljudsko biće od
svog starog. Imam i pokćerku Jovanu, koja živi i
radi u Zagrebu, izuzetno je uspješna u svojem poslu fizikalne
terapeutkinje i peterostruka je prvakinja države u boksu. Na
oboje sam neopisivo ponosan – veli varaždinski humanitarac.