Biskupsko ređenje mons. Bože Radoša bit će na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju 24. studenoga.
Biskupsko ređenje mons. Bože Radoša bit će
na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju 24.
studenoga. Sveta misa započinje u 10 sati uz
izravni prijenos na Prvom programu HRT-a.
Bit će to velik i zapravo povijesni događaj za Varaždinsku
biskupiju i katedralu u kojoj će se prvi puta dogoditi ređenje
jednog biskupa.
Ususret ređenju, donosimo intervju s mons. Radošom.
Mons. Radoš, 1. kolovoza papa Franjo imenovao Vas je
novim varaždinskim biskupom. Gdje ste vi doznali za tu vijest,
kakvi su Vas osjećaji preplavili?
Kada sam doznao za imenovanje, moram reći da sam bio jako
uznemiren. Gotovo da sam doživio i jedan stres, pomalo i paniku.
Postavljao sam pitanja zašto, kako, je li to definitivno? Odlazim
u nepoznato. Razmišljao sam da nikad nisam bio u tim
kombinacijama. Hvala Bogu da sam se zatekao u crkvi svetog Petra
u Okovima. Ušao sam u crkvu zajedno sa svojom rodbinom koja je
tada slučajno bila kod mene. Iskreno govoreći, na koljenima sam
molio Gospodina da to bude san nakon kojeg ću se probuditi. No,
malo pomalo došao sam ksebi, jer znam da Gospodin uvijek poziva k
sebi one koji nisu spremni da ih on sprema. Nadam se i vjerujem
da će to biti milost službe.
Kakve su bile reakcije prijatelja i rodbine?
Morao sam se u prvim trenucima truditi da ništa ne primjete.
Reakcije prijatelja su bili radost i oduševljenje, ali koje tada
nisam mogao dijeliti s njima. Bila je to podrška prijatelja koji
me poznaju i koji imaju bolje mišljenje o meni, nego što ja imam
o sebi. Zato sam se malo i bojao. Moji bližnji su htjeli osjetiti
kako ja to doživljavam. Hrabrili su me govoreći da će biti sve
dobro. Hvala dragome Bogu, i jedni i drugi su obećali molitvenu
pratnju. To mi je davalo snagu da mogu prihvatiti, pronaći
duhovni mir i kazati ‘Gospodine, spremi me za ono za što me
zoveš’.
Spomenuli ste obitelj. Voljeli bismo doznati nešto više o
tome. Odakle su vaši korijeni?
Rođen sam u Crvenicama, mjestu u duvanjskom kraju, između
Tomislavgrada i Posušja, u brojnoj obitelji. Moji roditelji Ivan
i Matija imali su osmero djece. Troje najstarijih doživjeli su
svega godinu, godinu i pol dana, i otišli su k Bogu. Ostalo je
nas petero, dvije sestre i tri brata. Živjeli smo u kući zajedno
s bakom i djedom te stricem i njegovom obitelji gdje je također
bilo petero djece, dakle sve zajedno desetero djece. Najljepša
iskustva nosim iz te kuće. Kuće koja je uvijek odisala radošću i
životom. Bilo je tu i svađa i svega onoga čega ima u kući gdje je
puno djece, ali nadasve bilo je reda i mira. Otac je radio u
Njemačkoj, a stric je bio kod kuće. Ta kuća je bila i kuća
molitve. Zaista neću pretjerati ako kažem da sam imao svete djeda
i baku. Njih najviše pamtim s krunicom u ruci. Isto tako, i naši
roditelji su bili pobožni ljudi koji su nam prenijeli ono što je
najvažnije, dar i žar vjere. Svake večeri smo se okupljali na
molitvi. Bog je bio kompas našeg života, ono što je bilo
najdublje u našem životu. Tako su nas odgajali i Bog je bio
sigurnost za danas i sutra. Možda i to što sam postao svećenikom
nije moja zasluga, nego je moje zvanje izmoljeno od roditelja i
šire obitelji. Moram izdvojiti i da je najmlađi sin moga strica
franjevac, sada na službi u Švicarskoj, fra Branko Radoš. 1973.
godine smo se preselili u Kuševac, jedno tada novo naselje.
Stanovnici su bili doseljenici iz raznih krajeva Hrvatske, a svi
smo našli svoje mjesto u toj lijepoj župi pored Đakova. Tu su se
rodile i moje prve želje da budem svećenik. Tamo sam završio
osnovnu školu, pošao u sjemenište na Šalatu, nakon dvije godine
se vratio u Đakovo gdje sam završio teologiju i zaređen za
svećenika 1990. godine.
Kako osobno doživljavate ulogu, zadaću i poziv
biskupa?
Još uvijek slažem mozaik poziva jednog biskupa, ali uvijek me
vodi to da je to poziv od Boga, da me Crkva prepoznala, pozvala i
postavila za pastira. Dakle, postavljen sam u Crkvi i za Crkvu.
To je svećenička služba u punini. Prva biskupova zadaća je da
naviješta svima Riječ Božju. To je zadaća apostola ‘Idite po svem
svijetu i naviještajte evanđelje’. To je zadaća biskupa, da
okuplja na euharistiju. Tako gdje je biskup tako je i Crkva.
Biskup je otac koji se očinske brine za sve, a prvi koji su mu na
srcu su svećenici koji su prva karika do Božjega naroda. Ako
biskup izgubi tu kariku, tada gubi i dodir s onima kojima je
poslan. Biskupova je služba da bdije, čuva, sluša i osjeća bilo
naroda i da, prije svega, moli da Bog bude onaj koji će
intervenirati, da li po njemu ili po nekome drugome, ali uvijek u
korist Božjega naroda.
Za biskupsku službu izabrali ste geslo ‘Služiti radosno
Gospodinu’. Kako to?
Geslo se uvijek rađa postepeno. Da sam prvi dan izabrao geslo,
sigurno ne bi bilo ovo. Ali malo pomalo u duši se stvarao temelj,
vjerujem zdrav temelj, da mogu Gospodinu odgovoriti. Evanđelje je
Radosna vijest. Bog nas uvijek poziva na radost. Sveti Bernard
kaže ‘Radost je služiti Gospodinu’. Nije teret. Ima tereta u
životu svećenika i biskupa, ali to nije cilj. Teret je uvijek u
službi radosti. U konačnici, radost uvijek mora biti ona po kojoj
se primjeti Radosna vijest. Tamo gdje nema radosti u životu ljudi
i svećenika, Radosna vijest zastaje negdje na njegovim ustima.
Radost je kao onaj potok koji mora prenijeti Radosnu vijest, a
Bog ljubi radosnog darovatelja. Htio sam istaknuti da je u prvom
redu Bog koji želi razveseliti svakog čovjeka. Ako Njemu služim,
vjerujem da radost nije trenutačna, nego vodi prema posvemašnjoj
sreći.
Kao da su kontradiktorne te dvije riječi. Služiti
radosno. Modernom čovjeku ne zvuči baš spojivo.
Možda suvremenom čovjeku. Ali služenje je sinonim za ljubav. Svi
koji živimo u kući znamo tko najviše služi. Najviše služi onaj
tko najviše voli. Služenje je mjera ljubavi. Majka nikad neće
osjetiti poniženje ako služi onima koje voli, svojoj djeci. Za
nju je to uvijek radost. A vjerujem da i svatko od nas osjeti da
kad netko nešto dobro učini, da mu Bog uzvrati radošću u nutrini,
ako dopustimo da ta radost prodre u nas. Te dvije stvari u
kršćanskom životu, ali i životu ljudi, nisu kontardiktorne.
Naprotiv, idu ruku pod ruku. Isus kaže ‘Najveći među vama neka
bude onaj koji služi’. Najveći među nama je onaj koji je služio
nama, Isus iz Nazareta. Zašto? Jer nas je ljubio.
Jedno od obilježja biskupa je i biskupski štap. Biste li
nam najprije pojasnili simboliku štapa?
Biblijska slika štapa je vrlo bogata. U Starom zavjetu Mojsije
ima štap i lijepo je opisana služba tog štapa, odnosno što štap
za njega i za Božji narod znači. To je znak Božje prisutnosti i
znak da Bog djeluje u svome narodu. Imamo u onom lijepom 23.
psalmu: ‘Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni. Pa da mi je i
dolinom smrti proći zla se ne bojim’. Ako stado čuje otkucaj
štapa svog pastira, tada mia sigurnost. Primit ću biskupski štap
kao i znak vodstva, čuvanja, brige i pažnje za ljude. Možda štap
malo nezgrapno djeluje, ali on ima svrhu da potakne, podrži,
povrati, da obrani od svega onoga što dolazi, a može učiniti zlo
stadu.
Na vrhu Vašeg biskupskog štapa vidjet ćemo lik svetog
Jeronima. Što Vas toliko oduševljava kod njega?
Više je razloga zašto sam izabrao svetog Jeronima. Jedan od
razloga je što sam živio u kući, zavodu i crkvi svetog Jeronima
gdje je on bio domaćin. A nalazimo se i u godini svetog Jeronima,
kada slavimo 1600. godina od njegove smrti. Posebno me
oduševljava jer je zaljubljenik u Riječ Božju. Boga živoga možemo
susresti u živoj Riječi Božjoj. Ako ne poznajemo Pismo, ne
poznajemo ni Boga. Onaj tko ga upozna u Pismu, taj ga može
upoznati konkretno u svome životu. Mene oduševljava njegova
blizina s Riječi Božjom kojoj je posvetio velik dio svoga života.
Gotovo onoliko koliko je Isus živio na Zemlji, toliko je sveti
Jeronim proveo u betlehemskoj špilji, proučavajući Riječ Božju i
nadahnuto tumačeći. Htio je Riječ Božju prenijeti drugima po svom
prevođenju. Meni osobno je iz tih, ali i iz drugih razloga,
posebno je drag. Štap koji je slika čuvanja i pratnje, koji ima
gore svetog Jeronima sa Svetim pismom, dakle povezanost vodstva
sa Riječi Božjom, uvijek je ono što mislim da je važno.
S obzirom da ste proteklih nekoliko godina živjeli u
Rimu, imali ste prilike možda izbliza vidjeti, čuti papu Franju,
vidjeti kako on to djeluje u službi univerzalnoj Crkvi. Kako vi
osobno doživljavate papu Franju i njegov pontifikat?
Svaki papa je na neki način iznenađenje u Crkvi. I papa Franjo je
iznenađenje u Crkvi. Iznenađenje i novost. Duh je onaj koji u
izboru ‘ima prste’, ima glavnu riječ. Vjerujem da Bog daje
Petrovog nasljednika onakvog kakvog je Crkva potrebna u ovom
vremenu. Papa Franjo je papa koji ima izraziti osjećaj za ljude
na rubu: siromašne, kršćane koji su u manjini, koji su
progonjeni, za svakoga čovjeka koji je ugrožen. Izrazito
evanđeoska kvaliteta. Evanđelje je najprije evanđelje za
siromahe. Bog nas poziva i traži od nas da siromasi imaju prvo
mjesto u Crkvi. Papa Franjo to savršeno čita. Dok on to čini
govori i nama da to trebamo činiti, da je to poslanje Crkve.
Možda ga u svim njegovim segmentima ne razumijemo što opet vidim
da je tajna, misterij, dublje zahvaća nego što mi možemo
zahvatiti. Naše nerazumijevanje može prerasti u divljenje. Može
prerasti i u bolje iščitavanje poruke evanđelja za naše vrijeme.
Papu Franju mnogi doživljavaju kao svoga istinskoga brata, kao
onoga koji se zauzima za njih cijelim svojim bićem. Posebno oni
koji su najsiromašniji. Vjerujem da je to put da prepoznaju i
Krista, na ovaj ili onaj način. Bilo da su to kršćani koji su
progonjeni, ljudi na rubu ili oni koji dolaze sada iz nekih
drugih zemalja ovdje u Europu.
Kako ta poruka odjekuje u zapadnoj Crkvi koja ima svoju
tradiciju, koja se nekako možda malo i udaljila od tog Evanđelja
za siromašne.
Kako to doživljavaju – uvijek je doživljaj na različitim
razinama. Na zapadu, pretpostavljam, da ima puno onih koji su
oduševljeni jednim iščitavanjem Evanđelja kroz čitanje kako ga
papa Franjo čita kao Petrov nasljednik. Ima li otpora? Koji papa
nije imao otpora? Ti otpori su i put određenoga dijaloga i
čišćenja. Pa, svi oni koji imaju otpor, ne znači da će na otporu
stati, nego vjerujem da će pročistiti i bîlo Crkve, možda i
osobno. Mnogi misle da bi trebali papi puno toga kazati i
šapnuti, možda i nametnuti svoje mišljenje, ali mi bi trebali
čuti što nam papa kaže, što poručuje. Mislim da je to ključno.
Papa nam ima nešto reći, nešto važno. Ima nešto prenijeti što Bog
ima nama priopćiti po svetom Ocu Franji. Ne nešto, nego ono što
je ključno za naš kršćanski život.
Koji je Vaš dojam, kakva je slika Crkve u
medijima?
Ne mogu govoriti o kompletnoj slici Crkve u medijima, jer za to
ni nemam dobar pregled, ali mislim da Crkva ne treba tražiti da
ima bolji imidž u medijima nego što ima u stvarnosti. Vjerujem da
bi Crkvu trebalo promatrati iznutra, iznositi vijesti kako Crkva
doživljava i sebe, slušati i kako drugi nas doživljavaju.
Vjerujem da je važnosti i vrijednost crkvenih medija, koji prate
Crkvu iznutra, da objektivno prikažu stvarnost. U Crkvi je uvijek
bilo i uvijek će biti dobroga i onoga što nije dobro. Bit će
dobroga sjemenja, žita, a bit će i kukolja. Ni jedno ni drugo ne
treba staviti na stranu. Kukolj valja odstraniti, izdvojiti,
kritizirati, a ono što je dobro treba staviti pred ljude kako bi
to moglo još više rasti. Crkvi nije potrebno nikakvo retuširanje.
Sve što se događa što je dobro treba staviti na pladanj, na stol.
Mediji su važni i za naviještanje Evanđelja, da prenose Radosnu
vijest na svoj način, na svim razinama. Sve što se događa u
Crkvi, na neki način je propovijedanje Evanđelja. Ono što nije
dobro, već je zatajenje Evanđelja. Od toga se i mi uvijek
distanciramo. Mediji nam pomažu da napravimo taj discernimento
(razlikovanje). Vjerujem da bi trebala biti dobra ravnoteža
između kritike i pozitivnih stvarnosti. Dopustiti da nas drugi
kritiziraju, ali stvarati takvo ozračje u Crkvi da ne može proći
nezapaženo dobro koje Crkva čini. Vjerujem da to dobro koje čini,
može biti i sjeme za novo dobro koje može doći u različitim
segmentima crkvenoga, ali i društvenoga života.
U ovome što ste rekli prepoznajem ulogu i crkvenih
medija. Koliko Crkva treba ulagati u vlastite medije, formaciju
medijskih djelatnika koji će raditi na tom polju?
Mislim da treba ulagati, jer oni iznutra promatraju Crkvu. Iz
kuće se bolje može vidjeti kakvo je stanje, kakva je klima, kako
se živi. Ako se to prenosi iz prve ruke, onda vjerujem da to ima
svoju posebnu draž i daje objektivnu sliku. Kad nekoga gledamo
samo izvana, tada može biti selektivno gledanje. Možemo stvoriti
o sebi puno ljepšu sliku nego što stvarno je, ali može biti ta
slika i puno lošija nego što ona uistinu jest. Zato mislim da je
važnost crkvenih medija da budu u službi naviještanja radosne
vijesti i kroz prenošenje informacija, ali i oblikovanje,
iznošenje svega onoga što se u Crkvi osjeća i čini dobrim. Mediji
su pozvani da stvaraju jednu dobru klimu gdje, sve što je
pozitivno, plemenito, ljudsko, što može biti na dobro ljudi, da
ima dobru klimu gdje može rasti. Lakše je nešto porušiti nego
sagraditi. Mediji, ukoliko su u službi građenja, a vjerujem da
jesu, onda mogu doprinijeti ono što drugi ne mogu. Imaju svoje
poslanje koje je autentično njihovo.
Kako gledate na društvenu situaciju u Hrvatskoj?
Mi smo mlada država i mlada demokracija. Puno toga još treba
graditi, izgraditi i vjerujem da je postepenost put kojeg moramo
slijediti. Lako je porušiti, to je jednostavno, ali graditi je
jako teško. Svi bi htjeli da živimo u jednom uređenom društvu
gdje svatko ima svoje pravo. Gdje imaju sve institucije oko za
one koji su najslabiji. No, to je put. Postepeni put. Možda ima
puno senzacionalnoga, oštrih protivljenja. Protivnik nije
neprijatelj. Ako se suočimo s protivnikom, argumentirano možemo
pročistiti i svoje stavove. Možemo pročistiti i sebe. Vjerujem da
je potrebno respektirati drugoga, drugačijega i kao takvoga ga i
cijeniti, poštivati i voljeti. Društvo se postepeno gradi. Ne bih
govorio o sadašnjem našemu društvu. Ima puno različitosti, ima
puno sukobljavanja koja, kada bi se malo reducirala, vjerujem da
bi svima davalo bolju klimu za život i više volje za uspjeh, za
napredovanje, za blagostanje.
Koja je uloga Crkve u tom segmentu? Koliko Crkva i
društvo, jer Crkva čini društvo i dio je društva, koja je njezina
uloga u odnosu na ovu klimu o kojoj govorite? Da ona bude
promotor tog dijaloga i poticaj na gradnju.
Upravo ova riječ koju ste rekli mislim da je ključna za Crkvu:
Crkva treba ući u dijalog i razvijati dijalog. Otkrivati sve ono
što je dobro. U našem društvu ima puno toga dobroga. Polako se
gradi. Mi smo u tjednu koji je započeo sjećanjem na Vukovar.
Izrasla je ova država, demokracija iz posvemašnja darivanja naših
ljudi. Dali su život, mnogi su dali zdravlje, dali su sve ono što
imaju za one koji dolaze. Ako na to naslanjamo, ako vidimo u
svakidašnjici kako se mnogi trude da čine dobro, vjerujem da
Crkva ima u tom smislu potrebu da to istakne, vrednuje, podržava
i da na svoj način bude ona poveznica koja može povezati i
različite. Koja može umanjiti razlike koje su često samo
fiktivne, koja može dati jedan drugačiji ton, dijalog, gdje se
ljudi mogu naći, gdje se mogu razumjeti i gdje mogu u drugome
vidjeti prijatelja, brata. Iako, ne moraju isto misliti,
doživljavati stvarnost, iako ne moraju imati isti svjetonazor.
Često se Crkvi prigovara u medijima, u javnom mnijenju,
da se nekad bavi i politikom. Gdje je granica? Koliko se zapravo
Crkva smije baviti politikom. Ako znamo da ona brine za opće
dobro, to bi joj nekako i trebalo biti poslanje?
‘Crkva se ne bi trebala baviti politikom’, ali bi se uvijek
trebala baviti čovjekom. A čovjek je i političko biće, živi u
društvu. Crkva je pozvana da u svemu onome što je na dobro
čovjeka, da se uključi, da djeluje. Ona ima svoj program. Ima
program Evanđelja. Evanđelje je njezin program. Ovdje kada je u
pitanju Crkva i država, svatko ima svoje područje djelovanja koje
valja respektirati i nitko nikome ne ograničava prostor govoreći
to je samo vaš prostor. Iz perspektive državne vlasti, svaki
govor Crkve o nekim temama života, škole, djece… ujedno se uzima
da je politika. A to zaista nije politika. To je briga za
čovjeka. Društvo treba čuti Crkvu, mišljenje Crkve, ono što
proizlazi iz Evanđelja. Hoće li po tome postupiti ili ne, to je
druga stvar. Ali vjerujem da se stav, mišljenje Crkve mora čuti.
Da se mišljenje ljudi koji su vjernici, treba čuti. Oni su dio
društva. Oni ne mogu ne biti dio društva. Oni zaista jesu dio
društva. Crkvu ne vode političke ideje. Crkvu vodi Evanđelje koje
ne može Crkva mijenjati. Ono nam je zadano i uvjereni smo da je
to najveće dobro za čovjeka. Da je to pravilo našega življenja i
ne možemo retuširati Evanđelje. Tada bi učinili štetu čovjeku.
Štetu vjernicima, ne samo Crkvi, nego ne bi bilo dobro za
čovjeka. Zato je važno da se Crkva oglasi, da se čuje njezin
stav, njezino mišljenje koje izvire iz njezinoga poslanja. Ona ne
može zašutjeti. Ona ima poslanje da naviješta Evanđelje, bilo to
zgodno ili nezgodno, u temama koje su zanimljive, za ljude danas
prihvatljive ili ne. Uvijek je briga za čovjeka ona koja nosi
navještaj Crkve, a ogledalo nam je Evanđelje.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, važna suradnja biskupa
i lokalnih vlasti, koja su to područja na kojima se ta suradnja
može i treba ostvarivati?
Mislim da je suradnja potrebna, pa i nužna radi dobra ljudi koji
su naša zajednička briga. Vjerujem da suradnja može biti na svim
razinama različitog intenziteta: od ljudi na rubu – a mnogi su na
rubu, ne samo siromašni; brige za naše obitelji, za djecu, za
formaciju, za kulturna dobra… taj se krug stalno širi. Vjerujem
da, bez jednoga zdravoga dijaloga ne možemo autentično odgovoriti
na potrebe ljudi. Sve što se čini zajedno ima veću vrijednost.
Nema potrebe da se isključujemo, jer jedni drugima možemo itekako
pomoći da bolje i savjesnije vršimo svoje dužnosti na dobrobit
ljudi koji su nam povjereni.
Je li važno da i naši svećenici/župnici surađuju na
lokalnim razinama, u svojim općinama, s lokalnim
vlastima?
Ne smiju se poistovjetiti s lokalnim vlastima ni župnici, ni
svećenici, ni biskup. Svatko ima svoje područje djelovanja,
suradnja je nužna na svima razinama, kako na biskupijskoj, tako i
na župnoj. Uvijek s jasnim okom da u prvom redu bude dobro ljudi.
Ne dobro niti određene stranke, niti Crkve odnosno nekog crkvenog
službenika, nego na dobro ljudi. To je kompas koji nas vodi. Kroz
dobro ljudi pročišćavamo svoje motive i vjerujem da nadahnjujemo
svoje djelovanje ukoliko vidimo te potrebe i ukoliko, svatko u
svome području, činimo sve da ljudi žive mirnije i bolje.
Ranije smo se već dotakli Vašeg životopisa i stali smo na
svećeničkom ređenju od kojeg je prošlo već gotovo 30 godina. Puno
Vam je službi bilo povjereno, između ostalog i studij duhovnosti
u Rimu, pa ste bili u formaciji bogoslova, također bili ste
zaduženi za svećenike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji… dakle,
aktivni na mnogim područjima. Što od tog svećeničkog iskustva
možete prenijeti na ovaj biskupski poziv na koji ste
odgovorili?
Sve službe koje sam imao bile su izrazito svećeničke službe.
Najduža služba mi je bila služba duhovnika u bogoslovnom
sjemeništu. Smijem kazati da mi je to bila najdraža služba, jer
bio sam 19 godina duhovnik. Da mi nije bila draga, prije bih se
odvažio otići s te službe. Bilo je to jedno posebno iskustvo
života s mladim ljudima: gledajući njihov zanos, vedrinu, ono što
Bog svake godine nanovo daje – novi mladi ljudi dolaze
oduševljeni dolaze u bogosloviju. Živjeti s njima, moliti s
njima, razgovarati s njima, pripremati ih postepeno za put prema
svećeništvu je ispunjenje svećeničkoga života. I kroz to sam
zaista vidio ispunjenje svoga svećeničkoga života. Bila mi je
povjerena i briga trajne duhovne formacije svećenika i ta mi je
služba bila jako draga. Organizirali smo često duhovne vježbe
izvan biskupije, putovanja, hodočašća… Duhovne vježbe na pravi
način zbliže svećenike. Ponovno ih povežu. Kroz molitvu,
putovanje, hodočašća, ispovijedi… puno se toga tako lijepoga
plete između svećenika i daje jednu novu energiju, novi polet da
mogu ići dalje i to me jako radovalo. Zadnja služba mi je bila u
Zavodu sv. Jeronima, u kući u kojoj sam osjećao da je obitelj.
Dolaze ondje svećenici s različitih strana, iz svih dijelova
naših domovina: Hrvatske i BiH. Tako sam se lijepo tamo osjećao,
zaista. Ne zaslugom rektora, nego svećenika koji su dolazili,
koji su u svojoj jednostavnosti i u jednome zdravome pristupu
stvarali jednu lijepu obiteljsku atmosferu u kojoj se može
živjeti, raditi, moliti, a onda, vjerujem, i rasti.
Koliko sam pokupio iskustva, ne znam. Ne mogu to popisati i nema
mjere gdje bih to mogao izmjeriti. Vjerujem da se ništa ne može
preslikati. Svaka situacija je nova. Ali, u datom trenutku, sva
ova iskustva polako se povlače i daju mogućnost da se pristupi
poteškoći, problemu, izazovu na pravi način. Vjerujem da od svega
po malo će biti ugrađeno i u moj budući život. Možda će nešto i
biti jako slično onome što sam do sada proživio. To je na Bogu
kojim putem bude vodio. Vjerujem da ću biti spreman čuti i
slijediti.
Čini mi se po ovome što ste rekli da će vam na srcu biti
posebno svećenici naše biskupije?
Biskupu su uvijek na srcu, to mu je i dano, darovano da mu bude
na srcu, prije svega svećenik. Ne zato što bi oni bili vrjedniji.
Svećenik je prva karika koja vodi prema svim područjima
kršćanskoga, pastoralnoga života. Svećenici su oni koji ulaze u
škole, u obitelji, propovijedaju, u staračke domove, oni su ti
koji ispraćaju na ‘onaj’ svijet, oni su ti koji tješe… biskup po
njima može djelovati, zapravo Bog po njima djeluje. Oni su
konkretni, u životu su. I ako biskup ima prvu brigu za svećenike,
tada svoju brigu na taj način pokazuje prema svakome onome do
koga će doći svećenikova ruka, riječ ili razumijevanje. Zato
mislim da je logično da biskup ima svećenike kao one koji su prvi
njegovi suradnici i prva njegova briga.
Dolazite nam iz Slavonije o kojoj, posljednjih mjeseci,
pa i godina, često slušamo kako je opustošena iseljavanjem. I u
Varaždinskoj biskupiju primjećuju se ti trendovi u nekim
područjima. Kako gledate na tu stvarnost?
Gledam prije svega s tugom, žalošću. Kad netko odlazi u drugi
svijet za njega je to trauma, može biti i izazov, ali sa svim
onim što se susretne u svijetu koji je za njega po prilici
nepoznat je rana koja ostaje, rana koja teško može zacijeliti. A
ostaje i rana na biću našega naroda. Kad iseli život iz jednoga
mjesta iz jednoga grada ostaje rana koja ne znam kako može
zacijeliti. Teško je promatrati ovakvo stanje. Pred nas stavlja
imperativ da svatko na svom području mora učiniti sve, baš sve.
Da ljudi nađu posao, miran život, da stvaramo dobru klimu gdje
ljudi mogu živjeti, odgajati svoju djecu, gdje ono što je dobro
biva vrednovano, ono što nije dobro biva označeno i borimo se
protiv toga. Ovaj trend je takav da nas plaši da ne znamo kako će
se zaustaviti, kamo će voditi, ali uvijek imamo nadu. Imamo nadu
da oni koji ostaju da će pronaći dobar život, da oni koji su
otišli da će imati ponekad i hrabrosti vratiti se. Za neke je
hrabrost ostati za druge je vratiti se. Neću reći da nije bilo
hrabrosti i kod onih koji su otišli iz brige za svoju obitelj.
Nitko nije otišao iz luksuza. Otišli su zato što su osjetili da
moraju. Možda se i društvena situacija i klima tako stvara da je
poželjno otići. Čini mi se kao da postoji jedna tiha propaganda i
otvaranje puta da ljudi idu. Ne činimo dobro tim ljudima koji
idu, ne činimo dobro ni zajednicama koje ovdje ostaju. Na koji
način možemo to promisliti, koje zadatke moramo preuzeti, kako
povezati to tkivo da se ljudi sigurno osjećaju da žive u domovini
koja je lijepa koja ima puno toga za dati u kojoj se može
živjeti, raditi i imati mir kojega teško možemo pronaći negdje
dalje.
Vaša rodna župa posvećena je BDM na Nebo uznesenoj, sada
dolazite u biskupiju gdje je stolna crkva, naša katedrala,
također posvećena BDM na Nebo uznesenoj, Velika Gospa. Kakav to
ima značaj za Vas?
Cijeli život mi je pod zaštitom Marijinom. Ona je vodilja moga
života, pratnja i zaštita. Kao da se nekako krug zatvara, rođenje
i sada ovdje ređenje. Ali u tom krugu još je bilo puno postaja na
kojima me je Ona čekala. Župa gdje smo došli u Đakovo bila je
posvećena Kraljici svete Krunice, u sjemeništu gdje sam bio
bogoslov, a kasnije i duhovnik bila je kapelica posvećena
Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Prva i jedina župa gdje
sam bio, bila je Imena Marijina. Marija je pratilja moga života.
Kad sam čuo da sam imenovan za varaždinskoga biskupa prva
informacija koju sam htio vidjeti, čuti o Varaždinu bila je kome
je posvećena katedrala. I kad sam to vidio prepoznao sam da je to
znak, da sam kod kuće, da dolazim u Njenu kuću.
Koliko ste uspjeli u ovim danima u kojima smo pripremali
i Vaše biskupsko ređenje upoznati situaciju u Varaždinskoj
biskupiji i kakvi su dojmovi?
Biskupiju sam djelomično upoznao, neka mjesta sam i posjetio,
neke svećenike susreo, ali ne mogu kazati da sam dobio pravu
sliku. Mogu govoriti o dojmovima. Moram biti fin pa kazati da su
dojmovi izvrsni, to kaže mudrost to kaže finoća. Ali ne zbog
toga. Zaista sam ovdje osjetio jednu lijepu atmosferu. Varaždin
je lijep grad. Oko kaže da se može lijepo u njemu živjeti. Ali
dojam daju i ljudi. Došao sam u kuću u kojoj me primio biskup
Josip, tako jednostavno, sa radošću dao mi je most da mogu ući u
kuću kao u svoju kuću. Jednako sam tako to doživio kod svećenika.
I za mene je to velika odgovornost. Ako me tako lijepo primaju,
moram biti dobar, puno bolji nego što jesam. Mogu reći da su mi
dojmovi doista vrlo, vrlo pozitivni.
Jeste li možda već prepoznali neke konkretne, glavne
potrebe vjernika na području Biskupije, vjerujem i iz razgovora s
biskupom Josipom?
Mogu kazat da dolazim u jednu lijepo uređenu biskupiju. Nema
požara koji se treba gasiti, ono što dolazi može se gledati sa
distance, polako, vidjeti koji su to koraci koji se trebaju
činiti. Ne treba srljati, korak po korak. O prvim potezima još je
rano govoriti, oni će doći sami od sebe.
Bit ćete zaređeni za biskupa na svetkovinu Krista kralja
– kralja čije se kraljevstvo zapravo očituje najprije u poniženju
na križu. Biste li nam to protumačili? Kakvo značenje to ima za
vas osobno?
Da, ređenje će biti na svetkovinu Krista Kralja. Krista Kralja
koji se poigrava sa izvornim kršćanskim paradoksima. Vjerujem da
evanđelje koje ćemo slušati u nedjelju iz pera sv. Luke može dati
poruku nedjelje Krista Kralja. Lijepa je slika na križu. Dva
razbojnika, Isus u sredini. Isus svoje prijestolje gradi na
križu. To je njegovo prijestolje. Lijevi razbojnik razmatra,
gleda, promatra Krista kao nekoga tko može njemu nešto učiniti.
Tko može pokazati svoju moć koja je ljudska moć. ‘Ako si Sin
Božji, siđi s križa’, viču oni podno križa. Razbojnik isto to
ponavlja, ako možeš nešto učinit, onda učini, za sebe i za nas, u
istom smo položaju. Želi sići s križa, to je onaj eho sotone iz
pustinje. Žele kralja koji je moćan, koji je kralj spektakla,
koji ima snažnu ljudsku moć, moć po kojoj može djelovati,
vidljivo i snažno kao zemaljski kraljevi. Imamo i drugoga
razbojnika, onoga desno. On gleda na križ i razumije: ovaj čovjek
na križu nije zaslužio križ, ovaj čovjek na križu je tu zato što
on želi biti, ima razlog zašto je ovdje. Pogled na Isusov križ,
na Isusa koji je razapet bistri njegovu nutrinu, daje mu
mogućnost da sebe pročita. U svjetlu istine vidi svoj život.
Kristovo kraljvstvo, Krist Kralj, je ogledalo da možemo sebe
pravo vidjeti. Razbojnik vidi svoj život u svjetlu grijeha, onoga
što je činio i zato kaže svom prijatelju: zašto tako govoriš? Mi
smo zlo činili, zločinci smo. Ovaj čovjek nije ništa zlo učinio.
Ne dodaje da je dobro činio, ali vidi da je spreman dobro činiti.
Zato mu kaže: Isuse sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.
Govori o kraljevstvu, a čovjek je na križu. Razumio je da je ovo
Njegovo kraljevstvo koje je drugačije. To je kraljevstvo ljubavi,
samo ga ljubav mogla pribiti na križ. Samo je ljubav mogla
pomaknuti sve granice da dođe do potpunoga predanja. Ljubav se
osjeća i između Isusa i ovoga razbojnika, ona ga već dotiče. I
zato kaže: sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.
Isusovo kraljevstvo je kraljevstvo pravde. Ne one pravde ljudske
po kojoj zlo treba biti kažnjeno nego kraljevstvo pravde u kojoj
Bog na križu opravdava. Nije došao suditi čovjeka nego ga
opravdati i to svojom mukom. Za njega dati otkupninu. Svjestan je
razbojnik da nema putovnicu za nebo, nema ni vizu, dok ovaj
čovjek na križu kraj njega ima tu putovnicu za njega, na njegovo
ime. Može mu je dati, može mu dati trajnu vizu, ulazak u
kraljevstvo. I zato i pita i moli. Ovo je kraljevstvo mira, on ne
želi više ići dolje, dok ljevi razbojnik hoće sići dolje, hoće
ići u svoj nemir. Ovaj desni razbojnik osjeća da jedino može
imati mir u kraljevstvu ovoga raspetoga kralja. Zato moli da uđe
u raj. Isus je savršeni komunikator, savršeno komunicira na
križu; malo riječi. Lijevome ništa nije odgovorio jer nije
dotakao sebe. Šutnja je njegov govor. Desnome samo sa nekoliko
riječi daje novi život: još danas ćeš biti sa mnom u raju.
Kristovo kraljevstvo je posebno kraljevstvo, kraljevstvo ljubavi
bez kraja, pravdi koja sve opravdava, daje otkupninu za nepravde
naše, ono daje posvemašnji mir, kojega ne može dati nitko jedino
onaj tko je ušao u mir. Tko u Bogu pronađe mir, tko se po
Isusovom križu kao stepenicama popne na vrh. Potrebno je
prisloniti svoj križ, svoje stepenice do Njegovoga križa do tih
stepenica koje vode ravno u nebo. To je za mene slika Krista
Kralja.
Za kraj ovog našeg razgovora, na početku Vaše biskupske
službe, što biste poručili vjernicima kojima ste poslani i
darovani u Varaždinskoj biskupiji?
Poručio bih ono što sam stavio u svoje geslo kao poruku svome
životu: ‘Radosno služiti Gospodinu.’ Možemo služiti radosno
Gospodinu samo ukoliko smo blizu Njega, ukoliko osjećamo da je On
radost našega života. Radosno služiti Gospodinu znači radosno
služiti i braći. Ptica mora imati dva krila koja su u ravnoteži.
Ako služimo samo Bogu i zanemarimo službu ljudima, znak je da
nismo razumjeli i nismo radosno služili Gospodinu. Potrebna jeta
kršćanska ravnoteža. Dakle, to bih htio poručiti svima: da
radosno služe Gospodinu, da radosno služe braći i da kao kršćani
mogu na svoj način ‘letjeti’ – živjeti slobodno i u miru.