Priča da sveti Nikola donosi darove za Božić nije uspjela preživjeti ni u istočnoj Europi...
Iako se kao dan koji slavi rođenje Isusa smatra jednim od tri
najvažnija kršćanska blagdana, da se razumije tradicija i
povijest Božića, potrebno je otići u razdoblje puno prije
Kristova života ili utemeljenja kršćanstva.
Smatra se, naime, da su Saturnalije, koje se ubrajaju među
najstarije i najsvečanije rimske svetkovine poslužile kao ‘model’
za Božić, a neki ih nazivaju i njegovom pretečom. To je bilo
veliko zimsko slavlje posvećeno bogu Saturnu, a gledajući prema
današnjem kalendaru, slavilo se od 17. do 23. prosinca.
Umjesto Sunca, rodio se Isus
Saturn je u rimskoj mitologiji bio bog poljoprivrede tako da se
praznik u njegovu čast održavao zimi kada nije bilo poljodjelskih
radova. Slavlje je počinjalo prinošenjem žrtava u Saturnovu hramu
na Forumu Romanumu, a nastavilo se javnim gozbama, zabavama,
pijankama, razmjenom poklona…
U Rimu je tih dana vladala karnevalska atmosfera i sve je bilo
pomalo ‘naopako’ pa su se ukidale i uobičajene restrikcije poput
zabrane kockanja, a nosila se i neformalnija odjeća. Saturnalije
su se također zvale i praznikom robova, odnosno Feriae servorum
jer oni tih dana nisu morali raditi, jeli su s gospodarima koji
su ih u nekih situacijama čak i posluživali.
Pjesnik Katul Saturnalije je nazivao ‘najboljim od svih dana’, a
nakon te svetkovine Rimljani su 25. prosinca slavili Dies natalis
Solis Invicti, odnosno rođendan nepobjedivog Sunca, što je
proglašeno blagdanom u cijelom carstvu. Riječ je zapravo o danu
zimskog solsticija, odnosno najkraćem danu u godini.
I dok su se Rimljani zabavljali slavljenjem Saturna i Sunca, na
sjeveru su se Europe u istom vremenu održavale julske svetkovine
u čast Thoru, bogu grmljavine, koji je danas popularan u
stripovima i filmovima. Slavlje je u Skandinaviji trajalo od
kraja prosinca do početka siječnja, a narod je za to vrijeme
palio julske cjepanice, odnosno badnjak. Poklone je pak donosila
julska koza ili ovan – Julbock.
Širenjem kršćanstva sva ova poganska slavlja više nisu bila
poželjna, no ukidanje stoljetnih tradicija bilo je gotovo
nemoguće. Puno ih je lakše bilo zamijeniti novima. Iako su se
božićni običaji tijekom stoljeća izmijenili te se razlikuju od
zemlje od zemlje, sličnost s nekadašnjim poganskim svetkovinama
lako su uočljive. Tako su se Saturnalije pretvorile u advent, a
umjesto rođendana Sunca, počeo se slaviti onaj Isusa Krista.
Unošenje drvca u kuću na Badnjak zadržalo se do današnjeg dana,
kao i darivanje u božićno vrijeme.
Ipak, sama je bit Božića postalo rođenje sina Božjega. Prema
povijesnim zapisima Isus Krist rođen je u Betlehemu, no nema
konsenzusa o tome kada je to točno bilo. Iako bi bilo možda
logično zaključiti da je Isus rođen u godini od koje se računaju
ere prije i poslije njegova rođenja, to nije baš tako
jednostavno.
To je računanje vremena uveo, naime, monah Dionizije Mali, a
kasnije se pokazalo da je pogriješio za nekoliko godina te da je
Isus najvjerojatnije rođen između 6. i 4. godine prije nove ere.
U Bibliji je Isusovo rođenje opisano u Evanđelju po Luki te po
Mateju, dok se u ostala dva ne spominje. Također, pri opisu tog
događaja nigdje se ne spominje datum, pa čak ni godišnje doba. U
Evanđelju po Mateju piše tek da je Isus rođen u vrijeme vladavine
Heroda Velikog, koji je umro 4. godine prije Krista.
S druge strane, evanđelist Luka piše da je Isus rođen u vrijeme
popisa stanovništva tijekom ‘Kvirinijeva upravljanja Sirijom’,
što je bilo pak 10 godina nakon Herodove smrti.
Zamire li tradicija?
Opće je pak poznata priča iz Novog zavjeta koja je ispunila
proročanstvo iz Starog zavjeta u kojem se pak najavilo rođenje
Mesije. Isusa je, prema Bibliji, rodila Djevica Marija koja je
bezgrešno začela po Duhu Svetom. Marija se neposredno prije
poroda sa svojim zaručnikom Josipom zaputila iz Nazareta u kojem
su živjeli u Betlehem, a kada su stigli tamo, nisu mogli naći
mjesto da prenoće pa je zato Sin Božji rođen u štalici okružen
domaćim životinjama i pastirima.
Kasnije je zvijezda repatica za Isusa dovela tri kralja, odnosno
mudraca koji su mu darovali tamjan, zlato i smirnu. Iako se u
Bibliji njihova imena ne spominju, u zapadnom su se kršćanstvu
ustalila imena Baltazar, Melkior i Gašpar, a oni su zapravo
predstavnici poganskih naroda kojima je Bog javio rođenje
Spasitelja i tako ih pozvao u svoje kraljevstvo.
Zanimljivo je istaknuti da je u nekim dijelovima Europe blagdan
Sveta tri kralja u ranom srednjem vijeku bio popularniji od
Božića, za koji su pak biskupi u 4. stoljeću odlučili da će se
slaviti 25. prosinca iako su ga do tada rani kršćani obilježavali
u proljeće jer je, unatoč nepoznatom datumu, najvjerojatnije da
je Isus rođen u kasno proljeće ili rano ljeto.
Crkva je tako način, osim naroda, odlučila pokrstiti i njihove
dotadašnje običaje, a zanimljivo je da su stare tradicije bile
toliko ukorijenjene da Skandinavci još uvijek Božić nazivaju
Julom, a u Engleskoj je riječ Yule sinonim za Božić.
Ono što je danas relativno nepoznata činjenica jest da su upravo
engleski puritanci Božić u 17. stoljeću – zabranili. Protestanti
su, naime, osudili to slavlje uz objašnjenje da nije istinski
posvećeno Isusu. I tako se reformacijom, odnosno odvajanjem
protestanata od katolika, Božić nastavio slaviti u kontinentalnoj
Europi, dok je na Zapadu zaboravljen. Treba istaknuti da se u
narodima koji su nastavili slaviti rođenje Isusovo u tradiciji
tada pojavio i sveti Nikola, biskup iz Male Azije, koji je
tijekom života činio čuda te darovao potrebite, zbog čega je
proglašen svetim. Potom je postao ‘zadužen’ i za darivanje u
povodu Božića.
Možda bi tako i ostalo da Amerikanci, odnosno tamošnji
kapitalizam i konzumerizam, nisu oživili Božić u SAD-u, a samim
time i u zapadnoj Europi. Blagdan kojem je u prvom planu
darivanje populariziran je u 19. stoljeću, a tim je povodom
osmišljen i lik Santa Clausa. Njegovo ime u prijevodu s
nizozemskog jezika čak i znači sveti Nikola, no sve ostalo je
promijenjeno i tako je nastao simpatični djedica u crveno-
bijelom odijelu.
Priča da sveti Nikola donosi darove za Božić nije uspjela
preživjeti ni u istočnoj Europi, gdje je imao stoljetnu
tradiciju, i to zbog komunizma, u kojem nije bilo poželjno ništa
vezano za vjersku tradiciju. Tako je na scenu došao Djed
Božićnjak ili Djed Mraz, sveti Nikola je dobio svoj vlastiti dan,
a sve su glasnije kritike da bi se bit Božića ipak trebala
ponovno vratiti na – Isusovo rođenje.