Priča o obitelji Marije Igrec (49), gospođe koja u svojem domu, lijepo uređenoj jednokatnici u mirnoj ulici udomljuje djecu.
Varaždin ima – Teksas. A u tom kvartu u sjevernom dijelu grada –
prava božićna priča. Priča o ljubavi i dobroti, o zajedništvu,
toplini i pažnji. O zahvalnosti.
Priča o obitelji Marije Igrec (49), gospođe koja
u svojem domu, lijepo uređenoj jednokatnici u mirnoj ulici
udomljuje djecu. Desetero mališana prošlo je kroz njezin dom.
Mnogi su odrasli s njome, došli su kad su tek prohodali i prvo
čega se sjećaju u životu upravo je njezino nasmiješeno lice.
– Teksas, da… tako se naselje zove oduvijek. Imamo i Bronx. Ali
nije naš kvart ni blizu onome što biste pomislili. Tu su svi
susjedi dobri, mirno je, pa tako je u cijelom Varaždinu – priča
Marija. Ili ‘teta’ kako je zovu djeca s kojom živi.
– Pečemo božićne kolače, orehnjaču, mađarice, i one male suhe
keksiće – imamo srca, zvjezdice, mjesec. Sad ćemo i okititi bor –
priča Marija.
Što još radite na Božić?
– Grlimo se! I ljubimo – uskače joj u riječ najmlađi dječak.
Trinaest mu je godina. U krilu mu pas Odi, a kraj kauča i dvije
mačke.
– Ovo je Capek, a onaj drugi mačak zove se Repek – govori
mališan. Dijete je s posebnim potrebama, ali pun života, akcije.
– Crtiće može gledati do besvijesti. Pa mi doma na TV-u samo i
gledamo crtiće. Zbog njega. Volimo ga – govori 17-godišnja
djevojka koja kod ‘tete’ Marije živi otkad zna za sebe.
– S četiri godine došla sam kod tete. A njega volim najviše na
svijetu. Idem u školu za kuharicu i najljepše mi je njemu peći
palačinke. Da može, on bi smazao i deset komada… – govori ona,
a dječak dodaje:
– S Eurokremom! Samo s Eurokremom jedem.
Društvo se sakuplja za stolom. Treći udomljeni ukućanin ima 15
godina. I on je tu od svoje treće godine.
– Kad je bio mali, kad je došao tek k nama, bojao se spavati sam,
pa je spavao u mojoj sobi – govori Dora (17),
Marijina biološka kći.
Petnaestogodišnjak sliježe ramenima pa kaže:
– Ah… to je bilo davno. Danas spavam sam u šatoru u šumi! Moja
je strast kampiranje. Idem u osmi razred i jedva čekam kada na
ljeto idemo sa šatorima u šumu. Bili smo lani u Glini. Čak smo si
i sami kuhali. Prošle godine bili smo na Kapriju, otoku na kojem
su tek dva auta. Jedan je onaj vatrogasni, a drugi je traktor.
Divno je, tamo nemamo ni mobitele… – govori. Njegov je zadatak
brinuti se da sve u kući funkcionira. Uz najmlađeg, njih su
dvojica jedine muške ruke u kući.
– Mi smo Varaždinci, vozimo se biciklima. A kad ode guma, ja je
popravim. Pospremanje garaže moj je zadatak, trava u vrtu
također. Jedino, kad sobu treba pospremiti, onda mi kaže teta da
nije baš zadovoljna. Ali trudim se! – govori.
Donedavno je s njima bio i 18-godišnjak.
– Oduvijek je bio s nama i sada je otišao dalje u život. Tako smo
bili tužni kada je odlazio iz kuće, i on je ovdje pronašao dom.
Vežemo se jedni za druge – govore.
Teta Marija objašnjava:
– Udomljavanje je privremeni oblik skrbi. Djeca su kod udomitelja
sve dok se u biološkoj obitelji ne ostvare uvjeti da se dijete
vrati. Ili dok se ne donese odluka o posvojenju djeteta. Ili
djeca ostaju ovdje do završetka školovanja. Djeca odlaze, kada
odrastu, dalje u život, kao i naša biološka djeca. Neki se
javljaju svaki čas, neki i pet-šest puta dnevno zovu na telefon!
I njihovi roditelji znaju dolaziti k nama, kuhamo onda zajedno
ručak, družimo se – priča gospođa punog srca.
Ona se na udomljavanje odlučila u ranim tridesetim godinama.
– Moja prijateljica Ana bila je udomiteljica. I starija biološka
kći Martina rado se igrala s djecom koju je Ana udomila, bili su
prijatelji. Gledala sam to sa strane i, eto, sad je već prošlo 16
godina otkako sam otvorila vrata svog doma mališanima.
Tko je sve živio s vama?
– Tri djevojčice i četiri dječaka, a sada njih troje.
Koliko je udomljene djece u zemlji?
– Ima oko 1500 udomljenih klinaca. Još uvijek nažalost velik broj
djece odrasta u domovina.
Zašto je tome tako?
– Udomiteljstvo je i dalje nedovoljno razvijeno, pogotovo na jugu
naše zemlje. Tu na sjeveru je nešto bolja situacija, ali uvijek
bi moglo bolje – govori.
Članica je Upravnog odbora Foruma za kvalitetno udomiteljstvo
djece. Krovna je udruga za to pitanje u zemlji, imaju članove
udomitelje iz Pule, Vukovara, Čazme, Velike Gorice, Čakovca,
Ivanca, Karlovca…
– Forum je osmišljen da poveže sve te ljude, da zagovara prava
udomitelja djece, radi na promociji udomiteljstva, zalaže se za
poboljšanja statusa djece i udomitelja, organizira susrete
udomiteljskih obitelji… U Varaždinu sam dopredsjednica Udruge
Zipka, koja se brine o otprilike 130 djece koja su udomljena u
ovom kraju.
Dok ona to priča, klinci je veselo gledaju. Pomaže im. Otvorila
im je vrata svog doma u kojem živi s kćeri Dorom.
– Odrasla sam prije svoje generacije, svjesnija sam životnih
problema te dobrih i loših strana života – govori Marijina kći
Dora (17), aktualna prvakinja Hrvatske u savate-boksu pa
nastavlja:
– Vidjela sam kako žive djeca koja nemaju obitelj i one stvari
koje većina nas djece koja živi s roditeljima imaju. A svako bi
to dijete trebalo imati, bez obzira na sve. Udomiteljstvo
obogaćuje i nas, biološku djecu u obitelji.
Što donosi Djed Mraz?
– Nadam se bluetooth slušalicama – vele djevojke.
– A ja košarkaškoj lopti – kaže dječak.
– A ja novim poljupcima za Božić. I zagrljajima! – poentira
najmlađi.
