Središte zbivanja, koje je bilo vezano uz Župnu crkvu svetog Nikole i groblje uz nju, premjestilo se u Vijećnicu i na trg pred njom.
25.1.1544. Nakon što je 1523. godine markgrof Juraj
Brandenburški Varaždincima poklonio svoju kamenu kuću za
gradsku vijećnicu, promijenila su se drušvena zbivanja u tokovima
grada. Središte zbivanja, koje je bilo vezano uz Župnu crkvu
svetog Nikole i groblje uz nju, premjestilo se u Vijećnicu i na
trg pred njom. U Vijećnici su se kontinuirano održavale sjednice
poglavarstva, instalacije uglednika, a umjesto u crkvi, optuženi
za krivična djela prisezali su na nevinost vijećnicima u
Vijećnici. Na trgu su se izvršavale kazne nad osuđenima. Tako su
svjetovni odnosi zamijenili crkvene koji su vladali srednjim
vijekom. Kako bi ostvarili vlasništvo nad kamenom kućom,
Varaždinci su vodili dugotrajni spor s izvjesnim Pavlom Kečkešom,
koji je osporavao poklon. Grad Varaždin napokon je u trajni
posjed Vijećnice došao 25. siječnja 1544. kada je ban Nikola
Zrinski presudio u korist grada.
25.1.1808. Rođen je liječnik i prirodoslovac Josip
Kalasncije Šloser, prvi stalni kupališni liječnik u
Varaždinskim Toplicama. Medicinu je diplomirao u Beču, radio je u
Veneciji i Lombardiji, a za topličkog liječnika izabran je 1838.
godine. Njegovom zaslugom obzidana su termalna vrela, preseljeno
pučko kupalište u novu zgradu Josipovog kupališta, preuređena
Konstantinova kupelj. O djelotvornosti termalne vode u
Varaždinskim Toplicama objavio je monografiju napisanu na
njemačkom jeziku. Pri odlasku iz Toplica bio je županijski fizik
u Križevcima i Zagrebu, ministar zdravstva Trojedne zajednice
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio je prvi predsjednik
Hrvatskog planinarskog društva, a kao znanstvenik,
botaničar, izabran je za člana akademije JAZU. Josip
Kalasncije Šloser umro je u Zagrebu 1882. godine.
U 16. stoljeću starogradska tvrđava, vlastelinski dvor
varaždinskog župana, zajedno sa gradom Varaždinom, zaštićeni su
gradnjom visokih obrambenih bedema i dovođenjem vode iz Drave u
opkope. Grad i dvorac postali su srednjovjekovno utvrđenje u koje
se moglo ulaziti samo preko mostova i dobro čuvanih ulaznih
vratiju. Unutar zajedničkih bedema vlastelinski dvor
dubokim vodenim jarkom bio je odvojen i od slobodnog i
kraljevskog grada. Na prostor starogradske tvrđave moglo se iz
grada doći jedino drvenim mostom kod ulazne kule stražarnice koja
se prvi puta spominje u spisima 1579. godine. Na prvom katu
kule bio je stan zapovjednika straže koji je sa stražarima
danonoćno bdjeo da ne bi netko bez dozvole nepozvan ušao.
Prestankom ratnih opasnosti i turskih prodora, cijela kula
stražarnica uređena je za stambeni prostor. U travnju 1945.
godine na kraju Drugog svjetskog rata, kula je pogođena avionskom
bombom, oštećeni su krovište i prvi kat. Obnova srušenog dijela
obavljena je 1947. godine dok je prvobitni izgled kule vraćen u
obnovi 1995. godine.