Spoj ‘devete umjetnosti’ i sporta isprve se može činiti kao gotovo nemoguća kombinacija, ali kada u taj kontekst stavimo veliku dozu talenta i želje za učenjem te napretkom, onda dobivamo zaista čudesan uvod u stvaralaštvo mladoga Mihaela Bađuna, studenta Akademije likovnih umjetnosti i košarkaša KK Vindije. U svojoj kreativnoj radionici on ne podliježe klasičnim rješenjima u stripu, a nemali broj puta našao se u onoj turnirskoj MVP kategoriji, ako ga gledamo s košarkaškog aspekta.
Sve je počelo, što se stripa tiče, a kako drugačije, nego s ocem koji ga je uputio u svijet stripova u ranom djetinjstvu, a njegova želja za vlastitom likovnom interpretacijom prema najdražim filmskim, sportskim i strip junacima bila je izuzetno velika.
– Čitao sam svaki strip kojeg sam se mogao domoći. Ubrzo sam počeo sakupljati stripove za vlastitu kolekciju, aktivno sam pratio strip forum, a posjećivao sam i strip festivale. Sudjelovao sam na nekoliko natječaja za kratki strip na zadanu temu koje je organizirao CRŠ festival stripa u Zagrebu, a na istoimenom festivalu 2011. godine osvojio sam nagradu ‘Mladi lav’ za najboljeg mladog strip autora.
Dimenzije stripa
Motivacija za crteže i stripove kod Mihaela dolazi iznutra. Smatra da u sebi oduvijek nosi potrebu da na papiru izrazi ono što vidi, što ga zanima ili ono što osjeća. Također, tu je i utjecaj okoline i svijeta, dok kao dodatna inspiracija služe suvremeni umjetnici za koje smatra da spadaju u sam vrh umjetničkog stvaralaštva. Wendelin Wohlgemuth, Felipe Alonso i Justin Hopkins uvelike su formirali njegov umjetnički identitet, a samim time odvaja se od toga da strip egzistira kao dodatna zabava, već kao pravo umjetničko djelo.
– Strip je s vremenom prerastao svoje prvotne okvire, iako svojevrsna stigma oko stripa kao jeftine zabave i danas postoji. Ako gledamo obrazovni karakter stripa, tada smatram kako strip može biti jednako poučan kao i svjetski književni klasici. Da nisam jedini koji tako razmišlja vidljivo je i u nedavnoj, doduše neuspjeloj, inicijativi za uvođenje stripa u lektiru – navodi Bađun i priznaje kako nakon nižih razreda prestaje gotovo ikakav poticaj od strane škole u vezi njegovog crtačkog stvaralaštva.
Također, smatra da trenutno ne posjeduje vlastiti i prepoznatljiv stil, ali ono što karakterizira njegovo stvaralaštvo je korištenje više stilova koji mu pružaju zabavan proces neprestanog eksperimentiranja tehnikama te sublimaciju likovnih znanja. Tu do izražaja dolazi stilski pluralizam.
– Trenutno najčešće slikam portrete ili ljudske figure koje posjeduju određenu začudnost ili likovnu ‘pomaknutost’ čime želim privući pažnju gledatelja. Volim kada me neko likovno djelo potakne da se zapitam što ono predstavlja, a to želim ostvariti i u svojim radovima. Podijeljenost čovjeka između fizičke vanjštine i unutarnje psihe motiv je koja prožima moje novije radove.
Afirmacija stripa
Što se tiče strip scene u Hrvata, neki trenutni izdavači djeluju u skladu sa strujanjima te sve vodi prema sve većoj afirmaciji stripa u državi.
– Po meni, najveću ulogu odigrala je izdavačka kuća ‘Fibra’ koja u dosadašnjem opusu nudi najbolje od domaćeg, europskog i svjetskog stripa. Činjenica je i da značajan broj hrvatskih strip autora, kao što su Igor Kordej, Darko Macan, Danijel Žeželj ili Goran Parlov, angažiran za rad na najvećim strip tržištima u svijetu. Kolegij Strip se odnedavno predaje na Likovnoj akademiji, a pregršt radova mladih strip autora može se vidjeti u Facebook grupi Hvatski autorski strip – kaže Mihael i nastavlja:
– Iako se nikako ne možemo mjeriti sa žarištima stripa kao što su Francuska ili SAD, smatram kako je stvoreno plodno tlo za formiranje novih strip autora kao i novog čitateljstva.
Za upis na Akademiju likovnih umjetnosti odlučio se tek krajem srednjoškolskog obrazovanja, a što se tiče priprema, one su bile nužne. Putovao je u Zagreb, u atelijer profesora Modrića, a tamo se prvi put našao u prilici crtati po promatranju, crtati po živom modelu koji pozira. To je Mihaelu otvorilo neka posve nova vrata umjetnosti.
Superjunaci – dvosjekli mač
Ono što se dosta uviđa u njegovom radu je bliskost filma i stripa kao medija koji se međusobno privlače.
– Strip i film su u vrlo bliskom odnosu jer oba donose određenu radnju kroz vizualne slike, a elementi kao što su scena ili kadriranje od presudnog su značaja za oba medija. Filmovi su načinjeni od pokretnih slika gdje je radnja prikazana preko snimaka s kamere, a u stripu se radnja odvija iz jednog nepomičnog kadra u drugi (iz sličice u sličicu). Strip se tako nalazi negdje na granici između knjige i filma zbog svojeg karakterističnog suodnosa pisanog teksta u oblačićima i strip sličica.
Malo teorijskog dijela zamijenili smo s pitanjem što sve donose filmovi koji nas posljednjih godina ‘proganjanju’. Naravno, mislimo na superjunake na filmu i što sve dolazi s njima.
– Masovna pojava blockbuster filmova nastalih na temelju stripova, po meni predstavlja dvosjekli mač. Iako ti filmovi najčešće nude dvosatnu zabavu i akciju te na određeni način promoviraju strip, smatram da je filmska industrija prezasićena filmskim strip adaptacijama. Neupitno je da te adaptacije zarađuju vrtoglave novčane iznose, ali možda je baš zbog tih filmova Hollywood u kroničnom nedostatku većeg broja originalnih, autorskih filmskih ostvarenja već dulji niz godina – smatra Mihael i nastavlja:
– Osobno ne smatram kako je u procesu filmske adaptacije strip zakinut. Iako se mnogi ljubitelja stripa ne bi složili sa mnom, također mislim kako se kod strip adaptacije zaista nije potrebno dosljedno držati strip izvornika. Medij filma ima svoje zakone i nužne su određene promjene kako bi film funkcionirao. Izvlačenje čim većeg broja detalja iz stripa nimalo ne garantira kvalitetu filmskog proizvoda.
Nedavno je postao i naslovničar knjige ‘Zvučna čitanka’ koju je napisao samozatajni pisac Miroslav Cmuk.
– Potaknut radovima koje sam objavio na strip forumu, na moje veliko iznenađenje i uzbuđenje, Miroslav me odabrao za naslovničara svoje knjige. Radi se o knjizi koja se sastoji od 52 zanimljiva teksta na temu glazbe, književnosti, filma i stripa, a prožeta je razmišljanjima, anegdotama i osjećajima samoga autora koji joj daju posebnu draž i osobnosti.
– Naslovnica je izvedena od 8 portreta glazbenih, književnih i stripovskih ikona koje se najčešće spominju u knjizi. Svaki portret sam radio zasebno, a tek sam ih kasnije sve zajedno spojio za naslovnicu. To je omogućilo da tekstovi unutar knjige budu obogaćeni i pojedinačnim ilustracijama svakog portretiranog lika od kojih su neki David Bowie, Corto Maltese, George Orwell, PJ Harvey…
Sportska karijera
Druga ljubav je košarka koja u Mihaelov život ušla sasvim spontano, a tu ‘spontanost’ može pripisati roditeljima koji su je u mladosti igrali.
– Što se duže bavim sportom i umjetnošću, to mi je jasnije koliko toga zajedničkog posjeduju. Brojne su paralele koje se mogu izvući, ali, iako zvuči izlizano, najvažnija je ona kako naporan rad u oba ova područja ‘pobjeđuje’ talent te donosi najbolje rezultate.
Igrač je Košarkaškog kluba Vindija, ali put do momčadi i općenito taj dio karijere nije tekao toliko glatko pa je tako u nekolicini situacija ostao sportski zakinut, a najviše mu je žao što nikad nije odigrao niti jednu juniorsku utakmicu jer nije bilo dovoljno vršnjaka za formiranje juniorske ekipe.
– Zbog toga je, onaj najproblematičniji, prelazak iz juniora u seniore prošao dosta otežano. Tu i ostale slične prepreke u mojoj sportskoj karijeri nadoknađivao sam vlastitim angažmanom i treningom, kao i tvrdoglavom srčanošću na terenu. Košarka u Varaždinu je danas na ‘niskim granama’. Stjecajem raznih okolnosti, brojni su igrači prešli u druge klubove ili odustali od igranja košarke. Zbog toga sam se našao u prilici da budem okosnica nove, pomlađene, ekipe KK ‘Vindija’, a tu sam priliku prihvatio objeručke – govori na Mihael i nastavlja:
– Pokušavam se ne opterećivati time kamo moja karijera može otići jer to ipak nije moja primarna aktivnost u životu. Na sport i igranje košarke danas gledam kao oblik relaksacije od svakodnevice, priliku za vođenje zdravog života, način jačanja sportskog duha te mogućnost sklapanja brojnih prijateljstava. Probijanje kroz sustav koji se doima kao da ti prkosi je podosta frustrirajuće, a na trenutke gotovo beznadno iskustvo pred kojim sam i sam razmišljao o odustajanju. Ipak, uz veliku sportsku volju i trud, kao i uz malo sreće, moguće je ostvariti svoje želje.
Bolja vremena za reprezentaciju
Mihael što sa igračkog, što s gledateljskog aspekta smatra kako je hrvatska javnost sklona pretjeranim kritikama sportaša, ali je činjenica kako u košarci neki bolji rezultat reprezentaciji izmiče već dugi niz godina.
– Hrvatskoj reprezentaciji nedostaje sportski kolektiv među igračima, a brojne smjene izbornika i otkazivanja igrača nimalo ne pridonose kultu reprezentacije. Ipak vjerujem da se košarkaški fanatici i dalje nadaju nekim boljim vremenima za hrvatsku košarku. Među njih spadam i ja, što zbog ljubavi prema košarci, a što zbog nade u mlade dečke koji igraju u NBA ligi.
Usporedbe europske i košarke s ‘one strane bare’ nemaju prevelikog smisla. Mihael uviđa da kod Amerikanaca postoji fantastično poticanje sporta i mladih talenata koje je ostvareno zbog izgrađene infrastrukture koja omoguće sazrijevanje mladih igrača u buduće NBA zvijezde.
– Po meni je upravo nepostojanje slične organizacije ključan nedostatak košarke u Hrvatskoj. Ulaganje u sport, postavljanje sposobnih pojedinaca na čelna mjesta, rad na formiranju mladih igrača te njihov daljnji razvoj trebala bi biti temeljna uporišta hrvatske košarke, a i sporta općenito – zaključuje Mihael Bađun.
