Alen Grgec je 32 – godišnji strastveni motorist i avanturist koji je na dva kotača proputovao većinu Europe, a nedavno i dio Afrike. Upravo 19 dana dug put u Afriku bio je povod ovog intervjua.
Alen Grgec dolazi iz
Ludbrega i od malih je nogu veliki zaljubljenik u motore. Iako je
2014. preživio nesreću zbog koje je umalo ostao nepokretan,
ljubav prema motorima je bila jača pa se tako ove godine odlučio
na putovanje u daleku Afriku.
– Prije šest godina sam stradao i bilo je jako kritično, bilo je
upitno hoću li ikad hodati, raditi, voziti. Imao sam pomaknutu
vratnu kralježnicu, dva napuknuta kralješka, dva puknuta od kojih
jedan skroz smrskan. Doktor je rekao da se jedan od tisuću
oporavi nakon takvih ozljeda, ali ja se nisam predao i uspio sam
se oporaviti – započeo je Alen svoju priču i objasnio otkud
ljubav prema motorima.
– Motor mi je nekako u krvi, moj pokojni djed ih je isto kao i ja
vozio od malena do kraja života. On mi je i kupio prvi mali motor
i kasnije je ta ljubav samo rasla. To je nešto bez čega se ne
može kad se tako navikne. U motoru je sloboda i to je najbolji
lijek za odmoriti mozak i za zaboraviti na probleme. Netko
vozi motor od birca do birca da se pokaže, netko je ipak u tome
jer ima srce za to i voli taj život.
Putovanje motorom i brodom
Alen je na 9.500 kilometara dug put kroz Afriku
išao sa prijateljem Ivicom Dukarićem, a motor je
bio očiti izbor jer kaže da je motor njihov način i stil života,
ljubav, strast. Put je trajao 19 dana, a dio su prošli i brodom.
– Brodom smo išli tamo od Savone do Tangera, a nazad od Tangera
do Genove. Tako je financijski i vremenski bilo bolje, a imali
smo i malih problema sa mojim motorom pa je ovako bilo
najpametnije, a povratak na brodu je trajao dva dana, što je isto
poseban doživljaj – objasnio je Alen te ispričao i kako je točno
izgledao put.
– Prošli smo od Maroka pa dolje prema zapadnoj
Sahari koja isto spada pod Maroko, ali se odvaja. Nakon zapadne
Sahare ušli smo uz neplanirano noćenje zbog raznih kontrola,
davanja otisaka, ruka, šaka, slikanja u
Mauritaniju koja mi se baš i nije previše
svidjela, a viza da se uđe u nju je između 80 i 100 eura u jednom
smjeru. Nakon Mauritanije smo ušli u Senegal
koji nam je i bio recimo cilj putovanja, točnije Dakar u
Senegalu.
Maroko, Mauritanija i Senegal
Dogovor za put trajao je nešto više od mjesec dana te je bio
dosta ozbiljan i detaljan pa se Alen tako morao cijepiti protiv
tifusa i žute groznice te piti tablete protiv malarije. Za cijeli
put s pripremom motora izdvojeno je oko tri i pol tisuće
eura, ali iako bi avionom bilo jeftinije i lakše, Alen
kaže kako je na motoru posebno, drugačije i cjelokupni doživljaj
je fenomenalan.
– Maroko je bio prva destinacija i tamo se primijeti kako se od
početka lijepa priroda, brdo kaktusa, smokvi postepeno mijenja u
dio sa malo zelenila, a više zemlje i pijeska. Ulazak u
Mauritaniju ostao je u sjećanju po jadnim, malim kućicama, sve
lošijim cestama, devama, kozama i slično. I onda Senegal, prvi
utisak izvrstan. Odmah kod ulaska u Senegal bili su majmuni na
sve strane po cesti, drveću. U Dakar smo stigli navečer oko 23
sata, a smještaj našli tek u 5 ujutro. Tamo smo idući dan
posjetili safari što je bio pun pogodak – rezimirao je Alen put i
utiske.
‘U Dakaru sam podijelio igračke i bombone’
Ipak, od cijelog puta, najviše su mu u sjećanju ostali ljudi koje
je tamo upoznao pa ga je tako na ulasku u Senegal policajac
zamolio da se kratko provoza na motoru, a drugi mu je pak
trčećim korakom otišao nabaviti bocu Coca cole. U Dakaru su
upoznali dečka koji im je pomogao sa smještajem i sa kojim su se
odmah sprijateljili, a Alen je nosio i igračke i slatkiše koje je
podijelio tamošnjoj djeci.
– Na ulasku u Senegal bio sam dosta dehidriran pa mi je eto
policajac otišao po bocu cole za 50 centi, a ja sam mu na kraju
ostavio još 3 dolara. Dečka kojeg smo upoznali u Dakaru, rekao
nam je da bi sa curom volio doći u Hrvatsku zaraditi neke novce i
pomoći obitelji, a na kraju mi je čak rekao da ako dobije sina,
da će ga nazvati po meni što se stvarno nisam nadao. Stvarno smo
upoznali puno predobrih ljudi – priča Alen i nastavlja o cilju
putovanja kojeg je ispunio.
– U Dakaru sam uspio pronaći idealnu ekipu da podijelim brdo
igračaka, a i nekih 3-4 kg bombona. Motor je bio u pretovaru
totalno, ali je vrijedilo. Sreli smo uz cestu puno ljudi na okupu
pa smo zastali i shvatili da su dobili hrpu ribe, zasipanu na
pijesak i zemlju. Mislim da im je to kao nekakva socijalna pomoć.
Tu skupljam hrabrosti i odlazim među njih i preko 20 minuta
pokušavam objasniti svoje namjere. Na kraju sam dobio dozvolu da
dođem motorom do njih. Kad sam izvadio vakumirane plišance,
igračke i slatkiše tu je počelo nevjerojatno ludilo – rekao je
Alen i dodao kako tek u takvim situacijama shvatiš da smo često u
životu nezahvalni.
‘Htjeli su mi oduzeti putovnicu’
Ipak, na putovanju je bilo i neugodnih situacija jer kaže kako je
nezamislivo kako ljudi tamo žive pa tako primjerice postoje mali
dućani u kojima se kruh dijeli na četiri djela i prodaje, brašno,
papar i sol se kupuju na grame, a neki ljudi ni ne odlaze u dućan
jer nemaju ništa. Sigurnost je također problem pa su tako na
svakih 50 kilometara kontrole i evidentiranje zbog ubojstava i
otmica, a u Mauritaniji i Senegalu policija je na svakom uglu.
Oko većih mjesta i gradova vlada prometni kaos u kojem su se u
jednom trenutku Alen i njegov kolega izgubili.
– Problem je nastao kad smo se pogubili, a nema interneta ni
signala. Svako je vozio svojim putem prema dogovorenom odredištu,
a do njega su bila dva puta. Makadam gdje se na potezu nalaze dva
plemena ili prijelaz Rosso koji je poznat po kriminalu i
korupciji. Odlučio sam za to drugo jer sam mislio da ipak možda
nije tako loše, ali je bilo. Htjeli su mi oduzeti putovnicu za
koju bi morao valjda dati sve novce. Nakon dugo prepiranja ubacio
sam u prvu i odveo se. Vozio sam što brže i 100 km poslije našao
benzinsku sa tri naoružana čuvara koji su na moju priču samo
rekli da je to Afrika – ispričao je Alen te dodao kako se na
kraju ipak uspio naći s kolegom i nastaviti put natrag.
Želja su Mongolija i Norveška
Nakon puta u Afriku, Alen se odlučio i za tetovažu koja sadrži
simbole Afrike, a okružuje je oblik Afrike
obojan u boje zastave Senegala koji je osim što je bio krajnji
cilj, ostavio i najjači dojam zbog svega lijepoga, ali i ružnoga.
Uz to, Alen uređuje i Facebook grupu ‘Život na
motoru’ koja je u kratkom vremenu skupila preko
6 tisuća članova.
Ludbrežanin je na motoru prošao mnoge zemlje, te priznaje kako se
pomalo navukao na putovanja, a udaljenosti i broj posjećenih
država samo rastu. Kaže kako bi ponovio i putovanje u Afriku uz
uvjet da je ipak barem troje ljudi. Želja su mu Mongolija
i Nordkap u Norveškoj što je sam sjever Europe, a u
planu ima mnogo toga iako sve ovisi o vremenskim, financijskim,
obiteljskim i ostalim mogućnostima.
– Na motorima smo prošli Hrvatsku, susjedne zemlje, Rumunjsku,
Bugarsku, Grčku, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru… Uvijek u glavi
ima nekih novih željenih destinacija. Za mene je bit motora osim
druženja osjećaj slobode i da se vide nova mjesta, ljudi,
kulture, običaji. Svijet je malen, a već ako smo na njemu zašto
ga ne vidjeti i istražiti maksimalno koliko nam vremenske i
financijske mogućnosti dozvoljavaju. Ali kad te to ispunjava
nekako se skrpaš – zaključio je za kraj ovaj motorist, a mi mu
možemo poželjeti sretan put.