Da. Zaista tu rečenicu često čujemo od svojih učenika. Možda i ne u tolikoj mjeri u prvom razredu, ali što su djeca starija, ta rečenica sve češće iz njih izlazi, jednostavno kao što jednostavno kažu dobar dan. Uzroci nevoljenja knjige i čitanja su različiti. Ponekad i teško objašnjivi.
Uloga roditelja
Djeci još od najranije dobi treba čitati i pričati priče. Nerijetko roditelji i nemaju baš vremena, a niti volje, otići sa svojim djetetom do neke dječje knjižnice i posuditi slikovnicu, ili im kupiti i s njima čitati neku slikovnicu. Čitalačke navike i ljubav prema pisanoj riječi raste s djetetom. No, ne mora to uvijek biti tako. Znam roditelje koji su sa svojom djecom prije škole proveli sate i dane u dječjim knjižnicama, nakupovali brda slikovnica i pročitali svojim juniorima, napravili predivne kućne biblioteke s naslovima dječje literature, a klinac svejedno mrzi knjigu i čitanje.
Početno čitanje
Učiteljice od prvog dana prvog razreda objašnjavaju roditeljima kako nije važno svladati samo tehniku čitanja, već je potrebno i razumjeti pročitano. Bez uključivanja misaonog procesa u procesu čitanja, slova ostaju mrtve i beznačajne črčkice po papiru. Bez razumijevanja pročitanog ne može se niti rješavati matematičke zadatke, niti učiti Priroda i društvo, a ni biti uspješan iz Hrvatskog jezika. Čitanjem djeca obogaćuju rječnik, razvijaju maštu, nesvjesno upijaju jezične zakonitosti i pravila, proširuju opće znanje, knjiga je lijek protiv stresa i knjiga je vjeran prijatelj, najefikasnije i najpristupačnije sredstvo protiv dosade.
Lektira, je li primjerena uzrastima djece?
Popis obvezne lektire, odnosno popis knjiga koje djeca u određenom razredu ili životnoj dobi trebaju pročitati, jest primjeren njihovom uzrastu. Popise su sastavljali stručnjaci, a učitelji su ti koji iz zadanih popisa odabiru djela primjerena njihovim učenicima koja kao obvezna trebaju pročitati tijekom školske godine – uz, naravno, ona koja su baš obvezna, a takvih je dva ili tri naslova.
Popis lektire mijenjao se s godinama, pa su tako sadašnje generacije pedesetgodišnjaka čitali Homerovu Ilijadu i Odiseju kao obveznu lektiru u petom razredu osnovne škole, a danas se ona čita u prvom srednje. Bajke Ivane Brlić Mažuranić čitaju se u četvrtom i šestom razredu. Nekad su sve trebale biti pročitane do petog razreda.
Lewis Carroll i njegova Alisa u Zemlji Čudesa su otputovali iz četvrtog razreda osnovne škole u prvi srednje. I Ezopovim basnama se vraća nakon trećeg razreda osnovne u prvom razredu srednje škole.
Kako su se mijenjala vremena, mijenjao se i popis lektirnih naslova, više su zastupljeni hrvatski pisci, i oni moderniji, djeci pristupačniji. Prema tome, za svakoga se može ponešto pronaći u zadanim lektirama.
Isprika da lektira nije primjerena dječjem uzrastu nikako ne stoji. Naravno, nisu svi učenici jednako sposobni pročitati određena djela, ali zato su tu učitelji koji svojom fleksibilnošću, a uskoro i kurikularnim promjenama koje će im to omogućavati, mogu prilagoditi popis obveznih djela za čitanje svojim učenicima.
Pa zašto onda učenici ne vole čitanje?
Prvi i osnovni razlog nevoljenja čitanja je nedovoljno svladana tehnika čitanja i čitanja s razumijevanjem. Naravno da će čitanje biti problem ako klinac (pojam ‘klinac’ se ovdje odnosi na one od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje) nabada slovo po slovo i za pročitati jednu stranicu mu treba desetak minuta. Takav prvo što pogleda kod knjige za lektiru je koliko ima stranica. Uopće mu ne pada na pamet gledati veličinu slova, o kojoj također ovisi broj stranica, već vrišti i unaprijed odustaje ako vidi da je knjiga ‘debela’. Može to biti i najzanimljivija knjiga na svijetu, ali ‘debela je’!
Rješenje problema, a taj je kako napisati kontrolni iz lektire, pronalazi u kratkom sadržaju i čita njega, zadovoljava se s dvojkom ili trojkom, a ako i dobije jedinicu barem zna zašto ju je dobio. Ako treba voditi nekakve zabilješke ili dnevnik čitanja, e tu je onda puno lakše ‘guglati’ nego čitati lektiru jer se na internetu nudi cijeli spektar već napisanih, svakakvih kvaliteta, lektira spremnih za download ili prijepis.
Rješenje za takve koji imaju kvanitetetofobiju je čitanje lektira direktno s računala, u pdf – u, pa neka skrolaju do besvijesti.
Nemam vremena
Drugi razlog za nečitanje je nedostatak vremena. Djeca danas često jednostavno nemaju vremena. Iako ih obrazovni sustav na sve moguće načine pokušava rasteretiti, učenici su i dalje jako opterećeni. Nakon nastave recimo da pišu domaće zadaće. Zatim idu u glazbene škole, bave se nekim sportom, uče strane jezike. Treba i učiti školsko gradivo. Ali najvažnije je to da sve te aktivnosti treba rasporediti unutar jednog dana.
Djeca žele i malo zabave što je potpuno razumljivo. Tko bi još stigao i čitati. Naravno, reći će neki, postoji vrijeme za čitanje prije spavanja. To je zapravo i idealno vrijeme za čitanje jer se čitanjem umirujemo, razbuktava nam se mašta, lakše zaspemo i ljepše sanjamo. Da, ali! Tko će onda gledati na televiziji kojekakve sapunice, reality smeće emisije kao što je Big Brother, krvoločne filmove? Nema se vremena za knjigu. A znanstveno je dokazano da već i desetak pročitanih stranica knjige pred spavanje doprinosi cjelokupnoj dobrobiti za čovjekov organizam i um.
Rješenje za nedostatak vremena je izbacivanje televizora iz dječje sobe i nabavka noćne lampice.
Sindrom Neću-čitati-zato-što-se-to-mora
Kaže se da što se mora nije teško, a baš to što se mora je učenicima najteže. Budući da su u lektirnim naslovima uglavnom izvrsni dječji romani, zanimljivi i uzbudljivi, ne postoji drugi razlog za njihovo nečitanje osim prefiksa ‘moraš’. Dakle, ako uspijemo ubiti taj ‘moraš’ i dovoljno motivirati učenike za čitanje nekog djela zainteresiravši ih toliko da sami, svojom voljom požele čitati – e onda smo uspješni učitelji i roditelji.
Savjetodavna internetska služba
Internet je jedna velika knjižnica i globalna savjetodavna služba, a na njemu se može naći mnogo korisnih savjeta kako motivirati djecu na čitanje, kako pobuditi u njima interes za knjigom, kako im približiti knjigu. Bilo koju knjigu. Maya Angelou, američka pjesnikinja, je napisala: ‘Svaka knjiga koja pomogne djetetu da razvije naviku čitanja, da učini čitanje jednim od njegovih dubokih i stalnih potreba, je dobra za njega.’
