– Ima čuđenja, no nisam doživjela ni jednu jedinu neugodnost. Žene mi u kućama u koje dolazim znaju reći ‘svaka vam čast’ i pohvaljuju me što sam se uhvatila posla koji se smatra muškim. Drago mi je što ljudi ne sumnjaju u mene i u to kako ću ga odraditi – odlučno će Čakovčanka Josipa Briški (48), prva dimnjačarka na sjeveru Hrvatske i jedna od svega nekoliko žena u Hrvatskoj koje se bave tim poslom.
Rodom je iz Rijeke, a životni ju je put doveo u Međimurje. Prije mjesec dana zaposlila se u varaždinskoj tvrtki Dimax.
– Vidjela sam oglas i javila se jer me taj posao, možda to čudno zvuči, oduvijek zanimao. Nisam ga odabrala zato jer sam morala, imala sam posao u jednoj tvrtki, ali idem, rekoh, probati i to. Bila sam skeptična i mislila sam da me neće zaposliti jer sam žena, znate kako to kod nas ide.
No, direktor nije dvojio. Radim već mjesec dana, kolege mi pomažu i podučavaju me, a i u domovima su me odlično prihvatili. Čak me i štede, pa pitaju ‘hoćete li se gospođo moći popeti na tavan’? Naravno da mogu, odgovarila sam, to mi je posao. Na svu sreću ne bojim se visina i penjanja po krovovima – kaže Josipa.
Zašto se, pitamo ju, mladi ne žele školovati za dimnjačare, iako bi odmah dobili posao?
– Misle valjda da je to težak posao i ne žele biti stalno prljavi. Meni ne smeta to što sam pola dana sva čađava. Najvažnije je kad je čovjek sretan i s osmijehom ide na posao. Dosad sam u životu slala molbe za puno poslova i odbijali su me ili zato što sam žena ili zbog godina. Radila sam u proizvodnji alumijskih grilja i dosta drugih, da tako kažem, muških poslova. Ne bojim se prekvalifikacije. Ako vam ljudi daju šansu, nikad nije kasno za promjene. A i po prirodi sam optimistična osoba – smije se.
Nema interesa za to zanimanje
Njezin šef Miroslav Njegovec kaže da izučenih dimnjačara na tržištu radne snage nema.
– U školama nema interesa za to zanimanje, pa je jedino rješenje zaposliti ljude koji će se prekvalificirati. Josipa je prva žena dimnjičarka, a mislim da ih na ovom području nikad nije ni bilo. Ona će sad tri mjeseca biti pripravnica i poslije Nove godine ide u večernju školu za dimnjičara – napominje Njegovec. I on smatra da je razlog neupisivanju učenika to što svi gledaju taj posao kao ‘zmazani’.
– Osim toga, današnje generacije nisu za terenski, fizički rad nego za računala i nove tehnologije. Javnost nije dovoljno upoznata s time kakav je to posao. Trebalo bi obilaziti škole i djeci u startu objasniti njegove prednosti i mane. Bez propagande, nema rezultata – dodaje.
Početna plaća u tvrtki je oko 3700 kuna neto plus prijevoz, a majstor izarađuje od 5500 na više. U HGK kažu da u njihovoj evidenciji nema vlasnica dimnjačarskih tvrtki i da znaju za samo dvije žene s položenim majstorskim ispitom. Prema nekim analizama, u Hrvatskoj nedostaje između 200 i 300 dimnjačara.