Što se događa kada birokrati ne vode računa o onima zbog kojih postoje najbolje svjedoči odluka HZZO-a o liječenju pacijenata oboljelih od raka iz ožujka ove godine.
Netko mudar je zamislio da inovativni lijekovi budu dostupni samo u kliničkim bolničkim centrima – što znači na četiri mjesta u Hrvatskoj-a ne više i u općim i županijskim bolnicama.
Za stotine oboljelih to bi značilo da se uz borbu protiv opake bolesti još moraju mučiti transportom do većih centara.
Na noge su ustali pacijenti i liječnici u općim bolnicama i sad se čeka što će reći Upravno vijeće HZZO-a koje baš danas ima sjednicu.
– Nakon zadnje revaluacije koje smo radili nažalost moramo konstatirati da je bolest ušla u fazu progresije – kazao je dr. Željko Vojnović, voditelj Odjela za onkologiju Opće bolnice Varaždin.
Petar Mlakar već četiri godine boluje od karcinoma.
– Imao sam zloćudnu tvorevinu bubrega. 2014. I to mi je odstranjeno. Ali mi je metastazirano na pluća – rekao je Petar Mlakar, pacijent Opće bolnice Varaždin.
U varaždinsku opću bolnicu Petar dolazi na liječenje koje mu ulijeva nadu.
– Svaka tri mjeseca obavezno vađenje krvi, CT moram obaviti i onda kontrola kod liječnika. Oduvijek se liječim ovdje. I bio sam zadovoljan zbilja sa doktorom. Ali sad u godinu dana mi se stanje malo pogršalo. Voda mi se nakupila oko pluća. U roku od godinu dana bio sam dvaput u klenovniku – kazao je Petar.
62-godišnji Petar sve teže diše, a kao da to nije dovoljno, iz bolnice mu je prošli tjedan stigao iznenadni poziv liječnika.
– Ja vam moram reći da nažalost ćemo se ovdje morati rastati. Jer smjernice HZZO-a govore da ćete vi lijek koji trebate dobiti trebati nastaviti dobivati u jednoj od kliničkih ustanova – kazao je Vojnović.
Odluka je to Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kojom nove onkološke lijekove pacijenti mogu primati u jednom od pet kliničkih bolničkih centara diljem Hrvatske. Ali ne više u najbližoj im bolnici.
– Radi se o lijeku kojega mi u ovom trenutku ne možemo aplicirati ovdje, nego ćete se svaka dva tjedna javljati na infuziju, ili na Rebro ili na kliniku za tumore, prema vašem odabiru – rekao je Vojnović.
– U potpunosti nisam zadovoljan s time. Vremenski, ja kao pacijent bi imao vremena. Možda bude i pratnja. Sanitetom cijeli dan izgubim. I tko zna kak bi bio poslije terapije, u kakvom stanju ću biti – kazao je Petar.
Da je ova odluka apsurdna, misli i Petrov liječnik, koji ne vidi razloga za ovako nešto.
– Treba naglasiti da se radi o jednoj vrlo osjetljivoj skupini bolesnika. Dakle, imati metastatsku bolest, i nastavljati liječenje u drugoj fazi, kada je bolest već progradirala. Kad vi imate već oštećenja od prethodnih, nekakve nuspojave, kada je tjelesno stanje tih pacijeneta već narušeno. Mislim da je vrlo nezahvalno pričati kak će to izgledati – rekao je Vojnović.
Nemoguća misija za Božicu Hace koja teško hoda, a sa zloćudnim se tvorevinama na tankom crijevu bori već punih 11 godina.
– To je za mene jako otegnuto. Ja prvo ne znam gdje ću doć, kome ću doć. Meni će se strašno pogoršati moja kvaliteta života, koju sada imam koliko toliko, kako se nosim s tom bolešću. Mislim da je to jako nehumano. Ja moram imat pratnju, netko mora ići sa mnom – kazala je Božica Haze, pacijentica Opće bolnice Varaždin.
I u varaždinsku bolnicu iz 25 kilometara udaljenog Ludbrega uvijek je netko mora dovesti.
– Danas me doveo jedan prijatelj. Jučer me na CT dovela prijateljica. Pred tri dana kad sam išla na vađenje krvi dovela me žena od nećaka. Dakle uvijek nekoga moram moliti da me dovede/poveze, jer mi je autobusom teško ići. Teško je i njima jer oni rade. I onda svaki put moram nekoga moliti tko može uskakati da me doveze do Varaždina ili Zagreba. Pa ljudi moraju cijeli dan ostaviti da bi mene vozili u Zagreb – rekla je Božica.
Petar se zasad od doma do bolnice vozi sam. Zbog cijele je situacije tužan, jer nije siguran ni da će tih pet kilometara uskoro moći sam prijeći, a kamo li stotinjak koje bi morao prevaljivati svaka dva tjedna kako bi primio lijek u Zagrebu.
– Mislim da ta njihova odluka nije u redu. A sada ako su oni tako odlučili, onda si sam bolesnik ne može pomoći – rekao je Petar.
A sada su stavljeni pred zid
– On lijek mora primati. Jer mu je zdravlje strašno narušeno što se tiče pluća. A ova terapija više i nije toliko djelotvorna – rekla je Marija Mlakar, Petrova supruga.
Božica pak kaže, ako dobije premještaj na liječenje u Zagreb – radije će odustati nego dopustiti da ju se muči.
– Ne bi se više liječila, jer je takav život nikakav. Nula bodova od života. A ovako ja ipak imam primjeren život. Ja dođem tu, dobijem svoju terapiju, dobijem lijek, dobijem drugu terapiju. Ovako bi ja morala u Varaždin doći na CT, morala bi vaditi tu krv, morala bi sve papirologije skupiti ovdje. Odnijeti to sve skupa u Zagreb. Možete zamisliti u mojim godinama i s mojom teškom bolešću – rekla je Božica.
Umjesto da im kvaliteta života raste i da dostojanstveno prožive svoju bolest – događa im se upravo suprotno. A ni sami se liječnici ne mogu načuditi ovoj odluci HZZO-a, čija je primjena, kako kažu, počela preko noći, bez prilagodbe.
– Dio tih lijekova smo mi radili unutar kliničkih ispitivanja. Gdje smo im opisivali nuspojave i mi ih zbrinjavali. Mi poznamo te preparate. Međutim sada u ovom trenutku mi gubimo pravo – kazao je Vojnović.
Onkolog Vojnović kaže – lijek je lako dati.
– A treba pratiti dalje i liječiti nuspojave i dijagnosticirati bolest u pojedinim fazama. Tako da ne vidim nikakve potrebe da se aplikacija tih lijekova s kojima imamo iskustva vrši, i dolaze nove generacije lijekova za koja imamo ispitivanja. Tako da ta odluka izgleda nije na mjestu – rekao je Vojnović.
Pitali smo i HZZO čemu ova odluka. Kažu, riječ je o uobičajenoj praksi.
– Kontinuirano se uvrštavaju novi lijekovi na liste lijekova HZZO – a, a kod stavljanja svakog pojedinog lijeka na listu lijekova, Povjerenstvo za lijekove kao stručno tijelo HZZO – a donosi mišljenje o tipu i vrsti zdravstvene ustanove u kojoj se pojedini lijek može primjenjivati – odgovor iz HZZO – a.
Ali razlog da je riječ o inovativnim terapijama, doktor Vojnović vidi kao izliku.
– Mi kasnimo naravno s dolaskom na listu osiguravatelja. To je HZZO. Ja radim na onkologiji davdesetak godina. Ispratio sam nekoliko generacija takvih inovativnih lijekova. Ništa posebno. Lijekovi koji se koriste ne daju nekakve posebno rezultate. Imaju nuspojave. To nije razlog da bi se trebali primjenjivati u nekakvim posebnim ustanovama – kazao je Vojnović.
U Hrvatskoj je 5 kliničkih bolničkih centara: dva u Zagrebu i po jedan u Osijeku, Rijeci i Splitu.
U prijevodu – ljudi koji boluju od najteže bolesti, raka, morat će prijeći stotine kilometara i do nekoliko puta tjedno kako bi primili terapiju koja im zakonom o zdravstvenoj zaštiti pripada.
– Između Zagreba i Osijeka nema centra koji bi vršio aplikaciju. To je enormno velika udaljenost. Postoje različiti režimi liječenja, učestalost dolazaka. Međutim, otprilike to su dva do tri tjedna. Sad zamislite u slučaju vožnje sanitetom, gubi se cijeli dan, pacijent je sam – rekao je Vojnović.
Priču je napravila ekipa Potrage, a u nastavku pogledajte video.
