- Online škola na početku je zvučala odlično. Iznenađujuće, ali oduzima nam više vremena nego fizička - istaknula je mlada učenica
U trenutku kad je pandemija koronavirusa onemogućila normalan
odlazak u školu, nastava na daljinu pokazala se idealnom u ovoj
nepredviđenoj situaciji. No, da i nije sve tako idealno i da je
online nastava daleko drukčija od one koju su očekivali učenici,
smatra srednjoškolka Lea.
Ona smatra kako su profesori koji se trude u manjini i da učenici
dobar dio dana provode rješavajući zadatke koje im nikada nitko
nije objasnio. Lea se u pismu zapitala, ako se obrazovanje svelo
samo na to, jesu li profesori uopće potrebni.
Pismo objavljeno na Srednja.hr objavljujemo u cijelosti.
– Jedna od najčešćih tema ovih dana, a da nije korona, jest
online škola. Inspirirana pismima nekih vaših čitatelja, odlučila
sam i sama podijeliti svoje mišljenje. Situacija u kojoj se
nalazimo nikome nije laka i svi se snalazimo kako znamo. Zato bih
prvenstveno htjela zahvaliti svim profesorima čiji se trud i
podučavanje osim u fizičkim školama očituju i u virtualnima.
Svaka pohvala i samo tako nastavite!
Međutim, bojim se da su takvi profesori u manjini. Online škola
na početku je zvučala odlično. Svi smo mi učenici vjerovali da će
to izgledati ovako nekako – ustaneš se kad ti odgovara i baviš se
nekim svojim zanimacijama (moji prijatelji, također maturanti,
radovali su se zajedno sa mnom što ćemo imati više vremena učiti
za maturu), a onda odeš na Teams i riješiš što imaš. Pa, malo smo
se prevarili. Iznenađujuće, ali online škola nekako oduzima više
vremena nego fizička. Zadatci koje dobijemo često se ne daju
riješiti u vremenu od 45 minuta (koliko traje redovan školski
sat), već oduzmu mnogo više.
Glavni je problem što u većini slučajeva nisu prisutna
objašnjenja, već najčešće samo prezentacija (koju u nekim
slučajevima nije napravio profesor, nego izdavačka kuća
udžbenika) i uputa “riješite i pošaljite”. A prezentacija,
naravno, sadrži potpuno novo gradivo čije shvaćanje mnogima
oduzima puno vremena, pogotovo ako je riječ o matematici, fizici,
kemiji…
Onda, kad primjerice odradiš matematiku, vidiš da su na Teams u
međuvremenu stigli zadatci iz još triju predmeta. Uz uzdah,
krećeš rješavati. Naravno, rokovi postoje,ali čak i ako su
velikodušni, bez konstantnog rješavanja ubrzo se nađeš zatrpan
pod gomilom zadataka. Nakon što si napokon riješio sve s Teamsa,
odeš na mail (jer, radi se na barem tri platforme) i tamo nađeš
još zadataka. Kada pak to riješiš, sjetiš se da bi trebao učiti i
za maturu, a umoran si, mrzovoljan, zabrinut i rastresen.
Najlakše je poslati hrpu zadataka koji tobože služe za
savladavanje novog materijala (tako se to stručno kaže), ali u
biti je cilj da učenici sve sami obrade, a profesor kroz poslane
odgovore dobije dokaz da je odradio svoj posao. Je li profesorski
posao uistinu samo slanje zadataka i davanje ocjena, kao što to u
većini slučajeva ispada ne samo u virtualnoj, već i u realnoj
školi? Ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li nam profesori
uopće potrebni? Opravdanost štrajka upitna je za mnoge profesore,
ali neću sada ulaziti u to.
Voljela bih da se online škola prestane shvaćati kao fizička jer
ona to nije. Drugačija situacija zahtijeva drugačiji pristup, a u
ovom bi se slučaju trebao napraviti odmak od klasičnog načina
podučavanja. Manje zadataka, više objašnjenja i više
solidarnosti. U slučaju maturanata, više brige oko mature umjesto
inzistiranja na detaljnom učenju deset do petnaest
predmeta.
Hvala i svima želim brz završetak karantene! – stoji u otvorenom
pismu srednjoškolke.