Glumica Brodić dobro je poznata po seriji 'Drugo ime ljubavi', a varaždinskoj publici po hvaljenoj i nagrađivanoj ulozi u predstavi 'Luđak i opatica' HNK u Varaždinu.
Kad su je prije godinu dana pozvali na kasting za snimanje serije
‘Drugo ime ljubavi’, koja se upravo prikazuje na Novoj TV,
Elizabeta Brodić (24) uopće nije bila u planu za
glavnu ulogu. Trebala je igrati razmaženu šminkericu Maju, ali
kad su je producenti vidjeli, nakon kraćeg razgovora promijenili
su mišljenje, pišu
24sata.
Elizabeti su ponudili ulogu Lole – djevojke koja je odrastala u
siromaštvu i za koju se otimaju dva muškarca.
Mlada glumica dotad je iza sebe imala tek tri kazališne uloge i
jednu u filmu ‘Za ona dobra stara vremena’ redatelja
Eduarda Galića. Na trećoj godini studija
Matko Raguž uvrstio ju je u postavu svoje
predstave ‘Disco svinje’ Teatra Exit, a onda je u HNK
Varaždin igrala u komadima ‘Luđak i opatica’ i ‘Terminus’.
Za ulogu opatice dobila je i nagradu. Međutim, ovo joj je prvo
iskustvo u velikoj TV seriji koja ima 151 epizodu.
Prije toga samo je jedanput zaigrala u serijalu, i to u jednoj
epizodi srpske TV serije ‘Besa’, u kojoj je glumila kćer
mafijaša. Ali otkako igra glavnu ulogu, postala je u međuvremenu
prava zvijezda.
Živi na dvije lokacije
– Otkad igram ulogu Lole, ljudi me prepoznaju. Prilaze, fotkaju
se. Nisam imala loših iskustava. I to je dio posla. Uglavnom
lijep. Kada vidim da sam nekome uljepšala dan, razveselila ga,
nema ništa ljepše. Ali nisam se pripremila na to i nikad se neću
naviknuti, čini mi se. Trudim se, ali svaki put me iznenadi
koliko nisam spremna – smije se Elizabeta.
Nakon ludoga životnog tempa i cjelodnevnih snimanja serije na
Kvarneru i u dvorcu Lužnica u Zaprešiću, Elizabeta je jedva
dočekala malo odmora, no ubrzo je počela pandemija korona virusa
i sad je, kao i svi građani Hrvatske, silom prilika, zatvorena u
kući.
Doduše, živi na dvije lokacije. U međuvremenu je pronašla stan u
kojem živi s dečkom, 28-godišnjim Sandrinom
Starčevićem, trenerom tajlandskog boksa. No u trenutku
potresa nije bila s njim, nego je vikend provela u roditeljskom
domu.
– Preselila sam se od roditelja prije pola godine, ali sam na svu
sreću, noć prije potresa ostala kod njih. Mi smo imali stvarno
puno sreće, ništa nije uništeno ni u njihovu ni u mojem stanu. A
sad zbog ove situacije s koronom, svima je teško. Ja sam u svemu
ovome zasad jako dobro prošla, tako da se nemam pravo žaliti.
Nadam se da će zbog svih, ne samo glumaca jer ima i ugroženijih
od nas, ova ludost proći što prije i da ćemo svi nastaviti s
normalnim životima tamo gdje smo stali prije pandemije – priča.
Elizabeta je odrasla uz sestru, danas studenticu ekonomije, i
roditelje koji su im, kako je rekla, dopuštali da rade po svom
sve dok su iz škole donosile dobre ocjene. Za razliku od
Elizabete, koja je izabrala glumu, mama je magistrirala
matematiku, a otac je pravnik. Na pitanje kako su se pomirili s
njezinom odlukom, mlada glumica kaže da su roditelji uvijek
cijenili i voljeli umjetnost.
Majčin brat Stjepan Jureković svirao je bubnjeve
u bendu Kawasaki 3p, pa je u tinejdžerskim danima išla na njihove
koncerte i obožavala Hladno pivo. Kako kaže, mama joj je usadila
ljubav prema književnosti i kazalištu, a tata za film i glazbu,
pa nije ni čudno što je umjesto na studij matematike ili prava
krenula svojim putem i završila Akademiju dramskih umjetnosti.
– Prijavila sam se i na pravo i na matematiku, ali sam znala što
želim, a to su bile gluma ili psihologija. Roditelji su i kod
mene i kod sestre njegovali i poticali razvoj onoga što mi volimo
i što mi želimo. Oduvijek su znali da neću ni matematiku ni pravo
iako sam mogla oboje. Obožavala sam matematiku i bila sam dobra u
njoj. Ali ne bih bila ovako sretna da sam to odabrala – priča.
Od malih nogu u glumi
Osim ljubavi prema umjetnosti roditelji su svojim kćerima usadili
i osjećaj odgovornosti. Kako je jednom rekla, nikad im nisu
nametali svoje mišljenje i izbore. Odrastala je u liberalnoj
obitelji, ali su ih roditelji naučili da mogu imati svoj stav
samo ako će ga znati argumentirati. Vještinu pregovaranja
izbrusila je kao srednjoškolka kad je sudjelovala u debatnim
klubovima, pisala priče i eseje, a najviše su je privlačile teme
o podijeljenosti društva na svim razinama.
Oduvijek je smatrala da nije važno odakle tko dolazi nego, kako
kaže – je li netko čovjek. Još kao djevojčica imala je mnogo
slobodnih aktivnosti. Trenirala je sinkronizirano plivanje, išla
na ples i učila glumu u ZKM-ovoj školi za djecu. No definitivna
odluka da će postati glumica rodila se nešto kasnije:
– Bilo je to u trećem razredu srednje škole. Voljela sam sve
svoje aktivnosti, ali nažalost, sport je otpao kad je treniranje
postalo preozbiljno i kad se počelo putovati. Roditelji nisu
htjeli pristati na izostanke iz škole i danas sam im zahvalna na
tome – ističe.
Ples će uvijek biti moja ljubav, ali i hobi. A gluma je na kraju
ispala sreća. Na pitanje gledaju li ona i njezina obitelj seriju
i što kaže Sandrino na njezinu glumu s Momčilom
Otaševićem i Slavkom Sobinom koji se za
nju otimaju u telenoveli, odgovara:
– Ne, ne gledam sebe u seriji. Pogledam kad mi jave da je bila
neka dobra scena, ali ni inače ne volim sebe gledati naknadno na
ekranu. Tu i tamo to učinim, ali samo da bih mogla vidjeti gdje
sam pogriješila i što bi trebalo bolje. Generalno sam zadovoljna
kako sam odigrala ulogu. Ali ni Sandrino ne gleda seriju.
Pogledao je možda prve dvije epizode i nikad nije bio ljubomoran.
Zna da je to moj posao, znao je da to radim kad smo se upoznali i
da će tako biti zauvijek. A obitelj je uvijek tu kao najveća
potpora, najstroži kritičari i tu su da uvijek pohvale kad treba.
Ponosni su i to je ono što me, kad postane teško, naporno,
izluđujuće, drži da ostanem na zemlji i da guram dalje i bolje.
Ljubiteljica putovanja
S roditeljima i sestrom, ali i kasnije, čim joj se pružila
prilika, mnogo je putovala. Danas, kad sjedi zatvorena u kući,
lijepa sjećanja i fotografije pomažu joj da zadrži optimizam i
vjeruje kako će opet jednog dana pakirati kovčege:
– Stalno listam fotke. Taman je evo sad godinu dana od Berlina
gdje sam bila s roditeljima i sestrom, nekoliko mjeseci od
Jordana, a od Amerike već dvije i pol godine. Uf, može intervju
samo o tom putovanju? Jako mi je teško izdvojiti neko putovanje.
Išla sam najboljoj prijateljici koja je tamo radila. Krenule smo
od zapadne obale i San Francisca, pa Las Vegas, Los Angeles, pa
onda za New York. Sve skupa mjesec dana. Neopisivo iskustvo.
Taman smo trebale uplatiti Kolumbiju kad je krenulo.
Tako da će ona pričekati neka bolja vremena. A vraćam se Toskani,
Berlinu, Barceloni… Berlin, njegova energija, ljudi, sve me
oduševilo. A s druge strane, Toskanu sam dvaput prošla autom, s
roditeljima i dečkom. Vino, hrana, mir, lakoća… A onda imamo i
Vis, kojemu ću se vraćati cijeli život nadam se, i od kojega
nisam na svijetu vidjela ljepše mjesto. Sigurno je subjektivno,
ali je tako. U svakom slučaju ako imam neki ozbiljan porok, to su
putovanja i hrana – govori.
I nadam se da ću uspješno njegovati taj porok i u budućnosti,
uvjerena je Elizabeta. Sad kad je osuđena na mirovanje i boravak
kod kuće, kaže da ipak uspješno održava tjelesnu težinu, pa za
razliku od mnogih, nije nabacila pokoji kilogram viška:
– Ne, još nisam dobila na težini, a nadam se da ni neću. Vježbam,
trčim, uglavnom se svi zdravo hranimo tako da se ne brinem. Ali
uživam u kuhanju, a i u jedenju onoga što tata skuha… Nisam,
nažalost, imala za to prije vremena, ali evo sad ga imam napretek
– priča Elizabeta, koja slobodno vrijeme krati i slušanjem glazbe
i čitanjem knjiga. Budući da je odrasla uz buntovni punk, kaže da
joj je i danas glazba sastavni i neizbježni dio života.
– Jako mi je teško opredijeliti se za neku konkretnu glazbu.
Imala sam svakakve faze i slušala različite žanrove, ovisno o
raspoloženju. Danas slušam sve od ex-yu bendova, preko
Billie Eilish, do Mikea
Pattona. Nakon što sam pogledala sve ovogodišnje Oscarom
nagrađene filmove, sad sam se bacila na gledanje serija.
Trenutačno naravno gledam ‘La casa de papel’, već sam odgledala
‘Mindhuntera’, pa ‘Leftovers’. Od knjiga tu je ‘Serotonin’
Michela Houellebecqa o inženjeru u Ministarstvu
poljoprivrede koji od životnih problema i disfunkcionalne veze
pronalazi u tableti koja pospješuje lučenje serotonina – govori.
Elizabeta, za razliku od glavnog junaka knjige koju upravo čita,
dobro raspoloženje održava planovima za “after corona party”.
Mašta što će prvo učiniti kad napokon završe mjere izolacije:
– Kao što sam rekla, da nije bilo pandemije, sad bih već imala
putnu groznicu i pripremala se za put u Kolumbiju. No ako i to
propadne, neću biti nimalo žalosna. Ništa mi ne bi falilo ni da
odem u Selce, gdje obično ljetujem s roditeljima. Ali najviše mi
nedostaje druženje s ljudima. Da, čim sve završi, družit ću se s
ljudima. Silno mi nedostaju, piše
24sata.