Nagradu za životno djelo dobit će ove godine posthumno i Boris Ratković, ugledni varaždinski novinar i kroničar, kolumnist, gljivar, šahist, osoba koja je svojim radom obilježila drugu polovicu 20 stoljeća u Varaždinu.
Boris Ratković rođen je 1938. godine u Banjoj Luci, a preminuo je 17. prosinca 2016. godine u bolnici u Klenovniku.
> IN MEMORIAM Boris Ratković – Otišao je posljednji pravi varaždinski novinar
Već s tri godine doselio je s obitelji u Varaždin iz kojeg se nije micao do posljednjeg dana. Već kao dijete teško je obolio, prebolio tuberkulozu kuka i postao trajni invalid, no, unatoč bolesti, vodio je normalan mladenački život. Bavio se glumom, arheologijom, šahom, a vrlo rano počeo se baviti i pisanjem tekstova u Varaždinskim vijestima.
Završio je studij književnosti i povijesti, no nakon kraćeg vremena rada na školi ubrzo počinje raditi kao novinar. Prvi angažman bio mu je u Varaždinskim vijestima, 1962. godine, a već dvije godine kasnije angažirao ga je Večernji list za svojeg dopisnika iz Varaždina i SZ Hrvatske. U Večernjem listu je dočekao i penziju, no ne i ‘mirovinu’, jer je nastavio pisati punom parom.
Njegovi tekstovi bili su uvijek zanimljivi, riječ pitka, pismenost na visokoj razini, sve stvari koje pravi novinarski tekstovi moraju imati. U svojim tekstovima doticao se nerijetko malih, običnih ljudi, koje je sretao svaki dan u gradu, na utakmicama, u knjižnici, arhivu, na press konferencijama, u krčmama i gostionama, koje su tada prestavljale sve ono što danas predstavljaju društvene mreže.
Mnogim novinarima Boris je bio učitelj i uzor, u poznim životnim godinama svladao je sve moderne tehnologije, bio aktivan na Internetu, društvenim mrežama, sve do teške bolesti, godinu i pol dana prije smrti, intrigirajući svojim tekstovima, zabavljajući svojom specifičnom satirom i sakrazmom, u koji je nerijetko bila ‘zamotana’ i kritika osoba i društvenih pojava.
Osim Večernjeg lista pisao je i za Varaždinske vijesti, kolumne Dnevnik umirovljenika (365 kolumni) i Crtice iz povijesti (175 tekstova), a za VTV radio mali varaždinski TV kalendar ‘Iz prošlosti varaždinske regije – dogodilo se na današnji dan’. Pripremio je ukupno 1400 emisija. Pisao je i kolumnu ‘Volim Varaždin’ za online portal eVaraždin. Surađivao je i s Radio Varaždinom, satiričkom listom Grabancijaš, Listom Međimurje.
– Imao je jednu veliku ljubav prema ljudima, čovjeku. Osoba koja ga nije poznavala mogla ga je smatrati drskim, ponekad biti i uvrijeđena njegovim često britkim komentarima. No svi koji su ga poznavali znali su da je sve to govorio s dobrom namjerom. Ako je komentirao i govorio, značilo je da mu je stalo, pa i kada nas je šinfao, kako je on to znao reći. Za one do kojih mu nije stalo, najčešće nije govorio ništa – rekao je Goran Mališ, urednik VTV televizije.
Osim novinarstava, bio je aktivan i u Društvu distrofičara, invalida, cerebralne i dječje paralize, čiji je bio i predsjednik. Bio je i vrstan poznavatelj gljiva, organizirao je prve gljivarske izložbe u Varaždinu.
U suradnji sa redakcijskim kolegom i prijateljom, a sada vlasnikom tvrtke Mediem d.o.o. iz Varaždina, Zlatkom Mehunom, 2012. godine na tri jezika (engleski, njemački i hrvatski) objavio je zbirku od stotinu kratkih zapisa o povijesti varaždinskog kraja pod nazivom ‘Varaždin – putovanje u prošlost’.
– Živio je za ljude i među ljudima i upravo iz tih svakodnevnih druženja crpio je inspiraciju za pisanje. Bio je posljednji mohikanac varaždinskog novinarstva, posljednji pravi novinar, osoba koja je 37 godina posvetila jednoj novinarskoj kući, što je danas rijetkost. Boris je na ovaj ili onaj način bio svima nama uzor, uvijek je znao reći pravu stvar, napisati istinu, govoriti ono što je svakom drugom čovjeku možda i manje bitno, pomalo gunđajući o stvarima kojih ni nismo bili svjesni, ali su bile bitne, što smo tek naknadno uvidjeli – kazao je Zlatko Mehun, o svojem prijatelju i suradniku Borisu Ratkoviću.
Da je živ, Boris Ratković s ponosom bi primio ovo priznanje, vjerojatno i govorio ispred svih nagrađenih. Njegov govor bi sadržavao i neki štos, vjerojatno ‘podbadanje’ gradonačelnika Čehoka, a vjerojatno bi ‘piknuo’ i nekoga od kolega novinara. Spomenuo bi svakako i svoj Varaždin, koji je njega zadužio, ali i kojeg je on zadužio, i neizmjerno volio.
