Ljudi su stvarno čudna sorta. Negativnost ih privlači kao cvijeće leptire (da ne uporabim jednu prikladniju, ali i ne baš pristojnu usporedbu – ono s muhama, jel’). Tu moju tvrdnju potkrijepila je ekipa iz redakcije našeg portala kad je, prije nešto više od mjesec dana, lansirala izmišljenu, besmislenu ‘vijest’ bombastičnog naslova kako je žena pala s visokog rubnika, nešto takvo.
Tako se događa i kad se nešto lijepo napiše što ima veze s prosvjetom. I dok će vijest o nagrađenim i odličnim učenicima koji su postigli nekakav uspjeh pročitati eventualno njihova obitelj, rodbina i prijatelji, bombastično najavljena negativnost će zauzeti prvo mjesto na ljestvici čitanosti punih mjesec dana.
Isto se dogodilo i s prošlom kolumnom. Moja sentiš ispovijest, oko koje cvate cvijeće i oko koje se prelijevaju dugine boje, o tome kako sam uvela pilates lopte i kako se ta ideja proširila uopće nije bila zanimljiva širem čitateljstvu. Ali, kad gunđam, kad lupam po roditeljima, djeci ili sustavu, kad iznosim negativne strane našeg mukotrpnog necijenjenog prosvjetarskog posla – eeee onda se to čita i komentira. Negativno, naravno.
Očito je da ljude ne zanima pozitiva. Blaćenje, pljuvanje, omalovažavanje, mržnja, tračevi, to prolazi u današnje vrijeme. To se čita. Koga zanima što diljem Lijepe naše djeca skupljaju plastične čepove kako bi pomogli Udruzi oboljelih od leukemije i limfoma? Zanimljivije je pročitati kako neka učenica optužuje profesora za pipanje. Drugi je par rukava što se kasnije to pipanje pokaže kao izmišljotina, ali blato je bačeno i teško ga je isprati. Nitko ne čita pozitivu niti demantije.
Djeca i negativnosti
Na takvoj percepciji javnosti rastu naša djeca. Pa dođu iz škole i prijavljuju: ‘Dobio sam trojku. Ali, mama, Pero je dobio jedinicu!’. Neće dijete reći da je Marica i pola razreda dobila peticu, ne, izdvojit će onoga tko je bio još gori od njega. Ili one koji su isti kao on. Kad ste čuli koje dijete da je došlo kući iz škole i pohvalilo prijatelja iz razreda da je nešto lijepo ili dobro učinio ili da se istaknuo u nečemu?
(Primjerice: lijepo napravljen rad, pomoć nekom učeniku, izuzetno zalaganje na nastavi, odlično izračunati zadatci i tako dalje.) A koliko puta su djeca došla iz škole i istresla hrpu negativnosti koje su se dogodile? (Ono: potukli se, psovali, dobili jedinice, nisu napisali zadaću i tako dalje.) Pozitiva nije zanimljiva. Negativno jest.
Mediji
Kad bismo mjerili količinu medijskih natpisa o uspješnoj djeci i mladima i količinu negativnosti o istima, prevladale bi loše vijesti i loše reportaže. Koliko ljudi zna da postoji u Novigradu u Istri Škola stvaralaštva, naziva Novigradsko proljeće, gdje se okuplja ‘krema’ hrvatskih učenika i učitelja. Kažem ‘krema’, ali u smislu rada, truda i sposobnosti. Naime, u Školu stvaralaštva odlaze učenici koji su kreativni, sposobni, uspješni u jezično – umjetničkom području, koji postižu u svojim sredinama izuzetne rezultate i zajedno sa svojim mentorima, učiteljima, u Školi stvaralaštva sedam dana slobodno stvaraju, rade bez prisile i zvona, bez ocjena i još su k tome sretni. I učenici i učitelji.
No, kakva su vremena došla, sve je manje učitelja koji su pozvani u Školu stvaralaštva. Ne zato što ih nema ili ih se ne želi. Razlog je banalan: za uspješne nema novaca! Jer, treba platiti smještaj i put djeci i učiteljima. Ali, lova se izdvaja za nešto drugo. No, Škola stvaralaštva u Novigradu je takvo specifično ‘uzgajalište’ talenata da zaslužuje posebnu kolumnu, a ne par rečenica. Spomenuta je ovdje samo kao primjer kako se nešto što je dobro, što je pozitivno, ne viđa često u našim medijima. O pametnima i sposobnima se ne piše i ne priča, ali zato su lopovi, prevaranti i nasilnici glavne teme.
Krvi i igara
Nisu mediji krivi za pisanje isključivo o negativnostima. Mediji samo prenose ono što narod želi čitati. Neki od naslova u zadnje vrijeme: ‘Učenik šakom udario profesora!’, ‘Profesor u kabinetu šakom udario učenika’, ‘Otac učenika udario profesora tjelesnog’, ‘Pijani nastavnik povijesti udario učenika, urlikao i psovao’, ‘Šok u školi: ‘Učitelj je mojem sinu opalio šamar na nastavi”’ i tako dalje. Ima takvih naslova kao koštica u šipku.
Pokušamo li naći neke naslove tipa: ‘Učenik zahvaljujući odličnom učitelju osvojio prvo mjesto na natjecanju’ ili ‘Učiteljica održala zanimljiv i kreativan sat’ ili ‘Zahvaljujući savjesnom učitelju i njegovoj intervenciji roditelji napokon počeli brinuti o djetetu’ ili ‘U školi XY, učiteljica NN sa svojim učenicima obogaćuje nastavu kreativnim projektima’, nema šanse, takve su priče rjeđe od povišice plaće u prosvjeti.
Lijepe vijesti nikoga ne zanimaju. A ako netko ipak o nekom učitelju i napiše nešto lijepo, najvjerojatnije će tog učitelja u njegovoj školi svi zamrziti, počevši s ravnateljem pa preko kolega. Pozitiva nije u modi.
VIP-ova percepcija prosvjetara
Teško je za razumjeti što se događa u glavama onih koji a) osmisle i b) dozvole reklamu za Digitalnu televiziju Vip Now sa fotografijom prosvjetara (učiteljica ili profesorica je na fotografiji, potpuno je nebitna titula, vidljiva je katedra, vidljiva je ploča iza nje) na kojoj piše: ‘Gledaj omiljene serije bilo kad i bilo gdje’, a učiteljica sjedi za katedrom i ‘gleda’ omiljenu seriju. Hau jes nou! Ta banda neradnička od prosvjetara za vrijeme radnog vremena vapi za omiljenim serijama!
Osim pitanja koji je mentalni problem autora te reklame, postavlja se pitanje zašto sindikati nisu tužili VIP za omalovažavanje prosvjetarskog posla i to objavili na sva zvona? Zašto naši ‘predstavnici’ u sindikatima šute i tako prešutno odobravaju ovo očito omalovažavanje profesije? Trebaju li sami prosvjetari dići tužbe i pobuniti se? Ili je svima to ‘normalno’?
Većina učitelja i profesora nemaju vremena niti otići na WC (poznato je da prosvjetari imaju najizdržljivije mjehure od sve populacije), a kamoli si dozvoliti ‘gledati omiljenu seriju’ za vrijeme nastave. Halo! Hoće li tko reagirati? Hoće li se VIP ispričati? SumLJam. [tužan smajlić]
