Tenis je počeo igrati u Varaždinu odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, a imao je drveni Dunlopov reket. Igrao je u Monte Carlu, New Delhiju i Stuttgartu...
Kada s reketom u ruci stanem na teniski teren osjećam se sto
godina mlađe. To je užitak, a reket i lopta su bili moj život,
priča nasmijani Kamilo Keretić (87)
dok četrdesetak godina mlađem Robiju, inače
učitelju tenisa, otkriva čari i tajne tenisa, pišu
24 sata.
Ovaj Varaždinac s porečkom adresom je jedan od
zasigurno najstarijih živućih igrača tenisa u Hrvatskoj. Iako mu
noge polako posustaju Kamila je nerijetko vidjeti na ili uz
teniske terene u Poreču.
Kamilo rijetko javno progovara o tome da je on zapravo živuća
legenda hrvatskog tenisa kojeg je zaigrao u Varaždinu još kao
13-godišnjak daleke 1946. godine, odmah nakon Drugog svjetskog
rata. Već sa 14 godina bio je pobjednik teniskog turnira
gimnazije u Varaždinu.
– Svoje roditelje sam razočarao totalno. Mama je željela da budem
svećenik, tata je htio da budem liječnik, a ja sam htio biti
golman.
Dakle, ničija se želja nije ispunila. Nogomet mi je bila slabost,
ali se kasnije iskristaliziralo da sam uspjehe polučio u tenisu.
Ne mogu reći da sam bio talentiran za tenis koliko sam bio
uporan. U ono vrijeme se u sportu moglo nešto napraviti s
upornošću a danas nema šanse napraviti ništa bez talenta i
upornosti zajedno – priča Keretić prisjećajući kako se sa ‘žicom’
golmana u sebi, jer je branio i za NK Varteks, po teniskim
terenima za lopticom bacao kao golman.
Još 1951. Keretić je postao juniorski prvak Hrvatske u tenisu, a
nekoliko godina kasnije i seniorski prvak Jugoslavije kada je tri
godine zaredom bio nepobjediv na zatvorenim i vanjskim terenima.
Keretić je igrao i za Davis cup reprezentaciju bivše nam države u
periodu od 1956. do 1959. godine. Osjetio je, kaže Keretić, čari
igranja na teniskim turnirima u Londonu, Parizu, Monte Carlu,
Bombayu, New Delhiju, Stuttgartu, Minhenu, Kitzbuhelu i drugdje,
pišu
24 sata.
Trenirao je Keretić i velikane australske Davis cup
reprezentacije a najveće trenerske uspjehe polučio je kao kapetan
i izbornih juniorskih reprezentacija Njemačke.
– Trenirao sam Nijemce u Stuttgartu punih 20 godina i to njihove
ekipe u dobi od 14-23 godine. Ljudi su me tamo voljeli. Njihovim
tenisačima bio sam i tata i mama. U znak zahvale za prestanak
bavljenja tenisom Nijemci su mi 2002. dali poklon tako da su
jedan put u blizini televizijskog tornja u Stuttgartu nazvali
mojim imenom, Put Kamila Keretića. Uvijek kada odom u Stuttgart i
vidim ploču sa svojim imenom obuzmu me emocije ugode. Čujte, dok
sam vodio njemačke tenisače mene su u Stuttgartu doslovce dizali
i nosili na rukama – prisjeća se Keretić.
Kamilo se najradije sjeća osvajanja prvenstvo Jugoslavije u
Mariboru i dočeka koji su mu priredili njegovi Varaždinci.
– Moj prvi reket s kojim sam igrao bio je drveni Dunlop,
takozvana ‘tamburica’. Ondašnji i današnji reketi su dva
različita svijeta. To su ‘Fićo’ i ‘Ferari’, to vam je takav
odnos. Ja u svojoj kući imam drveni reket koji mi visi na zidu,
dobio sam ga za rođendan od Oreškovića i taj reket je moje
godište. Žice su bile od crijeva jer onda nije bilo umjetnih
najlonskih žica – priča Keretić dodavši kako je treniranjem
‘napravio’ dosta dobrih tenisača poput Bruna Orešara,
Saše Hiršzona pa i njegovog sina Danima koji je više
godina igrao za njemačju Davis cup reprezentaciju.
Keretić kaže da u Hrvatskoj danas postoji vrhunsko talentirani
igrači tenisa koje samo netko treba voditi jer da smo mi kao
nacija ‘bolesno’ talentirani za mnoge sportove.
– Tenis je poseban sport kojeg oni koji nisu držali reket u
rukama ne razumiju. Tenis je sport koji možda kvari karakter
ljudi. U tenisu se tenisač sam bori protiv suigrača. Uz tenis je
poželjno imati još jedan momčadski sport zbog osjećaja da s nekim
nešto dijelite. Ovdje ste sami za sebe. Tenisač kakovog ga po
karakteru vidite na terenu on je takav i u životu izvan terena.
Vi ne možete biti sportaš ako niste zaljubljeni u sport i ako
niste malo ‘živac’ jer običan čovjek to teško može igrati.
U bivšoj državi sam bio dvije godine bez poraza. Jedino što mi se
moglo desiti je da izgubim slijedeći meč. Nekad sam prije meča
znao i povraćati od prevelike nervoze. Svojim igračima sam uvijek
znao reći, ako misliš da možeš izgubiti ne idi uopće na teren jer
je to već pola poraza. Moraš vjerovati u sebe i pobjedu jer druga
mogućnost ne postoji. Samo s tim motom ako idete s mišlju na
pobjedu može se postići uspjeh – pojašnjava Keretić.
Danas je Kamilo Keretić jedan od rijetkih na terenu s reketom u
ruci.
– Pitanje je tko je od moje generacije još uvijek živ. Čujte to u
sebi imate ili nemate. Mene je teniska loptica uvijek veselila.
Danas imam oba umjetna koljena i to nije od tenisa. Pa ljudi koji
ne igraju tenis imaju uništena koljena. Čovjek se treba veseliti
nečemu. Ja se i danas s 87 godina i veselim se tenisu kao
14-godišnjak. Od moje momčadi više nitko nije živ. Ne znam po
kojim je to pravilima i da li je ovo kazna ili nagrada za nešto
da ovako dugo živim – progovara teniska legenda Kamilo Keretić.