Kao najopremljenija i najuspješnija škola u strojarstvu u regiji te s vrlo dugom tradicijom, razgovarali smo s Milanom Žunarom, ravnateljem ove varaždinske srednje škole o brojnim temama.
Uskoro počinju upisi u srednje škole. Strojarska i prometna škola
Varaždin, kao i sve ostale u Hrvatskoj, susrela se s
organizacijskim preinakama, poteškoćama i posebnim izvođenjem
nastave zbog pandemije koronavirusa.
Kao najopremljenija i najuspješnija škola u strojarstvu u regiji
te s vrlo dugom tradicijom, razgovarali smo s Milanom
Žunarom, ravnateljem ove varaždinske srednje škole o
brojnim temama.
Primarno nas je zanimalo kako je izvedena online praksa u vrijeme
pandemije, ali i kako se odvijala nastava na daljinu te kako su
učenice i učenici prihvatili takav način rada.
– Online nastava bila je velik izazov. Kako za i za nastavnike,
tako i za učenike, ali i roditelje. Mi smo to uspjeli posložiti u
vrlo kratkom roku. Snašli smo se i uspješno smo je proveli –
rekao je Žunar te nastavio.
– Imali smo sjednice razrednih vijeća za deset završnih razreda i
vidjeli smo da su svi ishodi koji su učenici trebali postići –
ostvareni! Imamo manjih problema iz praktične nastave jer neka
zanimanja imaju veliki broj sati praktične nastave i određeni
broj učenika neće biti spreman za polaganje ispita koji je na
rasporedu 10. lipnja. Bit će rok i u kolovozu, a zatražit ćemo i
međurok – kazao je.
Kako je Strojarska i prometna škola ‘doskočila’ online
praksi i o čemu se tu točno radi?
– Više instance zapazile su da uspješno radimo praktičnu nastavu.
Kontaktirali su nas iz Agencije za strukovno obrazovanje i
obrazovanje odraslih da bi željeli preko ministarstva uzeti
primjer kako se radi praktična nastava u školi, prezentirati i na
europskom nivou – kaže Žunar.
– U prometu i logistici iz europskog projekta napravili smo
vježbeničke tvrtke. U njima učenici imaju jednaku ili bolju
kvalitetu nastave nego u gospodarstvu.
To izgleda ovako:
– Kada imate tehničara za logistiku i špediciju, kada takav
učenik dođe na praktičnu nastavu u gospodarstvu, on ne može sam
napraviti takav posao. Ako nešto pogriješi, kontejner koji bi
trebao otići za Australiju, može otići u Južnu Koreju. Onda smo
razmišljali kako da to napravimo u školi – istaknuo je ravnatelj.
Dio prakse tako je izveden kod kuće, a drugi pri dolasku
u školu.
– Svoje nastavnike poslali smo u uspješna poduzeća i tamo su
nastavnici vidjeli kako se radi i po kojim programima. Zatim su
napravili uputu za rad u našoj školi, a iz europskih projekata
dobili smo novac za software. Kupili smo software koji se koriste
u poduzećima, a ta poduzeća šalju nam klonirana vozila. Kada se
ovdje organizira takva praktična nastava, to je kao da ste u toj
tvrtki – navodi i nastavlja.
– Umjesto iz praktikuma preselili smo ih u mirni kutak kod kuće.
Ovdje imamo dobro opremljene i specijalizirane radionice. Učenici
poznaju radno mjesto, naprave i alate. Ako na daljinu mi učeniku
damo zadatak da opisom treba izraditi određeni proizvod, on mora
napisati koji je to redoslijed operacija, režim rada i tako
dalje. Nastava u gospodarstvu je ipak drugačija i teško je
ujediniti sve učenike da se s njima radi zajednička praktična
nastava – objašnjava i zaključuje.
– Sada kad su se stvorili uvjeti da se učenici vrate u školu,
pozvali smo ih na minimalan broj sati da ono što su kod kuće
razradili, ovdje na strojevima naprave. I to se pokazalo vrlo
uspješno – govori nam Žunar.
Nastavnici su također morali proći kroz prilagodbu na
novonastale uvjete rada.
– To je nastava koja je vrlo zahtjevna. Moraju se uvažavati mnoge
specifičnosti. Nastavnici u učionici vide reakciju učenika, a kod
kuće to nije tako. Učenici se razlikuju u dostupnim računalima,
brzini interneta, prostoru u kojem borave. Određene situacije
nastojali smo riješiti tako da su nastavnici duži period bili na
raspolaganju. Uvažavajući sve situacije, u tome smo uspjeli.
Nekim učenicima smo davali školska računala, bitno je da se kod
svakog učenika osiguraju uvjeti za rad – napominje Žunar te daje
primjer.
– Vi ste u takvoj nastavi kao urednik neke televizije, odnosno
isporučujete neki program. Učenik gleda taj program i drži
daljinski. Ako mu to nije zanimljivo, vrlo lako promijeni. Što se
tiče ispita, oni su bili više istraživački, u skladu s uputama.
Tamo gdje je trebalo, bilo je i usmenih ispita. Tehnologija je
sada dobro posložena i to je dobro krenulo – rekao je.
Rekli ste da je vrlo bitno da učenici budu konkurentni sa
svojim postignućima ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Možete
li reći kako ste to uspjeli?
– Ulaskom u Europsku uniju prepoznali smo da ne postoji samo
hrvatsko, već europsko tržište rada. Nastojali smo pripremiti
učenike da budu konkurentni za području EU, a i šire. Koristimo
mogućnosti europskih fondova. Sedam godina zaredom provodimo
projekte mobilnosti – kaže.
– To je godišnje od 30 do 45 učenika koje preko tih projekata
šaljemo u inozemstvo, pretežno na obavljanje praktične nastave u
stranim školama ili poduzećima. Tu skupljamo vrlo vrijedna
iskustva. Kad nam se učenici vrate, oni nastavničkom vijeću
prezentiraju kako im je bilo tamo i daju nam svoja izravna
iskustva – rekao je ravnatelj srednje škole.
Uz znanje u struci, naveli ste, da je bitno i znanje
stranih jezika. Što je škola poduzela u vezi toga?
– Doznali smo da i budući zaposlenici moraju imati jezične
kompetencije. Moraju poznavati strani jezik struke. Osmislili smo
program za učenje tako da mi njima nudimo kroz izbornu i
fakultativnu nastavu jezik struke. Imamo engleski i njemački u
strojarstvu, engleski i njemački u prometu i logistici te sve ih
mogu učiti preko online platforme. Kod nas ovdje dolaze i
nastavnici iz stranih zemalja da vide kako se ovdje izvodi
nastava, pogotovo praktična. Čude se kako s malo novca
ostvarujemo tako dobre rezultate – ističe ravnatelj.
Kako se kreće zaposlenje učenika u struci nakon završetka
Strojarske i prometne škole?
– Naš je i cilj da se njezini učenici odmah po završetku nastave
zaposle, a oni koji to žele, mogu nastaviti daljnje obrazovanje.
Gospodarstvenici nam kažu da podjelu završnih svjedodžba ubrzamo.
Mi smo nekad to imali sredinom srpnja, sad smo to prebacili na
početak srpnja jer su im potrebni zaposlenici. Škola surađuje s
preko 150 tvrtki i obrtničkih radionica. Učenici dio praktične
nastave izvode u školi, a dio u radionicama na radnom mjestu –
navodi.
Ravnatelj Žunar smatra da je bitno da učenici budu
spremni za sve što ih čeka na radnom mjestu u početku.
– U osnovnoj školi, oni se zovu dječaci i djevojčice, a kad se
upišu u srednju, oni su mladići i djevojke. Iz jedne kategorije u
drugu ne ide to tako lako, mi ih kroz prvu godinu osposobimo kroz
zaštitu na radu, upoznavanja s tehnologijom i za odlazak kod
poslodavaca. Tada oni imaju nužne vještine koje im omogućavaju
rad i može im se zadati konkretni zadatak. Veliki dio učenika po
završetku odlazi ‘van’. Prošle godine je to bilo dvadesetak posto
učenika iz obrtničkih zanimanja. Oni u inozemstvu već imaju nekog
ili idu preko preporuke – napominje.
Kada se radi o plaći, očekuje se da je veća od
minimalne.
– Tko završi Strojarsku i prometnu školu ne bi trebao imati
minimalnu plaću. Imaju jednaku ili veću plaću nego njihovi
nastavnici. To su tražena zanimanja koja fale. Većina njih zna
gdje će raditi, i tko u kratkom roku ne pronađe posao, postaje ga
pomalo sram (smijeh). Ali nije samo to važno. Važno je i da naši
učenici budu dobri ljudi – ističe i dodaje.
– Moto naše škole je ‘Osjetimo moć strojarstva, snagu
prometa i važnost života‘. Važno nam je da budu pošteni
ljudi, da ne gube olako novac i pokušavamo da učenici shvate da
današnje strojarstvo, promet i logistika nije spojivo s
alkoholom, pušenjem i drogom. Po pitanju prevencije radimo jako
puno. Za vozača je prometni znak zakon, i ako nije dobro izgrađen
čovjek, on to neće moći kontrolirati. Da bi se učenik upisao u
Strojarsku i prometnu školu mora proći zahtjevne preglede
medicine rada. A to ujedno znači da je njegovo zdravlje kapital
te mi želimo da se to zdravlje čuva – rekao je Žunar.
Školu pohađaju i učenici s poteškoćama.
– Upisivali smo jedan razred učenika s teškoćama u zanimanje
pomoćnog bravara. To zanimanje pokriva velik dio strojarstva i
oni se lako zaposle bilo gdje. Učenici su to s kojima se radi po
posebnom programu, ali i s njima se radi kroz praktičnu nastavu u
kreativnom segmentu. S nastavnikom mogu realizirati ideje koje se
njima sviđaju, opuštajuće su i kad se prolazi kroz školsko
dvorište vide se njihove instalacije. I drugi učenici onda
prepoznaju njihove vrijednosti, tako da radimo na inkluzivnosti.
Razredna razdvojenost se na našem dvorištu, kantini i hodnicima
ne vidi – istaknuo je.
S obzirom na to da imate oko 670 učenika, može li još
više porasti zanimanje onih neodlučnih učenika za smjerove na
Strojarskoj školi? Koja su zanimanja posebno tražena?
– Prošle godine smo po broju prijavljenih na upisno mjesto bili
među prvih dvadeset u Hrvatskoj. Najveći odaziv imali smo za CNC
operatera. To je zanimanje koje je dobro prepoznato i s obzirom
na zahtjeve gospodarstva, upisivat ćemo ove godine dva razreda,
ukupno 40 učenika – navodi Žunar i dodaje.
– Strojarski računali tehničar, tehničar cestovnog prometa i
tehničar za vozila i vozna sredstva te tehničar za logistiku i
špediciju su također tražena i imamo velik broj prijava.
Škola smo koja ima verifikaciju za 40 različitih zanimanja. A
onda svake godine, vrlo pomno, proučavamo te upise. Pratimo
podatke Zavoda za zapošljavanje, surađujemo s Hrvatskom
gospodarskom komorom, Hrvatskom obrtničkom komorom i nudimo 10 do
12 zanimanja koje garantiraju zaposlenje – kazao je.
Kazao je da je za zanimanje limara posebna situacija i s
upisom.
– Za nas je to vrlo zahtjevno jer u školi imamo 185 različitih
predmeta. I gotovo niti jedan nastavnik struke ne uspije ponoviti
sat. Ono čime se mi vodimo da ti učenici moraju biti zapošljivi.
Ulazimo i u određene rizike. Na primjer, upisujemo zanimanje
limar, za koje se učenici vrlo rijetko odlučuju. Nigdje se ne
može dobro kapitalizirati svoje zdravlje kao u tome. I posao je
lakši nego nekad – objašnjava.
Ravnatelj je opisao situaciju od prošle godine.
– 40 tisuća učenika se upisalo u prvi razred srednje škole u
Hrvatskoj. U cijeloj Hrvatskoj, upisano je 11 limara. Od toga u
Strojarsku i prometnu školu Varaždin šest, dva u Karlovačkoj i
tri Osječko-baranjskoj županiji. To je zanimanje koje je
potrebno, ali je i široko. Ove godine ponudili smo upis za šest
limara. Postoje poduzeća i limarski obrti koji odmah nude ugovor
i spremni su za nove zaposlenike. Zanimalo me zašto je to tako?
Zašto nemamo učenika u određenim zanimanjima. Proveli smo
istraživanje – kazao je Žunar.
– Rezultati su bili takvi da smo saznali da o upisu većinom ipak
odlučuju roditelji. Oni moraju potpisati za svoje dijete pri
upisu i onda kad se s njima razgovara oni kažu sljedeće: ‘Znate,
sve je to dobro, ali pitamo se kako će taj posao raditi sa
šezdeset i više godina?’. Roditelj gleda cjelokupnu životnu
sigurnost. Poslodavci kažu da je sve to istina, ali kad se dođe u
te godine čovjek mora sebi stvoriti uvjete da može raditi
posao koji želi i može. Ono što kod nas
u društvu nema je ta sigurnosti koju ljudi očekuju – ističe.
Isto tako, broj učenica koji se odlučuju za smjerove na
Strojarskom i prometnoj školi raste iz godine u godinu.
– Obično nas proglašavaju ‘muškom školom’, ali sve je više
djevojaka. Postotak prije desetak godina bio je 15 posto
djevojaka, sada je negdje 25 posto. Nova tehnologija je
zanimljiva svima, više nema muških zanimanja. Atrakcija je kada
djevojka upiše za automehatroničara. Mi smo otvorena škola i
cijelu godinu imamo otvorena vrata. Kada roditelji dođu na
razgovor često kažu: ‘Pa to je za dečke’. Ali mi kažemo da puste
takvo razmišljanje i da neka se upiše ono što dijete voli i u
tome se vidi. Zasad još nismo imali samo vodoinstalaterku i
limaricu – zaključuje ravnatelj Milan Žunar.
