Riječ je o skulpturi znakovitog naziva "Majka hraniteljica", koja, kako je rekao – simbolizira povratak k prirodi, a Grad je odlučio financirati postavu skulpture visoke 3,7 metara.
Umjetnik Stephan Lupino dobar dio svojeg
novog umjetničkog rada posvetio je epidemiji korone koja
posljednjih mjeseci “zaustavila” svijet, no koja ga je nadahnula
i za najnoviju skulpturu koju će donirati svojem rodnom gradu
Varaždinu u petak u podne ispred Sveučilišta Sjever u
Varaždinu.
Riječ je o skulpturi znakovitog naziva “Majka
hraniteljica“, koja, kako je rekao – simbolizira
povratak k prirodi, a Grad je odlučio financirati postavu
skulpture visoke 3,7 metara.
Neka vaša djela već rese Varaždin. Koja?
Jedna mi skulptura nalazi u parku mladih kraj groblja, a druga je
kod kazališta.
Kako ste započeli stvarati skulpture?
Prvo sam počeo raditi namještaj. To je bila primjenjena
umjetnost. Isprva sam radio art stolice posve jednostavne da bih
zatim prešao na tronove – stolice koje su bile hommage Juliju
Cezaru, Georgeu Washingtonu, Napoleonu i Putinu. Tronovi su
veliki. Radio sam ih od drva i željeza i svaki od njih nosi
specifične simbole. Recimo tron posvećen Juliju Cezaru ima dva
bodeža i znakove carskog Rima, a “Mao Ce Tung” ima oslonac kao
Kineski zid, dok je sjedište crveno sa žutim zvjezdicama. Na
tronu posvećenu Napoleonu simbolično je bila ugrađena giljotina.
Zrcala sam stvarao u raznim neobičnim oblicima. Na okvirima sam
crtao razne oblike – glave, oko, razne simboličke prikaze, a
poslije ih patinirao. Neka zrcala su bila u obliku žene.
Namještaj sam izlagao od zagrebačke Ambijente do Moskve. Tada sam
vidio da iz namještaja mogu raditi skulpture. Prve skulpture bile
su ekspresije ljudskog tijela a zatim sam počeo raditi u serijama
“Apokaliptični svijet” do “Kataklizme”. Uvijek gledam što se
dešava oko mene.
Kakav je današnji svijet kojega prikazujete u
skulpturama?
Današnji svijet je apokalitičan i kataklizmičan kad gledaš od
klimatskih katastrofa, topljenja leda, do katastrofalnog broja
siromašnih. Sve je više siromašnih ljudi a sve više onih koji ne
mare za svijet već samo za sebe i svoje hedonističke porive.
Teško je naći ljudskost. Ako ništa ne daješ onda si propao
čovjek. Moraš biti suosjećajan, osjećati tuđu patnju. Današnji
umjetnici također u globalu većinom rade površno, ne gledaju u
čovjekovu dubinu. Postoji velika masa umjetnika koji nauče
kopirati druge i takve zovem copy paste umjetnici, a velika masa
ljudi na žalost razumije samo takvu sladunjavu umjetnost. Ima i
pravih parazita među konceptaulaistima koji recimo izlože dva
debla od drveta – manje i veće i nazovu ga “Majka i dijete”
tvrdeći da je to umjetnost. Moja umjetnost je puna enegrije i
eksplozivnosti jer osjećam kozmičku energiju koju dobivam dok
radim.
Po čemu je važna vaša skulptura “Leteća Venera”?
Leteća Venera je odraz tog kataklizmičkog svijeta. Ona
predstavlja nadu koja nas izbavlja iz takvog svijeta – ima
božanstvenu, anđeosku energiju koja te vodi naprijed. To je
tipično lupinističko djelo.
Koji ste rad već izlagali u New Yorku?
Izlagao sam moju prvu brončanu skulpturu “Vatrena žena”. Na njoj
sam izučio zanat. Radio sam spontano u bronci. Bila je izložena u
galeriji Domenico Vacca – ekskluzivnom prostoru na Petoj aveniji,
a vlasnik ju je izložio na samom ulazu. Vatrena žena je
simbolizirala slobodu, biće bez kojega nema kreativnosti, ona
izgara i pretvara se u drugu kozmičku energiju, prelazi u drugu
dimenziju u kojoj je čovjek slobodan.
Koje su za vas posebno važne skulpture koje
predstavljate?
Kleopatra je s druge strane željezna skulptura koja ima zmijasti
oblik a grudi su joj dvije kobre. Kleopatra je je meni
fascinantna ličnost koja je manipulirala i Julijem Cezarom i
Markom Antonijem i bila jedna od načuvenijih žena svijeta.
“Vatreni ljubavnici” su bili moja druga skulptura od bronce i
simbolizira ju par koji dolazi iz praha, iz zemlje. Figure se
spajaju u jedno i u toj velikoj ljubavi izgaraju i opet se
pretvaraju u kozmičku energju. Napravio sam je jer je u svijetu
sve manje ljubavi, ljudi su postali povezani žicama, nisu više
intimni, osobni, ne prilaze jedni drugima, ne uoptrebljavaju
svoje emocije, izolirali su se u vlastite samoće. Važnije im je
materijalno nego duhovno. Skulptura pak “Vojnik ljubavi” koja je
u New Yorku jest drveno željezan rad koji simbolizira čovjeka
ratnika što je vječna tema. U njoj spajam klasično sa modernim.
To može biti rimski ratnik, a može biti i današnji. Ona je simbol
vojničke etike čovjeka koji se bori za svoj dignitet i opstanak
društva. Sdruge strane sam napravio skulpturu “Drugi svijet” koja
predstavlja ljude koji nisu smrtnici već bića sa naprednim
osobinama koji će zamijeniti ovu civilizaciju. Skulptura je
načinjena od drveta trešnje. Bio je to moj odgovor opet na
današnji svijet u kojemu su ljudi uronjeni u digitalnu
civilizaciju, kao roboti su neprekidno za računalima i sami se
pretvaraju u robote. Zato i jesu ljudi sve više osamljeni dok je
svijet prenapučen i razara samog sebe. Dolazi do samouništenja i
zato se treba boriti da se zlo zamijeni dobrotom i da planet ne
iskorištava već regenira.
Oxfordski profesor Brendon Mc Mahon opisao je vašu
skulpturu “Modred Redux” – “fenomenalnom, mračnom sa slutnjom
prigušenom oklopom koji prianja uz kožu i nosi ožiljke bitke, ali
je dalje moćan i prkosan. Raspelo je dodir genija. Riječ je o
složenoj studiji o zlu koja Lupinov lupinizam dovodi na posve
novu razinu”. Kako to komentirate?
I u toj sam skulpturi vidio destrukciju današnjeg svijeta i borbu
dobra i zla gdje zlo ima tendenciju da prevlada u svijetu.
Brandonu Mc Mahonu se jako dopala i skulptura “Spirit of Europe”
gdje sam napravio lik koji predstavlja duh Europe, a stavio sam u
pozadinu 28 ptica koje simboliziraju 28 zemalja. Budući da
Engleska prolazi kroz agoniju Brexita jedna ptica je bez jednog
krila. Iako imam američko državljanstvo ja sam uvjeren da je
Europa još uvijek najbolje i najhumanije mjesto za život. Europa
i jest i nije slobodna. Pružila je dom tisućama izbjeglica.
Najviše me smeta populizam ali sam uvjeren da je Europa i dalje
najsigunije mjesto za život.
Što ste radili u drvu?
U drvu sam radio skulpturu visoku dva metra i šezdeset
centimetara “Obitelj” od orahova drva na koju sam jako ponosan.
Ima tri glave. Riječ je o majci s troje djece koja na simboličkoj
razini predstavlja majčinstvo i borbu za opstanak. Ona
simbolizira i izbjeglice koje dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja
gdje se majke doslovno bore za goli život.
Jeste li vi obiteljski čovjek?
Umjetnik ne može biti obiteljski čovjek jer se mora posvetiti
svojoj umjetnosti. Ja se jako brinem o svojoj obitelji, ali mi je
potrebna moja samoća da bih mogao stvarati.
Zašto ste napravili rad “Lubanje”?
Pa upravo zato jer se od pamtivjeka ništa nije promjenilo.
Umjenik mora djelovati da bi se društvo promjenilo. I danas
gledamo scene kao u srednjem vijeku. Riječ je o akrilu na platnu,
slici izrazito snažnoj i ekspresivnoj. Ljudska priroda se nije
promijenila. Vlada svopća pohlepa i oholost. Rijetki hoće pomoći,
gotovo svatko gleda svoje interese.
Što je prikazivala vaša slika u koju ste upisali kukasti
križ i petokraku?
Slika je bila hommage na hrvatsku stvarnost kada se intenzivno
samo pričalo o komunistima i fašistima. Ja sam upotrijebio te
simbole u slici da se ljudi okrenu napokon budućnosti. Ne može se
živjeti u prošlosti. Zaluđenost povijesnim otpadom dovedena je do
apsurda iako je danas nešto bolja atmosfera nego prije par
godina.
Često radite križeve. Zašto?
Svi nosimo svoje križeve. Trebamo križ da nas digne u cilju
prosvijetljenja i dobrote koju bi trebao imati svaki čovjek.
Vjerujem u božanstvenog boga i božanstvenu energiju. Mislim da
energiju i dobivam iz božanstvenih izvora. Uzor mi je majka
Tereza je je čitav svoj život posvetila pomaganju ljudima. Sebe
vidim kao čovjeka koji kroz svoju dušu pomaže ljudima. Zato
stalno sudjelujem u humaniratnim akcijama. Baš sam nedavno
poklonio deset križeva za humanitarnu izložbu o autizmu.
Čime ste se bavili prije fotografije?
Bio sam učitelj karatea. Štoviše kada sam otišao u New York
upisao sam školu Stele Adler i radio u školi karatea. Nakon dvije
godine počeo sam raditi kao foto model za Vogue Italia i američki
Vogue. Tada sam se počeo baviti fotografijom. Slavni Klub 54 je
bio na zalasku i otvorio se klub Area gdje sam započeo svoju
fotografsku karijeru. Snimao sam ljude po klubovima u svom
prepoznatljivom stilu, a usput odmah počeo raditi avangardno
modnu fotografiju. Snimao sam i obične ljude i zvijezde poput
Billyija Idola, Franka Zappe, Ramonesa do Christophera Walkena.
Kroz ta snimanja sam polako postao to što jesam. Počeli su me
nazivati Helmut Newton Downtowna. Već onda su postojale klice
lupinizma – jer je moj stil bio prepoznatljiv za razliku od
paparazza. Svojim savjetima mi je pomogla Deborah Tuberville
rekavši mi da se moram posvetiti umjetnosti. Njezin stil snimanja
bila je sušta suprotnost mojem, njezini su radovi bili puni
poezije i nježnosti. Moj je život u New Yorku bio intenzivan.
Svaki dan sam radio po klubovima, nisam partijao, uvijek sam bio
asketski nastrojen i bavio se sportom što mi je pomoglo da
izdržim do danas. Nisam bio star fotograf jer sam snimao i obične
ljude kao zvijezde.
U povijest hrvatske fotografije ste se upisali i
tragičnim portretima bolesne djece “Moji anđeli”. Kako je nastao
taj ciklus?
To je bio moj najbolniji ciklus. Ljudi su plakali dok su gledali
portrete bolesne djece. To je bio početak velike preobrazbe koja
mi se dogodila kada sam se okrenuo humanitarnom radu i pomoći
drugima, začetak lupinizma.
Što je zadaća umjetnika?
Zadaća umjetnika je da osvješćuje ljude, da oplemenjuje svijet i
čini ljude boljima, potiče ih na dobrotu. Umjetnost je život i
transoformacija koja potiče ljude da budu drukčiji.