Hodajući Varaždinom ponekad imate osjećaj kao da ste dio scenarija neke bajke. Sad kada je zima pred vratima i noći padaju ranije neke građevine izgledaju nestvarno magično pod narančastim svjetlom uličnih lampi i blagom svjetlošću u sumrak.
Zrak je sve hladniji, a izlazak bez kaputa nije opcija. Uličnih dekoracija svakim je danom sve više, prvo su se pojavile na Gradskoj vijećnici, a onda i na ostalim ulicama.
To je možda i razlog zašto pronalaženje napuštenih zgrada, za vrijeme šetnja, dođe kao veliko iznenđenje. Hodajući kroz Preradovićevu ulicu može mogu se naći neke zahrđale ograde koje okružuju veliku kuću s velikim vrtom. Žuti zid ima na sebi zakrpe, prozori su razbijeni ili pokriveni, a drveća rastu iznutra i probijaju fasadu. Pokraj glavnih vrata je zvono, možda jedino što dokazuje da je netko bio ovdje.
Zvono je u velikom kontrastu u usporedbi sa otpalim lišćem, vlagom i zaboravljenim drvećem koje ‘gmiže’ po zidovima. Po noći je pogled na to mjesto strašan. Čini se da ima života unutra, dok se u prozorima osvjetljava refleksija uličnih svjetiljki. Nemoguće je ne pomisliti kako bi ova kuća bila odlična lokacija ili inspiracija za neki horror, povijesni film ili jezoviti triler.
Ako hodate dalje do raskrižja Ulice Petra Preradovića i Kukuljevićeve ulice možete vidjeti kuću s rupama u zidu, na kući koja izvana izgleda stvarno staro. Izvana nailazimo na bicikle naslonjene na zid, a lutka na prozoru i bijele zavjese sugeriraju da netko uistinu živi ovdje i da zgrada nije zaboravljena.
Nešto slično vrijedi i za zgradu malo dalje, u blizini gradskog centra. Tu je čak i neki natpis s izlizanim slovima.
Nedaleko parka, nalaze se i platna koja prekrivaju ulaz u sinagogu. Glavna fasada je gotovo uništena, a stakla postavljena da spriječe daljne ruiniranje su razbijena.
Iznad glavnih vrata neka stabla i biljke počele su rasti, na zemlji ležale neke crvene svijeće, vjerojatno razbacane vjetrom.
Unutrašnji zidovi su ružičaste boje, s ponekom ‘zakrpom’ na sebi. Svjetlost ulazi kroz prozor s prednje strane i ostaje zatvorena u koridorima. Možda radi smeća na podu.
Iz tko zna kojeg razloga vrijeme izgleda zaustavljeno između zidova i nekoliko sekundi se čak niti automobili na cesti ne čuju. Čini se kao odlično mjesto da neki slučajan lik, slučajan film, koji bi se tamo odigravao na temu što je pogrešno u njihovim životima, i s njihovim osjećajima, ili neki likovi koji su konačno otkrili neku strašnu tajnu, skrivenu između akcije i tišine. Mogla bi ova kulisa biti čak i odlična lokacija za neki akcijski film.
Šetajući dalje od sinagoge u suprotnom smjeru od željezničke stanice, pokraj zgrade kazališta i pošte, nalazi se Kapucinski trg, otvoreni prostor okružen u daljini sa zgradama, koje izgledaju moderno, i fontanom, na jednoj strani. Isped njih je stari shopping centar, s uspravnim linijama i bijelim pločama, obojanim sivo vremenom. Njezine linije i boje me podsjećaju na neki njemački film u kojem ljudi plešu u dimu i žarkom svijetlu. Možda i unutrašnjost djeluje poput te priče.
Šetajući Varaždinom tako ste, kao u nekoj bajci, sa zgradama istaknutih boja. Ipak, ponekad, samo ponekad, osjećate se i kao da ulazite u neku filmsku scenu.
