- Neovisno o tome koliko je velik grad, čovjek mora stvoriti sam svoj svijet. Dolazim iz malog mjesta s dvanaest stanovnika, a sada sam u Berlinu - kaže David.
Od Donjeg Makojišća do Berlina pa do – tko zna gdje.
Životno-glazbeni put Davida Oštreka,
27-godišnjeg opernog pjevača koji trenutno živi i radi u Berlinu
i kako kaže ‘živi svoj san’.
Kako je do ostvarenja snova došao u vrlo ranom razdoblju, kako je
izgledalo njegovo školovanje, na koje je sve izazove pristao, što
ga sve veže uz rodni kraj te zašto mu je piva, uz posao, glavna
zanimacija, doznali smo u intervjuu za koji nam se David posve
otvorio.
Kako je izgledao tvoj put do Berlina?
Tamo sam došao 2015. godine. Ipak, za sam početak se trebamo
vratiti u 2012. godinu kada sam upisao Akademiju u Beču. U
glavnom austrijskom gradu proveo sam tri godine i tada sam se
prijavio na natjecanje pjevača u Njemačkoj. Igrom slučaja,
sponzor natjecanja svake godine prima šest umjetnika u Berlinsku
državnu operu i taman im je falio dubok glas. Pozvan sam s još
par natjecatelja u Berlin i nakon dva kruga odabran u Operni
studio. Tamo sam proveo tri godine i onda su me uzeli u ansambl.
I evo me, već petu sezonu u operi, a u listopadu starta i šesta.
Berlin – pravi multikulturni grad prepun umjetnosti. Je
li u njemu teško ili lako živjeti?
Neovisno o tome koliko je velik grad, čovjek mora stvoriti sam
svoj svijet. Dolazim iz malog mjesta s dvanaest stanovnika i bilo
mi je bitno da nađem stan koji ima doticaj ili je blizu prirode.
Volim u njoj boraviti, volim mir i čuti cvrkut ptica. Pogled s
moje terase stana u Berlinu ne odaje dojam da živim u velikom
gradu.
Uostalom, već desetak minuta dalje mogu se naći u jednom od
centra u Berlinu, pošto grad ima više njih pa mi je, prema tome,
blizina sadržaja i prirode vrlo dobro raspoređena. Imam svoje
kafiće, društvo, kolege van opere, vozim motor, trenirao sam
rukomet, a trenutno sam na pauzi zbog količine angažmana. Imam
društvo s kojim ne razgovaram samo o poslu već o craft pivi,
umjetnosti…
Kako je Berlin ‘bio drugačiji’ sad u ovo vrijeme
pandemije?
Berlin je uz Beč jedini grad na svijetu koji ima tri operne kuće.
Imaju sedam orkestara. Govorimo o gradu od gotovo četiri milijuna
stanovnika. Za vrijeme koronavirusa vidjelo se da i najljepši i
‘živi’ gradovi, iako Berlin po arhitekturi nije ništa posebno,
bez kulture nemaju posebnu snagu. Nije bilo opcija za otići na
koncerte, muzeje, kazališta… Multikulturalnost je ta koja
ističe Berlin više od ostalih gradova i to fantastično i skladno
funkcionira u situacijama kada su ljudi vani.
Tvoje djetinjstvo, kako si već spomenuo, provedeno je u
mjesto u kojem je dvanaest stanovnika. To je otprilike broj ljudi
na jednom katu zgradu u kojoj možda sad živiš. Što sve nosiš iz
Donjeg Makojišća?
Od malih nogu pokazivao sam interes za pjevanje i dao do znanja
da me nije sram stati pred ljude. Roditelji su mi dali dovoljno
slobode. Tada mi je sport bio možda privlačniji, ali s vremenom
sam se isprofilirao u pjevačkom smjeru, pogotovo kad sam vidio da
postoji volja i talent.
Bio sam član KUD-a u Novom Marofu, svirao sam nekoliko vrsta
tambura. Svirao sam bas gitaru, s 14 sam imao tamburaški bend.
Došavši u Varaždin oformio sam rock bend. Bilo je to zanimljivo
razdoblje puno glazbe različitih žanrova. Varaždin je, iako mali
grad, imao krugove u kojima se čovjek može pronaći i u kojima se
najbolje osjeća.
Postoji anegdota s tvojim upisom u Glazbenu školu. Operni
pjevač postao si više, opet, ‘igrom slučaja’?
Dva tjedna prije upisa dvojica su odustala i otvorila su se dva
dodatna mjesta. Samo sam se trebao pojaviti tamo. Sjećam se da mi
se tada nije dalo dolaziti u Varaždin samo zbog toga, a i bio je
neki nogometni turnir večer prije, ali mami je bilo usput jer je
morala u grad. Složili smo se da nemam ništa za izgubiti.
Doduše, nisi odmah mislio da je riječ o opernom
pjevanju?
Da, ali nakon tri mjeseca takvog pjevanja bilo je jasno da to
želim. Nakon srednje, želio sam odmah ići ‘na glavu’ u Beč.
Saznao sam tko je najbolji mentor za glas bas-bariton, preporuka
je pala na Karlheinza Hansera i cilj mi je bio
da postanem solist. On me uzeo u svoju klasu. Kasnije sam shvatio
da je biti operni pjevač ustvari vrlo luda stvar.
Što se tiče Glazbene škole u Varaždinu, kakve su
uspomene?
Zahvalan sam svim profesorima, ponajprije Dorotei
Ilčić uz koju sam mnogo naučio. Tu su bile i
Dada Ruža, Vesna
Leljak-Petković… Uz Davora Bobića bio
sam drugi na državnom natjecanju iz kompozicije. U Glazbenoj sam
naučio biti dio tima i pripadati jednoj zajednici. Sada sam
solist i na neki način sam kategoriziran. Uvijek se pokušavam
prisjetiti svega što sam tamo naučio, ne samo o pjevanju, već
glazbi i životu općenito.
Za ljude se opera ponekad čini nedostupnom.
Karakteriziraju je svečanost, uzvišenost, ali i posebni kazališni
doživljaj. Kao ti gledaš na to iz svoje perspektive?
U svom poslu najbitnije je zadržati integritet, biti svoj,
stajati čvrsto na zemlji. U 21. stoljeću najinteresantnije je da
ljudi vide tko si i što si. Da nemaš stotine drugih lica. Kad se
čovjek otvori, naravno da te može dotaknuti više vanjskih
faktora.
Kada sam ‘uskočio’ u Elbfilharmoniju u Hamburgu sa
Simonom Rattleom, zamišljao sam kao da idem na
gažu s tamburašima. Ljudi žele doživjeti nešto što nije
svakodnevno, žele biti zabavljeni i to se ne smije zaboraviti. U
Berlinu se više na opere ne dolazi u svečanim odijelima, već u
trapericama. Publika je od 15 do 85 godina i dostupna je svima.
Tridesetak opernih uloga je iza tebe. Pjevaš na
njemačkom, francuskom, talijanskom i ruskom.
Koje su ti uloge bile posebno zahtjevne?
Godine 2018. radili smo ‘Carmen’ i dobio sam ulogu toreadora.
Režiser mi je prije produkcije već rekao da ću biti bez majice.
Radilo se o nastupima pred dvije tisuće ljudi u velikoj areni.
Osim zahtjevnosti uloge i izazova, bilo je tu uspinjanja po
pozornici, obaranja ruku za vrijeme arije te sam uz pjevačku
tehniku i spremnost, morao i fizički biti u top formi.
Ovdje se nije radilo o izgledu, već je bilo bitno da mi usred
pjevanja i svih fizičkih aktivnosti ne ponestane daha. Tjednima
sam radio na tome, brat Martin me usmjeravao u vježbanju i na
kraju je opera postigla veliki uspjeh. Uvjerio sam se da radom i
odricanje, a istina je da su to klišeji koji se podrazumijevaju,
može puno postići. Imao sam 25 godina i možda bi neki rekli da mi
je ta uloga došla dosta rano. Ali na kraju svako za sebe zna kada
se treba odvažiti i krenuti u nešto.
Odmaknimo se sada malo od karijere i opere. U kakvom si
‘poslu’ sada kada su poslovne aktivnosti odgođene zbog svima nam
poznatog virusa?
Doma sam već neko vrijeme, u Donjem Makojišću. Radovi oko kuće,
njegujem prijateljske odnose, vježbam, šećem, posjećujem obitelj
i rodbinu koje imam mnogo. Ima dosta posla i oko Zagorske pive…
Da, Zagorska piva – operni pjevač koji je počeo
proizvoditi pivu. Kako to?
Uvijek sam sanjao o nekom poslu, a s vremenom sam počeo
primjećivati da se ljudi stalno žale kako ‘nema posla, i nema,
nema, nema…’. Činilo se kako se nitko nije spreman boriti. Brat
Martin me inspirirao kada je rekao da želi
ostati u Hrvatskoj i da se ovdje želi izboriti. Kada se tome
pridodala ljubav prema pivu, mi smo imali zemlju, svježu vodu,
prostore. Htio sam nešto kul, a moja strast povela me u tom
smjeru.
S pivom i kroz nju ljudi se upoznaju. Toliko sam različitih ljudi
upoznao ispijajući je i time je ona za mene više od pića. U našem
kraju je takva tradicija ispijanja kave i pive, iako po pivi
nismo previše poznati. Prije par godina startala je craft
revolucija i odlučili smo, s obzirom na moja iskustva iz Londona,
Washingtona i Beča – da je vrijeme i da mi zajašemo na tom valu
crafta.
A naziv je došao…?
– Radi se o čistom geografskom položaju. Nalazimo se u Zagorju i
željeli smo baš da se zove ‘piva’, a ne ‘pivo’. Namjerno je
napravljena te greška pošto nam dijalektalno odgovara. Ime smo
zaštitili i sada kuhamo u Kućan Marofu. Radimo na tome da uzmemo
i nešto europskih sredstava pa da u Donjem Makojišću imamo
vlastitu pivovaru za koju već postoji ime – Zagorska pivovara –
te da onda možemo raditi na većim kapacitetima. Zasad je to samo
gypsy brewing.
Novi Marof i okolica ponose se i prostorom za sviranje.
To je marofska Stara škola.
Odrasel sam tamo. Iako sam bio KUD-ovac, volio sam alternativu.
Rock, punk, metal koncerti, živjelo se i još danas živi se iz
tjedna u tjedan. Sve to vodi Dario Žmegač. U
njemu se vidi snaga pojedinca. Vrlo sam ponosan na cijelu ekipu
oko Stare škole.
Evo, nedavno sam tamo bio na jednom rave partyju. Bila su razna
osvjetljenja, umjetnine i vizualni efekti. Na trenutak sam
pomislio, a obećajem da sam pio samo pivu tu noć, da sam u
Berlinu. Nisam znao razliku. Kul i otkačen underground party za
koji se u Berlinu čeka po dva sata na ulazak događao se pred
nama. U Berlinu se često dogodi i da nakon dva sata čekanja niti
ne uđeš.
Osjeća se da se ovdje stvarno osjećaš posebno, svoj na
svome, reklo bi se.
Puno mojih kolega u slobodnim danima odlaze putovati u druge
države. Jednostavno, odu se isključiti negdje gdje nikad nisu
bili. Kod mene to nije slučaj. Ne razmišljam o Baliju i ostalim
destinacijama. Ja odem u Donje Makojišće. Ne znam, možda je to
meni sada lakše reći pošto uz posao stalno putujem, ali doma se
sjajno osjećam.
Još je dosta godina rada pred tobom s obzirom da imaš tek
27. Koje su sljedeće stepenice u tvojoj karijeri, ako ih možeš
predvidjeti?
Dobro je imati sigurnost kakvu trenutno imam. Duboki muški glas
kakav je moj, svoj vrhunac postiže nešto prije pedesete. Mladi
pjevači i pjevačice su interesantni na sceni te ima još vremena
da ostvarim neke svoje snove. U jednoj sam od top 10 svjetskih
opernih kuća i to mi je fantastična polazišna točka. S kućom sam
u sjajnim odnosima, dopuštaju mi da radim na svojoj karijeri i
drugdje.
Postoji san da zapjevam još u nekim opernim kućama u Beču i
Metropolitan Operi u New Yorku. Ali i da ostane ovako, ja bih bio
sretan. Iz ove pozicije ne znam što budućnost donosi, već bih
više htio odgonetnuti druge stvari o pjevanju i sebi. Na kraju,
sve ovo radim zbog umjetnosti, ne popularnosti.
Sve je pitanje i sreće samog pojedinca. Hoću li ja biti sretniji
zbog nastupa na pozornici Metropolitana? Dobro znam zašto ovo
radim, a sve što dođe – dobro dođe. Nema potrebe ništa forsirati,
već pokušavam raditi svoj posao što bolje mogu. Konstantno radim
na sebi, učim. Glas se mijenja iz dana u dan, iz godine u godinu.
Na kraju je smisao da sam sa sobom budeš zadovoljan.
