Prijatelju, počivaj u miru i uživaj nam uz Lemmyja, Animala, Fasta i ekipu, znamo da ćeš biti sretan. To će biti pravi rokenrol.
‘Ma to ne može biti, to nije istina’. Siguran sam da je to misao
koja je mnogima u našem kraju proletjela glavom kad smo primili
informaciju da je umro Žec.
I pritom je potpuno nebitno bilo pitati o kojem je to Žecu riječ,
kako se preziva (a puno ime mu je Željko Novak,
mnogi koji su ga poznavali možda to nisu ni znali ili se nisu
mogli sjetiti), odakle je, što radi, gdje mu je omiljeni kafić…
Jer svi smo odmah znali koji je to Žec. I htjeli smo da to ne
znamo, da to ne bude istina.
Otišao je Žec, ikona rokenrola i heavy metala, ‘trademark’
baroknog grada, koji je njegovim odlaskom izgubio baš to – još
jedan od svojih zaštitnih znakova. Malen, ali istovremeno tako
velik zaštitni znak. Otišao je još jedan, kako se to obično zna
reći, ‘običan’ čovjek. A velik je unatoč tome što je bio
‘običan’. Ili možda baš zato.
I onda, nakon nevjerice i šoka, polako naviru sjećanja na tri i
pol desetljeća poznanstva i iskrenog prijateljavanja.
Nedavno smo se tako Žec i ja sreli, a gdje bismo drugdje, na
jednom koncertu Zagrebu i ustvrdili da smo zadnji heavy metal
dinosauri naše županije. Čak i šire. Sve oko nas ‘djeca’. Dvoje
najstarijih metal entuzijasta, koji usprkos poznim godinama i
dalje ne odustaju.
I dalje smo živjeli (za) heavy metal. Jednako intenzivno kao i
davnih 80-ih, kada smo se kao učenici Rudarske i MEC-a
sprijateljili i, eto, ostali vjerni sebi više od tri i pol
desetljeća. I ostat ćemo dokle god budemo živi, rekosmo si tada.
A onda se dogodila ta strašna promjena. Žec je otišao. Biološki,
nije mu bilo vrijeme da ode (rođen je 1966. godine), nije smio, a
ljudski, kada bismo po tome gledali, on je jedan od onih koji
nikada ne bi smjeli umrijeti.
Žec je bio Varaždinac, ali je pripadao svima, gdje god je bio,
svi su ga simpatizirali. U najmanju ruku.
(Foto: Ljudevit Cikač Ciky)
Ne mogu da se ne sjetim situacije s MetalCamp festivala pred
jedno desetak, možda i više godina, kada je nakon prave vremenske
kataklizme dobar dio kampa imao u šatorima 20-ak centimetara
vode. I svi su nešto gunđali, psovali, bacali šatore, tražili
apartmane… Svi osim njega. On je uz kavu i neizbježni smiješak
rekao: ‘Se bu v redu, to je rokenrol’. Kako ga onda ne voljeti?
(Foto: Erwin Tomašković)
Istodobno, mnogima je bio neshvatljiv, boem koji živi u svom
svijetu, no svima koji smo ga poznavali znamo da je itekako živio
i u našem svijetu. Svijetu kojeg je volio i kojem se radovao kao
i svi, samo on na svoj, čak bismo mogli reći, vječno dječački,
razigran i zaigran način. Uvijek sa smiješkom i uvijek kulerski,
frajerski, onako, neiskvareno i do bola iskreno i pošteno. S
karakteristikama koje je danas jako, jako teško naći.
To je bio Žec kakvog se sjećamo i kakav će ostati u mislima
zauvijek. Ljudina i osoba koja je svakog, tko je to želio, mogla
napraviti boljim čovjekom.
Bio je varaždinski frajer koji je svojedobno jednog sramežljivog
i plahog klinca iz selendre prihvatio kao svoga i otvorio mu
vrata svog svijeta u Varaždinu. I nikada ih nije zatvorio.
Prijatelju, počivaj u miru i uživaj nam uz Lemmyja, Animala,
Fasta i ekipu, znamo da ćeš biti sretan. To će biti pravi
rokenrol. Jer ovdje, nakon odlaska Lemmyja, a sada i tebe,
rokenrola kakvog smo poznavali, više – nema.
Posljednji ispraćaj Željka Novaka – Žeca bit će u petak
23. kolovoza u 14 sati na varaždinskom groblju.