– Radio sam u dobroj firmi, no tek iz trećeg pokušaja uspio sam dobiti kredit, i to kad sam promijenio prezime. Danas nije problem naći posao, a ni dobiti kredit. Tko želi raditi, ima posla - kaže Dubravko.
Nije to bio jednostavan korak. Trebalo je izdržati
podrugljiva dobacivanja u stilu “Kaj mislite da ste bolji od
nas?” ili “Sramite se što ste Romi?”. No,
Dubravko je bio odlučan. Čim se zaposlio, krenuo
je u potragu za kućom izvan romskog naselja u
Pribislavcu.
Pokazalo se da mu je bilo lakše pronaći posao nego dobiti
najobičniji kredit u banci. Imao je ugovor na neodređeno u tvrtki
koja je kao dobavljač radila za Agrokor Ivana
Todorića, no službenici u banci dvaput su ga odbili.
Tada je Dubravko odlučio promijeniti prezime iz
Oršuš u Kovačić. S istim je
dokumentima otišao u banku i gle čuda, kredit mu je u trećem
pokušaju odobren.
– Takva su tada bila vremena… – kaže, iako je od “tih vremena”
prošlo samo osam godina. U tih osam godina Dubravko (34) i
njegova dvije godine mlađa supruga Anđelka
dobili su, uz najstarijeg Aleksandra, još dvoje
djece, kćer Lanu i sina Lovru.
Svi žive u kući u međimurskom selu Mačkovcu,
onoj koju su kupili kreditom koji otplaćuju.
Nema budućnosti u getu
– Kad sam počeo raditi, odmah sam rekao da ću otići iz naselja.
Tako je i bilo. Vidio sam da u romskom naselju koje je odvojeno
od onoga s većinskim stanovništvom nema budućnosti. Problemi su
bili veliki, a i danas su, koliko čujem. Probleme rade jedni te
isti zbog kojih svi Romi ispaštaju. Odlučio sam kupiti kuću. Uzeo
sam kredit i nije mi žao jer imam svoj krov i mir. Sutra će djeca
ostati ovdje i bit će im lijepo – kaže nam Dubravko.
Romska naselja u Međimurju neki nazivaju i getima iz kojih je
teško izići. No, stvari se polako mijenjaju. Prije osam godina
nije mu kao Romu, kaže, bilo lako kupiti kuću. Zbog reputacije
koja prati njegove sunarodnjake, bilo je onih koji nisu htjeli
Rome za susjede. I to razumije, ističe, jer se u Pribislavcu
susretao s narušavanjem javnog reda i mira, pucnjavom… To je
bio i jedan od razloga odlasku.
– Radio sam u dobroj firmi, no tek iz trećeg pokušaja uspio sam
dobiti kredit, i to kad sam promijenio prezime. Danas nije
problem naći posao, a ni dobiti kredit. Tko želi raditi, ima
posla. Nitko ne može reći da nema. Imam 12 godina staža i uvijek
sam radio – govori Dubravko koji je otišao i stubu više. Otvorio
je tvrtku za košnju i održavanje. Ranije je radio sedam godina u
jednoj poljoprivrednoj tvrtki, gurao je dvije smjene.
– Nisam imao radno vrijeme i ništa nisam mogao planirati. Zato
sam otišao i radio u nekoliko drugih tvrtki. Bilo je dobro, radio
sam osam sati, ali kad sam u 15 došao doma s posla, bilo mi je
dosadno jer sam bio naučen raditi od “ve do ve”, kako kažu u
Međimurju. Vidio sam na Facebooku da je velika potražnja za
košnju trave i trimanje. Imao sam doma trimer i kosilicu i počeo
raditi. Poziva je bilo sve više. Otišao sam na Zavod za
zapošljavanje i ishodio poticaj za samozapošljavanje. Kupio sam
još opreme i otvorio j.d.o.o. Prvo sam probao s autom u koji sam
utrpao kosilicu i trimer, ali nije išlo, pa sam kupio mali kombi.
Sve je više starih i nemoćnih ljudi koji trebaju pomoć u
održavanju okućnica, košnji i sječi drva. Puno ih je i vani, a
ovdje u Međimurju imaju kuću i dvorište koje treba održavati –
napominje Dubravko koji je završio strukovnu školu za bravara,
ali nije nikad radio u struci. Primjećuje da sve više njegovih
sunarodnjaka radi.
– Radnika nema dovoljno pa poslodavci traže i Rome. Nisu im važne
kvalifikacije, samo da se radi. Da su se prije osam godina Romi
tako zapošljavali kao danas, bilo bi puno bolje i mnogi bi se
iselili iz romskih naselja. Sad se i mladi masovno zapošljavaju.
Vide da treba raditi i da se ne može živjeti od socijalne pomoći.
Nekad je novac trebao samo za hranu, a danas mladi žele i
mobitele, bolju odjeću, automobile. Žele položiti vozački –
dodaje.
Udomili troje romske djece
Sjeća se kako je sa suprugom prije osam godina otišao u trgovinu
i pitao ima li za nju posla jer je završila trgovačku školu.
– Gazda je bio ljubazan, ali je otvoreno rekao da je ne može
zaposliti jer ljudi neće dolaziti – veli. Supruga je uspjela
pronaći posao u socijalnoj zadruzi. Ona i Dubravko prije pet
godina počeli su se baviti i udomiteljstvom. Skrbe o napuštenoj i
zapuštenoj romskoj djeci za koju Centar za socijalnu skrb traži
novi dom. Trenutačno ih je kod njih smješteno troje, pa kućom
odzvanja smijeh šestero djece. Dubravkov i Anđelkin 12-godišnji
sin Aleksandar postao je prava mala medijska zvijezda
zahvaljujući talentu za slikanje.
– Kao dijete u vrtiću dobio sam inspiraciju. Osvajao sam puno
nagrada, čak sam putovao i u Pulu, za crtež na temu vatrogastva.
Volim suhi pastel, grafitne olovke, ulje na platnu… – kaže
pokazujući crtež Mercedesa. Sam je zaradio novac za prvi mobitel
jer su mu građani za slike koje je izlagao na manifestacijama
davali novčane nagrade.
– Sve što zamislim, mogu nacrtati. Najdraži mi je portret
predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koji sam
joj dao kad smo bili u Zagrebu – kaže dječak koji će na jesen u
šesti razred. Nada se da će nastava biti normalna, a ne online.
Kako otac jako voli violinu, počeo je vježbati i sviranje.