Htjeli smo sakupiti sve autohtone životinjske vrste iz naše zemlje, ujedno djeci osigurati sretno djetinjstvo, kažu roditelji Nikolina i Josip koji sa svoje četvero djece drže pravi mali zoološki vrt.
Ne dam ti konja za PlayStation i mobitel jer konja više volim,
odrješito nam je odgovorio osmogodišnji Niko
Lukač dok smo se zaustavili kraj korala s dva konja
tijekom razgledavanja obiteljskog Zoološkog vrta u naselju Lužan
Biškupečki kraj Varaždina, pišu
24sata.
Roditelji Nikolina (30)
i Josip (35) stotinjak metara dalje
spustili su kantu sa žitaricama kraj ograđenog dijela gdje su
kokoši, a Niko i njegove tri mlađe sestre odmah su ručicama
zagrabili žitarice i bacali ih kroz žicu.
Doista dojmljiva i nesvakidašnja atmosfera da četvero male djece
prijepodne provodi na otvorenom obilazeći imanje koje se prostire
na osam hektara i na kojemu se nalazi stotinjak životinja domaćeg
podrijetla, umjesto da sjede ispred ekrana kao većina vršnjaka i
igraju igrice. Zahvaljujući ideji roditelja koji su osmislili
jedinstveni projekt da njihova djeca vrijeme provode u prirodi u
društvu životinja, Niko,
Tena (6), Hana (4) i
dvogodišnja Gita odrasti će u sasvim
drugačijem okruženju.
Djeca poznaju navike životinja i nemaju straha pred njima, ali
znaju koje su granice do kojih mogu ići.
– Ideja nam se rodila kad smo prije šest godina na jednom imanju
u Zagorju vidjeli turiste iz Japana, koji su došli isključivo
kako bi vidjeli autohtonog zagorskog purana. Rekli smo zašto mi
ne bi na jednom mjestu sakupili sve autohtone životinjske vrste
iz naše zemlje, ujedno djeci osigurali sretno djetinjstvo i
odrastanje kakvog se sjećaju samo oni stariji, bez tehnologije u
najranijoj mladosti, jer će ih ona stići i oni nju – pojašnjavaju
nam Josip i Nikolina koja je u naručju držala najmlađu Gitu, jer
je pomalo zazirala od posjetitelja s kamerama. Zamišljeno
učinjeno. Na impresivnom imanju na kojeg s ceste prema Zagrebu
‘puca’ pogled na brojne korale, životinjske nastambe.
Doista, ima se što za vidjeti. Od posavskog konja,
hladnokrvnjaka, do magaraca, svih domaćih kokoši, ovaca, svinja,
koza, krava…..
Kako se širio broj životinja to su i određene grupe, prije svega
djece koja su pokazivala interes da vide domaće životinje. Stoga
je otvoren pravi Zoološki vrt koji je ograđen kako životinje ne
bi izlazile van.
Otvoreni su za posjete vikendom dok se tijekom tjedna može doći u
organizirano razgledanje po prethodnoj najavi.
Naplaćuje se ulaz za djecu od 10 kuna, a za odrasle 15 kuna. To
je tek početak jedne lijepe i po svemu rijetke priče koja za sada
ne daje neki gospodarski efekt, jer se obitelj bavi pilićima.
Hranu za svoju ‘Zagorsku arku’ kupuju na tržištu jer bi ih
nabavka strojeva i mehanizacije previše koštalo. Za sada samo
ulažu u svoju ideju od koje očekuju da će se jednog dana
pretvoriti i u obiteljski posao. Do sada su uložili oko milijun
kuna, ali im nije žao jer vide kako su njihova djeca radosna
provodeći svaki dan kad je vrijeme lijepo u obilasku i hranjenju
životinja.
Podijelili su posao. Josip raznosi hranu, a supruga rastače vodu
kako životinje ne bi ostale žedne i one manje zajedno s djecom
hrani. Kod Nike, koji je s nepunih osam godina najdulje uz
životinje već se vidi kako je odrastao uz njih i poznaje navike
gotovo svih životinja. Stoga smo se vratili na početak priče s
pitanjem ‘zašto nam ne bi dao konja’. Kazao je kako je konj
lijepa životinja na kojoj se može jahati jer je jako brz. I Teni
je konj Riđan najdraža životinja.
Nikolina i Josip kažu da se radi od jutra do mraka, a tajna
osmijeha, kažu, leži u tome – s kime radiš, jer im je ljepše
raditi sa životinjama budući da u tom poslu ima daleko manje
stresa.
Radni dan im počinje odmah nakon izlaska sunca. Otac je već
obavio najveći dio posla, a za njim majka i djeca, umjesto pred
TV ekrane i gledanje crtića, kreću u obilazak i pregled i
napajanje životinja.
Djeca svojim ljubimcima daju ‘drugi’ obrok. Zasigurno je da
dvogodišnja Gita točno zna tko daje mlijeko, za razliku od brojne
djece iz osnovne škole za koje je krava nepoznata životinja, a za
mlijeko misle da je proizvod iz – tetrapaka, pišu
24sata.