Želja joj je završiti studij u roku, a potom otvoriti i vlastiti odvjetnički ured te zasnovati obitelj u Zagrebu
– Rodila sam se u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Kao i u
drugim takvim naseljima, često nema vode, struje ni osnovnih
uvjeta za život. U početku smo živjeli u zaista skučenim
uvjetima, nas petero djece u jednoj sobi. Roditelji su me dobili
dok su bili maloljetni, mama je imala 16 godina, a tata 19 i bili
su oboje nezaposleni i nezavršene škole. Tata je u međuvremenu
postao zidar, i sad donekle u usporedbi sa drugima imamo bolji
život u naselju, započinje priču za 24sata Marina
Horvat (19) koja se susrela s dvostrukom
diskriminacijom još od najmanjih nogu.
S
jedne strane svijet ju je doživljavao s predrasudama s kakvima
obično doživljava Rome, a vlastiti narod ju je odbacivao.
– Svijetle sam puti i često su mi govorili “Ti nisi naša, ti nisi
Romkinja” i to najviše boli, kad te tvoji odbacuju iako sam s
njima od najmanjih nogu, sve smo prolazili zajedno. Hrvati su me,
s druge strane, zvali bijelom Cigankom. Tu smo diskriminaciju
osjećali oduvijek, a osobito je postala nesnošljiva kad moj tata
nikako nije mogao dobiti posao. Naime, preživali smo se Oršuš što
je tipično romsko prezime. Kako su ga uporno odbijali na svakom
poslu, morao se odseliti u Njemačku i ondje radi. S obzirom na
stalne prihode, zatražio je kredit u banci. Odbili su ga, iako je
imao sve uvjete, samo zbog prezimena, pojašnjava Marina dodajući
kako su se roditelji službeno vjenčali 2005. godine te su po ocu
svi nosili isto prezime.
– No nakon toga s bankom, odlučili smo 2012. godine da ćemo svi
promijeniti prezime u Horvat. Tata je tad bez problema dobio
kredit u banci, govori ona i kaže kako su romska djeca
diskriminirana i segregirana na svakom koraku. – Romska naselja
su rak našeg društva jer djeca ondje žive u potpunoj izolaciji.
Kad sam krenula u vrtić, išli smo u grupu u kojoj su bila samo
romska djeca. Nismo znali hrvatski, a kako u naselju nema
osobitih pravila ponašanja, svi smo bili divlji i neukrotivi.
Zahvalna sam odgajateljicama koje su nas naučile svemu i u nama
probudile povjerenje u sustav, nastavlja Marina i kaže kako je
tek dolaskom u školu dobro naučila jezik i zainteresirala se za
učenje i nastavu s kojom nikad nije imala problema.
Uvijek
je imala dobre ocjene, a uvjeti u naselju su joj omogućavali
učenje i rad jer, za razliku od većih romskih naselja, ovdje se i
danas živi s Hrvatima u istoj ulici pa se trude njegovati
dobrosusjedske odnose. Nema buke ni galame.
– Iz mog naselja je i mladi znanstvenik Benjamin
Ignac koji je studirao na Oxfordu i surađivao s NASA-om,
pa sam se uvijek ugledala u njega. Obitelj me poticala u
obrazovanju svjesna da to otvara sva vrata, a ja sam se ugledala
u Ignacov put nadajući se da ću postati poput njega. Upisala sam
gimnaziju i tada sam shvatila da ipak trebam krenuti svojim
putem, a to je pravo. Lani sam upisala studij i bez problema
završila prvu godinu. Dolaskom u Zagreb sam pronašla i studentski
posao, zaposlila sam se u Kravat pukovniji kao vojnikinja. Jako
mi je lijepo ovdje i iako ne bježim od svog podrijetla i dičim se
njime, mogu reći da su me svi jako dobro prihvatili bez ikakvih
predrasuda i problema – objašnjava Marina.
Želja joj je završiti studij u roku, a potom otvoriti i vlastiti
odvjetnički ured te zasnovati obitelj u Zagrebu.
– Možda se za četiri godine kandidiram Na sljedećim izborima za
Sabor kao zastupnica za manjine, jer osim što me zanima politika,
veliki sam domoljub i želim se boriti za prava Roma, osobito
prava žena u romskoj zajednici, zaključila je ona za 24sata.