On je ovo ljeto u 100 dana prehodao cijelu Hrvatsku odnosno staze Croatia Long Distance i Via Adriaticu. Na put je krenuo 28. lipnja, a završio 5. listopada.
– Bilo je jako teško i iscrpljujuće, ali opet kada se popnete na
bilo koji vrh, taj umor i muka padaju u zaborav, jer vas priroda
nagradi s prekrasnim pogledom – rekao je Marin
Zovko (38) iz Zagreba za
24sata.
On je ovo ljeto u 100 dana prehodao cijelu Hrvatsku odnosno staze
Croatia Long Distance i Via Adriaticu. Na put je krenuo 28.
lipnja, a završio 5. listopada.
Croatia Long Distance pokriva četiri najisturenije točke,
najistočniju Ilok, najsjeverniju Sveti Martin, najzapadniju
Savudriju i najjužniju Prevlaku. Via Adriatica počinje s
najjužnije točke u Istri, s Rta Kamenjak, a završava također s
Prevlakom. Marin je uspješno savladao obje staze.
– Skoro 80 posto dužine ove dvije dionice se podudaraju.
Međutim, ja sam još uz ove staze imao i neke svoje treće rute jer
mi je ovo bila jedinstvena prilika da sve ono o čemu sam
posljednjih godina čitao i maštao, da to napokon i vidim –
rekao je Marin koji je napravio nevjerojatnih 2282 kilometara.
Planinarenjem se aktivno bavi već šest godina, a ljubav prema
prirodi rodila se na jednom njegovom putovanju u Keniji.
– Bio sam vjenčani kum u Masai plemenu i tu se dogodio neki
preokret u glavi. Tamo sam spoznao što znači živjeti u skladu s
prirodom i od tada planinarim, više vremena posvećujem prirodi i
više brige vodim za prirodu – otkrio je Marin koji je po struci
informatičar.
Nakon Kenije, 2015. godine je odlučio hodočastiti ‘Put
Svetog Jakova’ u Španjolskoj. Ovo hodočašće ga je i na jedan
način pripremilo za ovo hodanje po Hrvatskoj.
– Kad sam stigao u Santiago za 26 dana imao sam još
sedam dana do aviona i onda sam još četiri dana dodatno
hodao. To je bilo neko moje prvo hodanje, ali ovo sada u
Hrvatskoj je bilo dosta teže – dodao je Marin.
Dnevno je hodao prosječno 25 km, a najveća dnevna
kilometraža bila je 57 km. Iako je prolazio kroz jako teške
terene i borio se s teškim vremenskim uvjetima, o odustajanju
nije razmišljao.
– Nisam ni ja bio siguran, ali vjerovao sam da ću doći do kraja.
Imao sam nekakav unutarnji strah od ozljeda, ali sva sreća nije
mi se dogodila baš nikakva ozljeda, što se čudim sam sebi jer sam
svjestan kroz kakve sam sve terene i krševe prošao –
rekao je Marin koji je imao jako veliku podršku obitelji,
prijatelja i kolega s posla.
Od svih fizičkih napora i vremenskih uvjeta najteža mu je ipak
bila samoća.
– U 100 dana hodanja, samo devet sam imao društvo, što znači da
sam 90 dana hodao sam. I to je znalo biti dosta teško pogotovo
kad se dogodi Velebit i kiša pa kad pet dana ne vidite
živog čovjeka oko vas. I onda kad se nakon toliko dana
samoće spustite u neko selo onda s tetom na kasi pričate 15
minuta jer ste se zaželjeli malo komunikacije – ispričao
je Marin koji je za ovo ‘putovanje’ uzeo neplaćeni dopust na
poslu.
S ljudima s kojima se sreo ugodno se iznenadio.
– Ostao sam u pozitivnom šoku koliko su ljudi otvoreni i spremni
pomoći totalno nepoznatoj osobi. Jedna me gospođa dok sam
sjedio u hladu pitala: ‘Sinko kad si ti zadnji put nešto na žlicu
pojeo’. Dogodilo mi se nekoliko puta da su me ljudi ničim
izazvani pozvali na hranu, ponudili spavanje, tuširanje – kazao
je.
Tijekom puta susreo se sa svim životinjama osim vuka i risa, ali
većih neugodnih situacija nije imao.
– S medvjedom sam se susreo na otprilike dva metra, ali
nismo čuli ni vidjeli jedan drugoga. Imao sam samo manji
unutarnji strah od susreta s migrantima, ali sve je prošlo bez
ikakvih problema – dodao je.
Za ovakav pothvat se, kako kaže, ne možete pripremite, nego
jednostavno trebate biti u dobroj kondiciji.
– Kako su dani prolazili tako sam osjećao napredak sebe.
Na početku sam svakih pola sata, 40 minuta morao stati,
skinuti ruksak da se malo odmorim i da dođem sebi, a
pred kraj sam mogao hodati dva sta u komadu –
objasnio je Marin.
Njegov ruksak je u prosjeku težio oko 21 kg, a
najteži 24 kg.
– Ponio sam baš sve. Imao sam kuhalo, posuđe za kuhanje, plinsku
kartušu, plamenik, hrane za minimalno tri dana, vreće za
spavanje, podložak za spavanje, vreća za ležanje između dva
drveta, majice kratkog rukava, dugih rukava, pernate jakna, kapu,
rukavicu, razno razne elektronike – otkrio je Marin koji je ovo
putovanje planirao završiti u 90 dana, ali vremenski uvjet su
diktirali tijek.
– Odmor je bio neizbježan. Kroz Gorski Kotar kiša je padala
pet dana u komadu i to mi je onako bilo traumatično iskustvo
jer cijeli dan hodate po kiši, a navečer nemate gdje podići šator
i onda sam bio prisiljen uzimati privatni smještaj. U 100 dana
imao sam 15 dana odmora – rekao je Marin.
Kako se nedavno vratio s puta, još uvijek se oporavlja i navikava
na zgrade, beton i ljude oko sebe. Ipak, razmišlja i o novim
ciljevima.
– Otkad sam počeo planinariti cijelo vrijeme s vrhova naših
planina uz Jadran gledam Jadransko more i davno sam još dobio
želju da idem kajakom po Jadranu, ali ovaj put od juga prema
sjeveru – zaključio je Marin, pišu
24sata.