Vijesti / Društvo

najveća ljubav

Varaždinac Kamilo Keretić (87) obožava zaigrati tenis: 'To me raduje kao kad sam imao 14'

Varaždinac Kamilo Keretić (87) obožava zaigrati tenis: 'To me raduje kao kad sam imao 14'
Hajrudin Merdanović/24sata

Tenis je počeo igrati u Varaždinu odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, a imao je drveni Dunlopov reket. Igrao je u Monte Carlu, New Delhiju i Stuttgartu...

Kada s reketom u ruci stanem na teniski teren osjećam se sto godina mlađe. To je užitak, a reket i lopta su bili moj život, priča nasmijani Kamilo Keretić (87) dok četrdesetak godina mlađem Robiju, inače učitelju tenisa, otkriva čari i tajne tenisa, pišu 24 sata.

Ovaj Varaždinac s porečkom adresom je jedan od zasigurno najstarijih živućih igrača tenisa u Hrvatskoj. Iako mu noge polako posustaju Kamila je nerijetko vidjeti na ili uz teniske terene u Poreču.

Kamilo rijetko javno progovara o tome da je on zapravo živuća legenda hrvatskog tenisa kojeg je zaigrao u Varaždinu još kao 13-godišnjak daleke 1946. godine, odmah nakon Drugog svjetskog rata. Već sa 14 godina bio je pobjednik teniskog turnira gimnazije u Varaždinu.

- Svoje roditelje sam razočarao totalno. Mama je željela da budem svećenik, tata je htio da budem liječnik, a ja sam htio biti golman.

Dakle, ničija se želja nije ispunila. Nogomet mi je bila slabost, ali se kasnije iskristaliziralo da sam uspjehe polučio u tenisu. Ne mogu reći da sam bio talentiran za tenis koliko sam bio uporan. U ono vrijeme se u sportu moglo nešto napraviti s upornošću a danas nema šanse napraviti ništa bez talenta i upornosti zajedno - priča Keretić prisjećajući kako se sa 'žicom' golmana u sebi, jer je branio i za NK Varteks, po teniskim terenima za lopticom bacao kao golman.

Još 1951. Keretić je postao juniorski prvak Hrvatske u tenisu, a nekoliko godina kasnije i seniorski prvak Jugoslavije kada je tri godine zaredom bio nepobjediv na zatvorenim i vanjskim terenima.

Keretić je igrao i za Davis cup reprezentaciju bivše nam države u periodu od 1956. do 1959. godine. Osjetio je, kaže Keretić, čari igranja na teniskim turnirima u Londonu, Parizu, Monte Carlu, Bombayu, New Delhiju, Stuttgartu, Minhenu, Kitzbuhelu i drugdje, pišu 24 sata.

Trenirao je Keretić i velikane australske Davis cup reprezentacije a najveće trenerske uspjehe polučio je kao kapetan i izbornih juniorskih reprezentacija Njemačke. 

- Trenirao sam Nijemce u Stuttgartu punih 20 godina i to njihove ekipe u dobi od 14-23 godine. Ljudi su me tamo voljeli. Njihovim tenisačima bio sam i tata i mama. U znak zahvale za prestanak bavljenja tenisom Nijemci su mi 2002. dali poklon tako da su jedan put u blizini televizijskog tornja u Stuttgartu nazvali mojim imenom, Put Kamila Keretića. Uvijek kada odom u Stuttgart i vidim ploču sa svojim imenom obuzmu me emocije ugode. Čujte, dok sam vodio njemačke tenisače mene su u Stuttgartu doslovce dizali i nosili na rukama - prisjeća se Keretić.

Kamilo se najradije sjeća osvajanja prvenstvo Jugoslavije u Mariboru i dočeka koji su mu priredili njegovi Varaždinci. 

- Moj prvi reket s kojim sam igrao bio je drveni Dunlop, takozvana 'tamburica'. Ondašnji i današnji reketi su dva različita svijeta. To su 'Fićo' i 'Ferari', to vam je takav odnos. Ja u svojoj kući imam drveni reket koji mi visi na zidu, dobio sam ga za rođendan od Oreškovića i taj reket je moje godište. Žice su bile od crijeva jer onda nije bilo umjetnih najlonskih žica - priča Keretić dodavši kako je treniranjem 'napravio' dosta dobrih tenisača poput Bruna Orešara, Saše Hiršzona pa i njegovog sina Danima koji je više godina igrao za njemačju Davis cup reprezentaciju.

Keretić kaže da u Hrvatskoj danas postoji vrhunsko talentirani igrači tenisa koje samo netko treba voditi jer da smo mi kao nacija 'bolesno' talentirani za mnoge sportove. 

- Tenis je poseban sport kojeg oni koji nisu držali reket u rukama ne razumiju. Tenis je sport koji možda kvari karakter ljudi. U tenisu se tenisač sam bori protiv suigrača. Uz tenis je poželjno imati još jedan momčadski sport zbog osjećaja da s nekim nešto dijelite. Ovdje ste sami za sebe. Tenisač kakovog ga po karakteru vidite na terenu on je takav i u životu izvan terena. Vi ne možete biti sportaš ako niste zaljubljeni u sport i ako niste malo 'živac' jer običan čovjek to teško može igrati.  

U bivšoj državi sam bio dvije godine bez poraza. Jedino što mi se moglo desiti je da izgubim slijedeći meč. Nekad sam prije meča znao i povraćati od prevelike nervoze. Svojim igračima sam uvijek znao reći, ako misliš da možeš izgubiti ne idi uopće na teren jer je to već pola poraza. Moraš vjerovati u sebe i pobjedu jer druga mogućnost ne postoji. Samo s tim motom ako idete s mišlju na pobjedu može se postići uspjeh - pojašnjava Keretić.

Danas je Kamilo Keretić jedan od rijetkih na terenu s reketom u ruci.

- Pitanje je tko je od moje generacije još uvijek živ. Čujte to u sebi imate ili nemate. Mene je teniska loptica uvijek veselila. Danas imam oba umjetna koljena i to nije od tenisa. Pa ljudi koji ne igraju tenis imaju uništena koljena. Čovjek se treba veseliti nečemu. Ja se i danas s 87 godina i veselim se tenisu kao 14-godišnjak. Od moje momčadi više nitko nije živ. Ne znam po kojim je to pravilima i da li je ovo kazna ili nagrada za nešto da ovako dugo živim - progovara teniska legenda Kamilo Keretić.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!