Mladi nogometni trener otkrio nam je kako gleda na nogomet, treninge, današnje generacije, ispričao nam o svojim počecima...
Uskoro 28-godišnji trener već nas je čekao za intervju i
pripremao organizaciju za naredni tjedan treninga; bilo je to
nešto prije nego nas je dostigao mali lockdown. Nije to puno
godina za zanimanje koje se prije doživljavalo da trebaš biti
barem pedesetogodišnjak kako bi razumio nogomet i vodio momčad
obavijenu različitim osobnostima i igračkim kapacitetima.
Kao i većina onih koji su zavoljeli najvažniju sporednu stvar na
svijetu, prvi čin drame počinje iz obitelji. Netko donese loptu,
ona se zakotrlja, sve ostalo je magija koja nas s prolaženjem
vremena vuče u svoj zasebni svijet.
– Imam dvije godine starijeg brata Davida koji
je trenirao na Slobodi. Sjećam se prvog odlaska
na trening. Sjećam se prvog trenera Zvonimira
Oskoruša, vrhunskog pedagoga koji mi je dao da odigram
zadnjih 15 minuta na treningu. Tada je sve počelo, a prošlo je od
tada 22 godine – govori nam Dominik Matučec,
sada trener mlađih kategorija Varteksa i igrač
seniora istog kluba koji hrli prema UEFA A trenerskoj licenci i
možemo ga svrstati među najperspektivnije mlade trenere na ovom
području.
Iza njega to govori njegov pogled na igru, trenerski posao, ali i
same godine s kojima prihvaća progresivne ideje koje se stvaraju
u europskom i svjetskom nogometu.
U varaždinskoj Slobodi Matučec je proveo šest godina, zatim
prelazi u Fotex iz Nedeljanca, kadetski staž
nosi ga u Međimurje koje tada igra prvu ligu,
srednjoškolski dani donose stare povratke u poznata okruženja, da
bi priča s ‘navijačkim’ Varteksom počela 2011. godine. U
međuvremenu, prošao je i Mladost iz Biškupca,
kratko vrijeme trenirao je i u ‘starom’ Varteksu pa je tako
zaokružena priča o objedinjavaju klubova s varaždinskog područja
u kojima je mogao vidjeti razne igrače, suočiti se s različitim
sustavima igre, napredovati na više razina pod različitim
trenerima, ali doslovno doći od običnih igrališta druge
županijske pa do onoga što vodi prema elitnom rangu hrvatskog
nogometa.
U nogometnom svijetu
Od 2016. nema više seljakanja. Četvrtu trenersku sezonu vezan je
uz varaždinskog trećeligaša gdje u Školi nogometa vodi mlađe
pionire i cilj je proći sve kategorije prije nego što dođe do
seniorske.
– Čudno zvuči, barem iz ove retrospektive, ali danas su djeca
većinom pred mobitelima ili ekranom bilo koje vrste. Prije je bio
lakši odabir izaći na ulicu i udarati tu loptu. Pisali smo imena
igrača, golova… Nogomet je uvijek bio sve moje vrijeme – kaže
diplomirani sociolog kojem su međuljudski odnosi svakodnevica,
odnosno posao.
– Sve teče tako, od organizacije igrača do procesa trenirana. Ima
tu mnogo učenja kad se počinje s tim poslom. Od polaganja
HNS-ovih zahtjeva do predavanja i usavršavanja. U nekoj teoriji
počeo sam razmišljati da prošli sustavi ne vrijede. Prošli
sustavi vladavina i rada s grupom su se promijenili. Staromodni
tip autoriteta nad djecom nije potreban. Danas se seniorski i
dječji pogoni mogu voditi načinom da se autoritet gradi kroz
povjerenje i prijateljstvo. Ljudi su živjeli u različitim
sustavima i naravno da je nekadašnji trenerov autoritet
predstavljao i okosnicu odgoja igrača – razlaže i uspoređuje
Matučec.
U aktivni trenerski proces nogometni treneri na višim razinama
koriste veliki broj suradnika koji im pomažu u stvaranju što šire
slike momčadi koju vode. Matučec dijeli i taj dio posla.
– Surađujem sa sportskim psihologom Matejom
Fiškušem koji vrhunski radi s djecom. Te radionice
odlične su za mene i za klince. Raspitivao sam se o testovima
koji mjere kognitivne sposobnosti kod djece. Dakle, da se bolje
upozna dječji karakter. Jednostavno, postoje djeca koja bolje
prihvaćaju i reagiraju kad se na njih malo podigne glas jer je to
za njih način motivacije. Dosta toga ovisi o prijašnjem odgoju i
onome što nose od doma – ističe Matučec te navodi situacije
teambuildinga koje nisu usko vezane uz nogomet. Rad s djecom
gradi se kroz razgovore, radionice, zajedničko gledanje utakmica,
komentiranje, a važan čimbenik u svemu su i roditelji.
– Bitna je i njihova edukacija. Neka vide kako se njihova djeca
nose sa stresom, igrom i dovikivanjem sa strane. To je za mlade
nogometaše velika oscilacija u osjećajima u kratkom razdoblju i
bitno je da roditelji to razumiju. Nalazimo se u vrlo specifičnom
području jer, osim što je dobro imati roditelje blizu djece dok
se odvija natjecanje, bitna je i njihova podrška djeci. Ponekad
to može biti i pritisak na dijete, a tu roditelj predstavlja
svojevrsnu publiku koja će doći u kasnijim seniorskim
kategorijama s navijačima. Zasigurno se treba naučiti nositi i s
takvim pritiscima – govori Matučec.
Laptop treneri
‘Laptop treneri’ sve su prisutniji na terenima, a pouzdavanje u
analitiku koju donose računala sve se češće koristi. Koliko su
bitni ti parametri, uz sve ono što sam vidiš na treninzima i
tijekom utakmice.
– Pojam ‘laptop trener’ je bezrazložno dobio pogrdnu konotaciju u
javnom diskursu. Dovoljno je pogledati primjere u NBA-u ili
NFL-u. Bez tableta i direktne analitike tamo treneri ne izlaze na
teren. Jedan od najmlađih trenera u europskom nogometu koji igra
Ligu prvaka Julien Nagelsmann, prvo provjerava
je li tablet nas svom mjestu i ima analitičara koji se bavi s
podacima koje dobiva. Statistika na fakultetu mi je utoliko
pomogla u prihvaćanju tih segmenata rada. Razvijam već sada neke
svoje organizacije rada na tom temelju. Osobno koristim tablet na
svojoj kategoriji da joj bolje približim nogometnu taktiku. Ova
generacija pionira je prva koja je izašla na teren velikih
dimenzija i smatram da se na takvim postavkama taktika mora
raditi kako spada. Koristim tablet jer se mladi poistovjećuju s
tehnologijama koje sami koriste. Koristimo i projektor gdje
napravimo videoanalizu – kazao je Matučec.
U europskom nogometu postoji trend, i vrlo je očit i prisutan
posljednjih godina; mlađi treneri poput spomenutog Nagelsmanna
(33), Garryja Monka (41), Andrea Villasa
Boasa (43) i Eddieja Howea (43) pa na
kraju i domaćih stručnjaka kao što su Ivan
Prelec (32) pa i Slovenac Simon Rožman
(37) sve više dobivaju povjerenje uprava i ekipu za vođenje te
klubovi implementiraju njihove progresivne i nove sustave u
normalni proces rada. Čini se da je to sve sastavni dio modernog
nogometa.
– Idemo postaviti situaciju ovako: ako na teren stavimo dvije
ekipe u kojoj su svi igrači tehnički i fizički identični,
pobijedit će ekipa koja je taktički bolja. Više ne postoji momčad
u kojoj jedan igrač može rješavati utakmice. U redu, postoji
igrač koji može riješiti utakmicu, ali ne može sam vući ekipu 90
minuta na terenu – kaže Matučec i nastavlja.
– Moja U13 kategorija je vrlo zanimljiva. Igramo na terenu
normalnih, pravih dimenzija, ali specifičnost je da ako se uzima
razlika između brzine lopte u mlađim pionirima i seniorima. U
pionirima je lopta puno brža od igrača nego što je u seniorima. I
ako uspiješ razviti ‘posjed igru’ kod klinaca, protivnik teško da
može parirati. Najbitnija stavka u kategoriji U13, barem kod
mene, je iznošenje lopte iz kaznenog prostora prema naprijed. Ako
se igrač s 13 godina nauči kako se iznosi lopta, već se napravilo
puno. Dovoljno je pogledati kako rade treneri u nogometnim
centrima. Stanje se ipak popravlja, iako se previše naglaska
stavlja na rezultat i dogodi se situacija da ono dijete s
najjačim udarcem uzme loptu na centru i šutira iz dalekih
pozicija. Mladi igrači se tako neće ništa naučiti. Za početak je
najbitnije dodavanje, što se tiče tehničko-taktičkog djela, a tek
se s vremenom onda mogu iskorištavati i nadograđivati potencijali
djece koja su posebna u nekom drugom dijelu nogometne igre –
objašnjava Matučec.
Mijenjanje uloga
Igraš i za seniore Varteksa. Kako usklađuješ trenerski posao s
pionirima i igranje seniorskog nogometa u Trećoj HNL?
– Većinu utakmica igram odmah nakon trenerskog posla u jutarnjim
satima, a znaju se zaredati i vikendi kada se igra i nedjeljom.
To je cijelo vrijeme mijenjanje uloga. U jednom sam trenutku
vrsta autoriteta, a u drugoj se podređujem kolektivu. U jednom
trenutku sam onaj kojeg se uči, u drugom sam onaj koji uči…
Psihički je teško, možda su sada prave godine da se preklapa
jedno s drugim jer stalno u glavi se rade analize, promjene, na
sebi kao igraču i kao treneru. Stvar je tu i motivacije, ona
pati, više igračka nego trenerska, ali sva sreća da sam došao iz
lige ispod u ligu iznad pa mi to predstavlja motiv. Uvijek se
nađe neki motiv, pogotovo s juniorima koji su sada u prvoj ekipi.
Želim i njima olakšati ulazak u seniorske vode. Ja sam među
najstarijima u seniorima, a imam 27 godina. To više govori koliko
je momčad mlada – govori trener.
Varteks je imao turbulentnu polusezonu, uostalom kao i svi
klubovi u većini natjecanja pod okriljem Hrvatskog nogometnog
saveza. Bilo je samoizolacija i izolacija, odgođenih utakmica,
utakmica koje se možda nisu trebale igrati. Kako vidiš Varteks u
cjelini?
– Klub si više neće dozvoliti da se spušta u rangu. Treća liga je
zasad ‘minimum-optimum’. Najbitnija stavka je okrenuti se
školi nogometa i infrastrukturi. S potonjim se odlično krenulo, a
bez toga klub ne bi mogao postojati. Izuzetno su bitni uvjeti
treniranja, a mi sada treniramo u zaista sjajnim uvjetima. Imamo
12 kategorija, i da nemamo umjetnu travu i reflektore, ne znam
kako bi trenirali. Bilo kako sad to zvuči, i ovaj teren s
umjetnom travom nam je premali zbog količine djece koja
treniraju – navodi Matučec.
Napravio je i usporedbu kako to izgleda na elitnoj razini
hrvatskog nogometa, u Prvoj ligi.
– Nedavno sam bio u Hajduku na edukaciji i vidio
sam da je kod njih također rad na četvrtini terena, a opet se
trenira vrhunski. Shvatio sam da za razvoj mlađih kategorija ne
treba veliki prostor. Samo je pitanje kreativnosti i kako dobro
smisliti treninge – kaže.
Nove tehnologije i stara vremena
Koliko ti odlazi na pripremu treninga i koliko utakmica
tjedno uspiješ pogledati?
– Preko Akademije spojeni smo s trenerima iz cijele regije.
Zanimljivo je gledati i druge treninge, jer dobiješ neke nove
ideje za vježbe, drugačiji pogled na igrače, čak nije loše ni
vidjeti neke greške.
Gdje je ‘laptop’ u svemu tome?
– Nove tehnologije za trenere su veliki plus. Postoji mnogo
raznih kanala kroz koje se može nešto naučiti, proučavati
treninge ostalih momčadi. Svake godine ‘uzmem’ par ekipa koje
pratim. Gledam petnaestak utakmica tjedno, pratim sve što se
može. Odaberem ekipu koja ima zanimljive mehanizme i novitete.
Teško je biti u toku ako se ne prati što ostali rade. Ali
potrebno je i dobro razabrati, prilagoditi generaciji, stilovima
igre i ekipi. Kada sam počinjao s trenerskim poslom zadao sam si
cilj da prođem sav razvoj igrača. Znači da prođem kao trener sve
kategorije – od prvog udaranja lopte do seniorskog staža. To je
po meni neki prirodni put – ispričao nam je Matučec.
Sudjelovao si i u onoj utakmici 2012. kada je Varteks igrao
protiv Varaždina ŠN na stadionu u Zagrebačkoj
pred 4.500 navijača. Tada je trener bio Denis
Vidaček, tvoj sadašnji kolega u klubu. Utakmica je bila
svojevrsno ostvarenje dječačkog sna?
– Svaki vikend išao sam na utakmice starog Varteksa. Kao klinac
uvijek maštaš o igranju pred mnoštvom, gledaš
Bjelanovića i Karića koji
igraju u europskim natjecanjima, desecima tisuća ljudima koji
dišu za klub. Naravno da i ti to želiš kao igrač iskusiti i
igrati u takvoj atmosferi – govori i nastavlja:
– Tada smo igrali u drugoj županijskoj ligi, ali atmosfera je
bila vrhunska. Tu razinu motivacije koju možeš dobiti je
nevjerojatna. Čak mogu reći da sam se nakon te sezone osjećao
isprazno što se tiče nogometa. Ali sad mi je drago da sam dio
kluba u kojem se sve to dogodilo. Bitno je prenijeti te emocije
prenijeti klincima. Kada sam krenuo u trenerski posao, prve
stvari koje sam si zadao su upravo te – cilj je prije svega
dijete zaljubiti u sport – ističe Matučec.
Čini se da se tu krije onda više od običnog loptanja po terenu,
pa i za igrače i navijače.
– Kada dođe grupa djece na trening, njih recimo 20, ono što je
najbitnije je da to da ih se zadrži. Neovisno hoće li netko
uspjeti u nogometu, igrati Ligu prvaka, 2. županijsku ili HNL.
Bitno je steći poznanstva, baviti se nečim zdravim, a na kraju
voljeti ono što radiš. A nogomet za razvoj mladih je preslika
života, usponi i padovi, pobjede i porazi, emocije, stres,
društvo, komunikacija… Tu se sadrži više toga od same igre na
terenu i dodavanja lopte.