Petrović trenutno radi na povijesti judeokršćanske demonologije, a ususret predavanju o vješticama saznali smo kako je došao do vrlo zanimljivih otkrića u vezi 'nečastivih'.
Kristijan Petrović, poznati varaždinski novinar
i poznavatelj okultnog, održat će u srijedu, 12. kolovoza, u
atriju Starog grada, predavanje na temu
‘Nečastive – povijest vještica od antike do danas’.
Tim povodom upitali smo ga par pitanja u vezi njegovog rada i
proučavanja povijesti vještica, kako dolazi do podataka, s kojim
informacijama barata te ima li filmova koje bi preporučio na temu
‘nečastivih’.
Petrović u svom radu drži predavanja i na temu ‘Nemrtvi – folklor
vampira istočne i srednje Europe’, svoje poznavanje njihove
povijesti pokazao je i turama u Transilvaniju, a poznavatelj je i
horor književnosti što pokazuje predavanjem ‘Ukoričena jeza’.
Trenutno radi na povijesti judeokršćanske demonologije – što
uključuje opsjednute osobe, kuće i predmete – a ‘demoni’ bi
svjetlo dana trebali ugledati u listopadu ove godine.
Predavanje ‘Nečastive’ na rasporedu je u
srijedu, 12. kolovoza, u atriju Starog grada. O čemu će se tu, u
kratkim crtama, govoriti?
– Radi se o jednoj povijesti o kojoj se premalo priča u hrvatskoj
javnosti. U ostalim državama je to postala priča, ne samo koja
ima povijesnu vrijednost i značaj, već te neke države iz vještica
rade i turističku ponudu. Kod nas je sve to stalo. Je li to zbog
utjecaja Crkve ili ne želimo znati o tom dijelu povijesti, istina
je negdje između. Također, istina je da ta da mi u konačnici ne
znamo koliki je broj žena, od pojave inkvizicije u 13. stoljeću
do 1750-ih, završio na lomači. I vjerojatno ga nikad nećemo znati
jer državni arhivi nisu potpuni. Čak ni državni arhiv u Varaždinu
nije do kraja istražen. Stalo se na 1703./04. godini. Ima još
dosta laufa, da se pronađe još pokoje ime, a sigurno bi se i
našlo s obzirom da je u Varaždinu najveći broj osuda bio krajem
17. i početkom 18. stoljeća.
Zbog čega je ‘stvorena’ inkvizicija?
– Ovo nije samo povijest vještica u kontekstu inkvizicije. Ovo je
općenito povijest o položaju žena i žena koje su dobile takav
epitet. Vještica svoj konačni oblik dobiva upravo pojavom
inkvizicije, nažalost, u 13. i 14. stoljeću. Inkvizicija nije
oformljena da bi se borila protiv žena, ona je prvenstveno
oformljena da bi se istrijebili i progonili sektaši kao što su
katari, albigenzi,
valdenzi koji su na skroz drugačiji način
propagirali kršćanstvo. Naglasak im je bio na siromaštvu, što
papama, jasna stvar, nije baš bilo po volji.
Kako je kler
došao do ‘glavnog krivca’ –
žene?
– Počinje se s ispitivanjima onih koji su ‘krivo’ tumačili samu
vjeru, a kasnije dolazi i do propitivanja što ne štima sa
svijetom. Previše povijesnih previranja za koje nije bilo
odgovora, od ratova, gladi, neimaštine. Crkvenjaci su za sve te
stvari odgovor tražili u Sotoni. Trebalo je naći
njegovu produženu ruku na Zemlji jer borba molitvom i za oltarom
nije funkcionirala. I konačno se to pronašlo u ženi. Imali su
uporište u Bibliji, primjer Eve. Vještica svoj
konačni oblik dobiva u 15. stoljeću zahvaljujući književnim
djelima crkvenih mislilaca i teologa.
Koja su to književna djela?
– Od ‘Formicariusa’ Johannesa Nidera do dva
dominikanca Henrika Institorisa i Jakoba
Sprengera koji su napisali djelo ‘Malleus maleficarum’
(‘Malj za vještice’). To je najgore djelo koje je i danas u
izdanju, napisano na nagovor pape, ultimativni priručnik kojeg se
drže svi koji su proganjali žene. Što se tiče samog sadržaja,
ljudski um od tog djela nije mogao biti bolesniji. Jer osim
gladi, propadanja uroda, ratova, žena se krivi i za impotenciju.
Kasnije se spominje i Crni sabat, druženja žena i
Lucifera, koja su organizirana u zabačenim
zakucima šuma i planina.
Svoje uporište ‘nečastive’ imaju i u bajkama koje su pak,
iz današnje društvene perspektive, benigne kratke
pričice?
– Sve do 19. stoljeća i braće Grimm i njihovih
bajki koji su svoja djela pisali na temelju istinitih događaja,
samo su ih malo prilagodili. Ivica i Marica jesu postajali, to je
primjer brojne djece koja su za vrijeme velike gladi ostavljana u
šumi, kako roditelji ne bi gledali kako im djeca pate. Radilo se
tu i o kanibalizmu. Nesreća je bila što je Marica preživjela, a
Hans nije (smijeh). S vremenom su se te bajke
romantizirale i izgubio se kontekst kriminala i zločina.
Gdje su onda ta mjesta na području Varaždina na kojima se
spaljivalo žene?
– Stalno me pitaju za lokacije u Varaždinu gdje su bile
spaljivanje vještice. Mi ih ovdje nemamo u obliku u kojem bi
nekom turistu mogli pokazati: ‘Evo, ovdje su spaljivane žene’.
Jedno od mjesta je autobusni kolodvor, drugo
mjesto je u Brezju. To su dvije lokacije za koje
se zna. Postojala je tamnica koja je stradala u velikom požaru
1776. godine. Tu se lome koplja povjesničara grada Varaždina,
iako se smatra da je bila blizu crkvi sv. Nikole. U toj tamnici
su žene čekale egzekuciju i dolje su se radila mučenja s razno
raznim napravama i spravama gdje je ljudski rod pokazao svu svoju
imaginaciju kada treba mučiti nekog drugog. Na području Starog
grada tako nešto se nije događalo, ali atrij, u kojem će se
održati predavanje, zbog atmosfere svakako pogoduje svemu
navedenom.
U 20. stoljeću razvio se interes za vještičarenjem. Što
to znači?
– Za to moramo biti zahvalni Englezima. Zadnja vještica osuđena
je 1951. godine, a u Hrvatskoj zakon o inkviziciji nikad nije
ukinuti. Gerald Gardner tijekom pedesetih godina
20. stoljeća počeo je istraživati paganske oblike vjerovanja. Sve
su to stvari koje su u narodu postojale, pogotovo kod Engleza
koji su blisko vezani uz keltsko naslijeđe. Kad je engleski
premijer Winston Churchill ukinuo suđenja za
vještice, Gardner je počeo pisati knjige te se formirao
‘revival’, ponovni interes ka vještičarenju. Ali ne u smislu
nečeg demonskog. Stvorili su se Vikani (Wicca),
društvo koje se širi prema središnjoj Europi. Oni su skloni svemu
što je naturalno, slave Geu, majku zemlju
prirodu, i Cernunnosa – rogatog boga – što je
spoj muškog i ženskog bez kojeg ne ide. Ta je priča danas
doživjela ‘bum’ i čini se da je u zadnje vrijeme popularno biti
vještica ili vještac.
Koja je građa iz koje se istražuje o svemu
navedenom?
– U Rimu se mogu pronaći razno razni pergamenti, limene ploče na
kojima se nalaze zapisi protiv zubobolje, propadanja uroda, za
dobru sreću u ratovanju… Svi ti zapisi za priziv bogova za
uspjesima u životu, mogu se najranije pronaći tamo. Što se tiče
knjiga, od početka štampanja, ‘Maleus Maleficarum’ je taj koji
negativno opisuje ‘nečastive’. Državni arhivi Budimpešte, Beča,
Križevaca, Zagreba, Varaždina su puni, nažalost, ovog dijela
inkvizicije – imena i za što su bile optužene i spaljene. Tu se
pronalazi mnogo materijala. Poznati su i grimoriji, crnomagijske
knjige – ‘Picatrix’, ‘Solomonov ključ’ – koje su kružile u ono
vrijeme, a nisu bile benigne. Jedan od glavnih dilera tih knjiga
bio je Casanova, koji je poznat kao ljubavnik,
ali je radio mnogo poslova. Zahvaljujući njemu dobar dio Europe
dobio je grimorije.
Slijedi li onda demistifikacija tih ljudi i likova na
predavanju u atriju Starog
grada?
– Uvijek volim staviti malu ‘bubu u uho’. Barbara
Celjska, žena Žigmunda Luksemburškog,
bila je poznata po razvratnom životu i po suludom pokušaju da iz
metala napravi zlato. Imala je svoj dvorac u Samoboru i podrumu
se pokušala baviti alkemijom. U to vrijeme, u 15. stoljeću, to je
bio isključivo muški posao. Ubrzo je u visokom društvu stekla
veliki broj neprijatelja, a kod običnog puka tjerala je strah u
kosti. Ona svakako jest žrtva propagande i tračeva što su se
koristili protiv nje, ali je i dan danas ostala poznata kao i
Crna kraljica.
Žene su tako stigmatizirane…
– Sve te povijesne osobe koje imaju epitet crnog, vrlo
vjerojatno, nisu bile zle ni ‘crne’. Više je zbog Crkve ili
interesa vladara trebalo doći do tog epiteta koji je ostao nad
njihovom glavom. Danas mi imamo taj romantizirani dio pa svi koji
pitaju ‘znaš li ti da je ona bila vještica…’. Odgovor je da:
nije. Ne kažem da nije bila zločina, ali nije svaka žena trebala
dobiti epitet bavljenja crnom magijom.
Kako ljudi danas doživljavaju te priče? Iz perspektive
kada vas pitaju što znate o njima.
– Zanimljivo je razgovarati s povjesničarima. Oni su ti koji
pristupaju svakoj temi s dokazima i kod njih nema spekulacija.
Ljudi mogu pričati o vješticama koje su crnomagijskim postupcima
spalile pola sela, ali za to apsolutno nema nikakvih dokaza.
Vještice danas postoje, one se klanjaju nekim svojim entitetima,
svojim bogovima i imaju svoje rituale te ponosno nose ime Vikana
ili drugog vještičjeg roda. Svako malo se pojavi ‘val’ iz kojeg
se pokaže izniman interes prema onostranom. Pitanje je sad, od
osobe do osobe, hoće li vjerovati u njihov uspješan rezultat u
onome što rade.
Pop kultura i vještice. Dosta naslova u književnosti,
filmu i glazbi tiče se njihovih utjecaja i oslanjanja na njihove
običaje i povijest.
– Mi smo se počeli rugati vješticama već tamo u zlatno doba
Hollywooda. Pojava ‘Adams Family‘ je tu
zasigurno utjecala, kao i ‘Monsters Family‘.
Postoji zezancija na tu temu. Ozbiljniji filmovi javljaju se
kasnije i pobudili su interes su. To su svakako
‘Rosemaryna beba‘ i
‘Egzorcist‘, koji je rađen po istinitom
događaju. Onda dolaze osamdesete koje su ‘jao’. To su komične
priče i nema ozbiljnog pristupa vješticama, iako filmovi postižu
dobre rezultate – ‘Hocus Pocus‘,
‘Vještice iz Eastwicka‘… Sve dok ne dođemo do
devedesetih i početka dvijetisućitih. Tada dominiraju
‘Vještice iz Blaira‘, priča koja doslovno
postoji i ima svoje uporište u američkoj povijesti vještica.
Ipak, ozbiljnijeg opusa nadalje nema.
Dokumentaraca, bar u Hrvatskoj, na tu temu baš i
nema?
– Svaki naš pristup dokumentarcima vezanim uz vještičarenje je
prvenstveno baziran na narodnom vjerovanju. Uvijek mi se čini da
se pokušava izbjeći inkvizicija. Rijetko kad se ulazi u odnos
njih i zakona, kako nisu imale pravo na svjedoke i obranu pred
sudom… Prema tome, mislim da kod nas ne postoje dokumentarci o
Inkviziciji.
Čini se da je veliki
dio sjeverne Hrvatske bio vrlo
plodno mjesto za inkvizicije.
– U Varaždinu su postojale žene koje su spaljivane i optužene kao
vještice. To su činjenice. Povjesničari barataju sa šest ili
sedam imena. Križevci, Stubica, Varaždinske Toplice, Zagreb…
sve su to mjesta gdje su žene spaljivane u puno većoj količini.
Ovaj dio povijesti koji nije još javan, te koji sam dobro
istražio preko državnih arhiva, ipak daje na znanje kako se
radilo više od šest ili sedam žena.
Ima li u svemu tome, kroz povijesni kontekst, turističkog
potencijala?
– Što se turizma tiče, tu smo licemjerni. U pitanju je
mizoginija, rat koji je bio objavljen usudio bih se protiv
ženskog roda. Bilo je i muškaraca koji su spaljeni, ali bilo ih
je kudikamo manje nego žena. Osamdesetih posto jest žena, koje su
mučene, zatvarane u tamnice, silovane, spaljivanje… Turizam
raditi iz toga – da – ali umjeren u smislu da se može reći ‘da, i
mi smo bili dio te sulude epizode u povijest’. I da se iz toga
digne neki spomenik ili tabla s ispisanim imenima tih žena, pa da
im se na taj način oda počast. Iskreno se nadam da će doći do
toga. Varaždin bi to mogao revitalizirati jednom na godinu, u
vidu jednog festivala, jer u konačnici bi se na festivalu nudile
stvari koje su prirodne. OPG-ovi su, naravno, okrenuti prirodi.
Koja je veza i simbolika povijesti crnog mačka i
vještica?
– Ne zna se od točno kreće praznovjerje isključivo prema crnoj
mački. No mačke su općenito kroz ljudsku povijest simbol, barem
kod nas, hladnokrvnosti i stekle su vrlo brzo epitet životinje
koja je blizu zlih osoba. Za crnu mačku baš nema konkretnih
dokaza. U opisima koje su davale žene pod najgorim mukama
govorilo se o crnom sabatu te da se Sotona pojavljuje u obliku
crne mačke. Već se u 15. stoljeću pojavljuje crna mačka kao
sinonim za nešto negativno. Ali tako je sa svim ‘crnim’
životinjama koje se kreću noću, što ima predznak zlog i vezan je
uz vještice. Zanimljivo je da je šišmiš u Kini simbol sreće.
Možda ne i u 2020. godini. Ali smatram da je ipak sve stvar ljudi
i naše percepcije te način na koji mi gledamo pojedinu životinju.