Brojna su bića iz raznih mitologija zaslužna, a da toga većinom nismo svjesni, što danas imamo ovakav imaginarij Božića...
‘You’ve made it through Halloween
now try to survive the Christmas’
(Silent Night, Deadly Night)
Nakon što su stoljećima Rimljani iskorištavali zimski solsticij
kojeg su zvali Bruma (od pridjeva brevissima –
najkraća) za njima toliko drage bakanalije posvećene bogu
Saturnu, a koje su ipak imale poruku iščekivanja
svijetla i sreće, nešto zapadnije u mračnim šumama
Germanije i daleko na sjeveru, kojeg su Rimljani
zvali Scatinavia, razvijala se drugačija priča.
Ona koja će kasnije itekako imati utjecaja na naš današnji
imaginarij, toliko usko vezan uz – Božić.
Sjevernjaci, skandinavci započeli su sa slavljem koje se zvalo –
Jol. I danas etimolozi lome koplja oko samog
značenja te riječi kao i njenih korijena. No ako je suditi
po do sad otkrivenim sagama, riječ je o periodu nakon žetve kad
se više nema što raditi na otvorenom osim poći u lov, a kako bi
zalihe mesa za predstojeću zimu, na koju su u tom dijelu svijeta
itekako bili navikli, bile što bogatije i izdašnije.
Tankoćutni Vikinzi
Bio je to period kada su Nordijci prinosili žrtvu i pritom se
nije štedjelo. Žrtvovali su najboljeg konja ili najugojenije
govedo, a sve s ciljem što boljeg uroda iduće godine. Sve s
ciljem kako bi ugodili, među ostalima, i Odinu –
tom vrhovnom bogu nordijskog panteona koji će vremenom odigrati
posebnu ulogu u kreiranju jednog lika kojem se I danas djeca
vesele.
Brutalnost stanovnika Skandinavije i njihovo često prinošenje
žrtvi nas ne bi trebalo čuditi jer ipak su od njih potekli i
surovi osvajači – Vikinzi. No, koliko god se
pričalo o manjku empatije tih osvajača/pljačkaša/ ratnika, njima
se svakako pripisuje i tankoćutna strana za koju baš i ne znamo,
jer upravo su Vikinzi bili ti koji su prvi tih dana prije i nakon
zimskog solsticija dekorirali borove i jelke, drva koja nećete
naći u Palestini, a koje ipak kitite.
Meso i drvene rezbarije na stablima
Dakle, surovi su borci s rogovima na šljemovima na njima
toliko poznata drva stavljali hranu, meso, rezbarije na drvetu, a
sve kako bi udovoljili posebnu vrstu duhova drveća koje su zvali
– skogvaettir. Skogvaettiri su bili zaduženi za
donošenje sreće u obilju, urodu i lovu – nešto slično kao i
hamadrijade u grčkoj kulturi. U pojedinim se
sagama spominje i drveće kojeg se kiti na zimski solsticij, a
koje će prilikom kićenja razgovarati s vama jer ima usta pa čak i
lice. Čini se kako je Tolkien prilično dobro
poznavao nordijsku mitlogiju, kada je u svojoj trilogiji Gospodar
prstenova osmislio biće zvano ent.
A kad već spominjem Gospodara prstenova, baš je
Yule, kako su ga još zvali, bio omiljeni dan za
vjenčanja Nordijaca. Mladi bi par stavili svoje dlanove jedan
preko drugog na veliki zlatni prsten kojeg je oko vrata nosio
plemenski svećenik Godi te bi na taj način položili zakletvu
pa bi brak bio sklopljen. Kako stvari stoje ni njihovo
‘svećenstvo’ nije bilo imuno na pokazivanje moći nošenjem
plemenitih metala i kovina.
Odin dijelio darove
Kompletnim tim periodom i svim običajima, kojih je i previše da
bih ih sve iznio u ovom tekstu, predsjedao je vrhovni bog
nordijskog panteona – jednooki Odin, kojeg su još zvali i
Wodun ili Jolfadr i koji
je, gle čuda, baš u vrijeme zimskog solsticija, u noćnim satima
jahao na svom osmonogom konju Sleipniru te je
dijelio ili darove dobrima ili je kažnjavao zločeste, dok su mu u
svemu tome pomagali stvorenja koja će mnogo kasnije postati
poznati kao vilenjaci. Dodajmo kako su Odinu u odabiru loših
pomagala i dva njegova ljubimca, gavrani –
Huginn i Muninn.
Nordijska, a kasnije i germanska mitologija, nedvojbeno su
zaslužne za veći dio onog što radite u blagdanske dane. Bor,
kićenje, girlande, razmjena poklona, zajednički ručak ili večera
– ali su ljudi to uspješno izmiješali sa prilično pustinjskim
podnebljem Palestine koju krasi tek pokoja visoravan.
Sveti Nikola
A čarape u kojima vas čekaju pokloni?
Eh, tu moramo umiješati jednog Turčina, koji je također igrao
ulogu u kreiranju lika debelog, veselog djedice.
Rođen u Patari, gradu u Maloj Aziji 15. ožujka 270. godine,
maleni je Nikola bio dijete imućnih roditelja
koje gubi već u ranoj mladosti. Tijekom njegova života, a kako je
u ono vrijeme stvaranja mnogih svetaca to valjda i bio trend,
susreće Boga te nakon nekoliko godina samačkog života u
Palestini zamjenjuje svog strica koji je bio biskup u gradu
Miri. Biskup Nikola u narodnom vjerovanju
postaje dobročinitelj par exellence i čini dobra djela gdje
stigne. No jedna je priča igrala priličnu ulogu u stvaranju mita
sa čarapama.
Naime, muškarac koji je živio u blizini Nikoline
roditeljske kuće izgubio je carsku službu. Bez
prebijene pare nije imao za miraz pa tako nije ni mogao udati
svoje tri kćeri. Za tu priču je čuo i Nikola, koji je imetak
svojih imućnih roditelja odlučio spiskati na one kojima je pomoć
ipak potrebnija. U noćnim se satima Nikola ušuljao u kuću
nesretnog susjeda i u čarape koje su se sušile iznad
ognjišta ubacio toliko potrebna financijska sredstva koja su
pomogla djevojkama u udaji.
Umro je 6. prosinca 343. u Miri u Turskoj, a kanonizirao ga
je 1446. papa Eugenije. Ubrzo nakon toga sv.
Nikola počinje svoju priču darivanja djece, postavljanja čizmica
ili čarapa u koje će Nikola staviti poklone za dobre.
Crni Petar i Krampus
No što je sa zločestima? S njima se obračunava Nikolin
suputnik koji dolazi iz nizozemskog područja i zove se
Zwarte Piet ilitiga Crni Petar. No čini se
da taj čovječuljak vječno čađav od ugljena nije dorasao ulozi te
ga uskoro tijekom 19. st. zamjenjuje rogato stvorenje, isplažena
jezika, pola jarac, pola demon, koje će zločeste doslovno prebiti
i donijeti u pakao – Krampus, a koji se
rodio u podalpskom podneblju.
No to je već nek druga priča. Tek dodajmo kako su svetog
Nikolu Danci zvali Sinter Nikolaas, a vremenom
je došlo do izvedenice Sinter Klaas, a kasnije i
Santa Claus.
I tako smo došli i do Djeda Mraza ili
Božićnjaka, kako vam drago, djedice koji
živi na sjevernom polu, a kojeg je prvi put 1862. nacrtao
Thomas Nast za novine Haper’s Weekly, dok je
brzorastuća firma u početku 20. stoljeća,
Coca-Cola, bila zadužena za njegov image u
konačnici. Pa mi nemojte govoriti da je samo Halloween
amerikanizacija, molit ću lijepo.
Ženski trol Gryla
Mnogo se još bića spominje u nordijskoj i germanskoj mitologiji
tijekom Yule dana, a koja polako padaju u zaborav. Islanđani su
se užasavali ženke trola koja se zvala Gryla, a
koja je osjećala koje je dijete dobro, a koje nije. Od ovih
potonjih je radila gulaš. Uvijek je bila viđana u društvu svoje
mačke Jollakoturinna, koja vas je jedva čekala
ujest. No možda bi ugriz mačke i bio bezopasan, ali
Jollakoturinn nije bilo kakva mačka. Njen je ugriz otrovan i
umrli biste ubrzo nakon napada.
Germanija je uvijek bila ponosna na svoje šume, čak je i današnja
Njemačka pokrivena s 32 posto šumovitog podneblja kompletnog
teritorija, a svakako je najpoznatija Scwarzwald
šuma, iz koje su potekle mnoge bajke zapisivane od
strane braće Grimm. Najpoznatija je ona o
Hänsel und Gretel.
Tante Perchta
Upravo se u tim šumama tijekom zadnjih dana prosinca, tijekom
noćnih sati, kretala povorka prokletih duša. Ta kolona zvana
Wilde Jagd ili nešto poput divljeg lova, bila je
ništa drugo doli povorka prokletih duša, onih koji su bili
grješnici ili se nisu stigli ispovijediti prije smrti, a našlo se
u toj družini i pokoje nekršteno dijete.
Njih je, među ostalim, predvodila i Perchta,
nakaradno biće koje je promatralo vaš dom u dane prije i nakon
proslave Božića. Ako ste igrali po pravilima i proslavili Božić
te nako njega sve počistili i nastavili s normalnim životom –
Tante Perchta vas je nagradila obiljem. Ukoliko niste, iščupala
je utrobu kompletnoj obitelji.
Ljutiti Tomten
Nešto je slično sjevernije radila gospođa Holla.
U Švicarskoj bi vaše dijete tijekom božićne noći mogao napasti i
rastrgati ga na komade Straggele, biće nalik
Krampusu, dok će njemački Tomten, minijaturni
gnom odjeven u crvenu odoru i kapom s tzv. ‘coflekom’, od vas
zahtijevati hranu u zamjenu za rad po kući. Koliko god Tomten bio
malen, i njegov je ugriz otrovan, a najgore je to što to biće ima
velikih problema sa srdžbom i nije ga problem razljutiti. Keksi i
mlijeko su uglavnom dovoljni kako bi ga se smirilo. No ima
tu i onih dobrih. Ako niste znali, u povijesti Italije djeca su
se tijekom božićnih dana veselila La Befani,
dobroj vještici koja je rado dijelila poklone.
Nisam zaboravio na imelu i običaj ljubljenja ispod nje,
nešto što se pojavilo i u Lijepoj našoj. To
zahvalite Keltima i njihovoj
svećenićkoj kasti druidima, kojima je imela bila sveta biljka,
upotrebljavana u brojnim napicima i pripravcima za liječenje, a
za koju se vjerovalo da tjera zlo.
Paganske tradicije
Dakle, koliko se god Crkva trudila pepelom zasipati plamen
paganskih tradicija i običaja koji su se slavili daleko prije
vremena pojave kršćanstva, još uvijek će se, ma koliko god bio
malen, vidjeti tek jedva tinjajući žar prošlih vremena,
jednostavnijih, kudikamo bogatijih i šarenijih.
Brojne su kreature i bića, bogovi i monstruoznosti zaslužni što
danas imamo imaginarij Božića kakvog imamo, a da toga nismo ni
svjesni. Mnogi su običaji tijekom tisućljeća povijesti bili
kreirani pa nanovo rekreirani kako bismo danas došli tek do
ispraznog konzumerizma i shoppinga u trgovačkim
centrima.
No ne brinite. Ta bića su uvijek tu i to baš za Božić,
bez obzira kojoj kulturi pripadali. Tu su u vidu vaše božićne
jelke, vaših susreta s najmilijima, razmjene poklona, u vidu
mačke koja spava kraj radijatora ili kamina, u vidu dječjeg
osmijeha kad očekuju veselog debeljka i njegov nezaobilazni – Ho,
ho, ho! Sve to je odraz prošlosti koja je tek malo
izmijenjena.
Tek jedan savjet…
Stvarno ostavite malo mlijeka i kekse, ne samo za Djeda Mraza.
Nek se nađe i za Tomtena. Vjerujte mi, stvarno ga ne želite
vidjeti ljutog.
Sretan vam Božić i od mene!
> NAJDUŽA TIHA NOĆ (1) Donosimo priču
o povijesti Božića. Otkud jelka, Djed Mraz, pokloni,
veselje…