Rimljani su svako malo slavili nešto što bi im bio izgovor za bančenje...
Iako je kompletna priča danas većinom razvikanog blagdana kojem
se vesele halapljivi trgovci i direktori trgovačkih lanaca, dok
tek manji dio drži do kakve takve tradicije, počela tek kao
izvjesni kult Sunca – nitko se obilježavanju tog perioda
nije toliko veselio, a niti je bome znao napraviti takav program
kao – Rimljani.
Božić prije Božića
Oni su itekako bili kadri iz većine blagdana napraviti pravi
šou i nije im trebalo mnogo kako bi svako malo slavili nešto
što bi im bio izgovor za bančenje. Božić je bio
jedan od tih blagdana. No štos je u tome što su oni Božić
slavili puno prije rođenja palestinskog vjerskog učitelja i
čudotvorca.
Zanimljivo, nije li?
Naime, u Rimskom carstvu tijekom druge polovice prosinca ili,
točnije, od 17. do 23. prosinca slavili su se dani koje je
tadašnji istaknuti pjesnik Kvint Horacije Flak
(Quintus Horatius Flaccus) nazvao ‘prosinačka sloboda’. Što je
svakako najbliže onome što se upravo tih dana odvijalo na ulicama
i trgovima gradova u kompletnom carstvu. Slavile su se
Saturnalije.
Bog Saturn
U rimskom panteonu Saturn je bio, među ostalim,
bog novca te sjemena, zemljoradnje, plodnosti
i poljoprivrede. Navedene njegove funkcije imaju veze s time
što je baš on odabran kao zaštitnik ovih dana jer s nadolazećom
zimom prestajali su svi radovi na otvorenom pa tako i oni
poljoprivredni, a kad nije bilo uroda, osim što niste imali što
za jesti, niste imali čime ni trgovati.
Dakle, logičan je bio odabir što je baš Saturn bio glavna faca
kojem se u čast priredila višednevna zabava, a kako bi bio
naklonjen puku te nakon zimskog solisticija produživao dane i
budio Sunce.
Saturn je, usput rečeno, sin Cela, boga neba i
Terre, božice zemlje. Postao je vladar nakon što
je kastrirao svog oca, a kad smo već kod tog nemilog čina, iz
njegovih odsječenih genitalija bačenih u more rodila se
Venera.
Ne bi nas trebale čuditi intrigantne drevne priče Rima ili Grčke.
U konačnici, prelijepu je Europu, kći feničkog
kralja Agenora i žene mu
Telefase (dalekosjajne), po kojoj nam kontinent
nosi ime kojim se dičimo, silovao Zeus u obliku
bika. I to je tek jedan manji dio svih čudesa koja su se događala
u mitologijama.
Prinošenje žrtve
No vratimo se mi na Saturnalije. Na žalost, ne postoje
cjeloviti zapisi o proslavama Saturnalija, ali nailazimo na
segmente uglavnom ispisane u radovima primjerice književnika
Makrobija (Macrobius Ambrosius Theodosius) ili
pjesnika Katula (Gaius Valerius Catulus).
Obojici su ovi dani nešto najljepše što se događa tijekom godine,
a sudeći po intenzitetu zabave, i ne čudi zašto.
Tijekom Saturnalija prinosile su se razne žrtve Saturnovom
hramu, rimskom forumu i javno organiziranim gozbama, a koje
nipošto, a kako su to mnogo kasnije tvrdili crkveni poglavari,
nisu bile ljudske žrtve. Te su dane karakterizirali kockanje,
raspojasane javne zabave, kakve su samo Rimljani znali
organizirati, ali i darivanja. Naime, tih su dana, među ostalim,
Rimljani jedni drugima darivali svijeće – simbol svijetla.
Svojevrsni karnevalski tip proslave karakterizirao je još
jedan običaj, i to onaj koji se tiče robova. Naime, tih su dana
robovi bez ikakva straha od kazne mogli kritizirati svoje
vlasnike. Čak, štoviše, objedovali su za njihovim stolovima, a
posluživali su ih – sami vlasnici!
Sol Invictus
Dakle, zabavljalo se, plesalo, pilo, veselilo i razmjenjivali su
se pokloni podosta vremena prije rođenja utemeljitelja vjere koja
se tijekom svoje povijesti svojski potrudila demonizirati
prijašnje običaje, a tek jednim dijelom uspjela u tome.
Rimske su Saturnalije ili, kako se taj običaj još zvao,
Sol Invictus ilitiga Nepobjedivo Sunce,
nedvojbeno je bio trn u oku kasnijim crkvenim misliocima i papama
kojima je bilo lakše promijeniti razlog proslave nego sam datum
ili period u godini.
Zanimljiva je također i činjenica kako se u svetoj knjizi
kršćana, Bibliji, ni u jednom dijelu ne spominje
Ješuin rođendan. Za čovjeka za kojeg znamo barem
tijekom prije njegova nenadanog nestanka, ali i nakon njegova
povratka, što je sve radio (bavio se stolarijom, bio u svatovima,
hodao po vodi, izvodio egzorcizme, dizao mrtve, borio se sa
Sotonom), ni u jednom se dijelu ne navodi kada je točno rođen.
Ono što je još frapantnije, ni ono malo njegovih rimskih
suvremenika koji tu i tamo i nešto natuknu o nekom tamo
revolucionaru koji diže frku, ne navode kada je on rođen.
Uloga cara Konstantina
Njegov rođendan navodi tek u 3. st. rimski kronolog i povjesničar
Julius Sextus Africanus, a prvi je Božić
proslavljen zahvaljujući rimskom caru
Konstantninu 336. godine. Naime, poznato je kako
upravo car Konstantin, pod utjecajem svoje majke
Helene, za koju bi bez problema mogli ustvrditi
kako je već u svoje vrijeme bila radikalna vjernica, 313. godine
potpisuje tzv. Milanski edikt kojim tada već
brzorastuće kršćanstvo izjednačava s rimkim panteonom, da bi
nekoliko godina kasnije ta vjera i postala službenom vjerom
Rimskog carstva, dok su demonizirani rimski bogovi morali
napustiti svoja prebivališta u hramovima i panteonima.
Ode veselje i zabava k vragu. Gotovo pa doslovno, s obzirom kako
je koncept pakla kakvog poznajemo svakako kršćanska izmišljotina.
Dakle, dame i gospodo, Božić se po svemu sudeći nije slavio više
od 300 godina nakon rođenja Ješue, a vi se žalite kad neko
zaboravi na vaš rođendan?
I sad kad znamo kako se slavilo prije i što se slavilo prije,
ostaje nam samo da pojasnimo božićno drvce i onog razdraganog
debeljka koji u posljednje vrijeme muku muči s ulascima kroz
dimnjak, jer ih je sve manje. Kako bismo pronašli njega morat
ćemo spojiti Tursku, nordijske zemlje i mračne
šume Germanije…
(Nastavlja se)
> NAJDUŽA TIHA NOĆ (1) Donosimo priču
o povijesti Božića. Otkud jelka, Djed Mraz, pokloni,
veselje…