Varaždinska građanska četa 'purgari' ima tradiciju dugačku skoro 270 godina
9.2.1890. Umro je u Beču barun Metel Ožegović
barlabaševečki i belski, Ilirac, jedan od najistaknutijih
hrvatskih političara 19. stoljeća. Rodio se u Zagrebu 4. svibnja
1814. godine. Nakon školovanja i studija prava u Pešti, zaposlio
se u Varaždinu gdje je od 1831. godine bio podbilježnik, a od
1836. do 1845. godine veliki bilježnik Varaždinske županije. Kao
pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine
tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu –
Družtva Narodnoga – prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se
odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim
knjigama čitaonica je počela s radom. Metel Ožegović obavljao je
brojne političke dužnosti: bio je zastupnik Hrvatskog sabora u
zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru, tajnik Ugarske dvorske
kancelarije, vijećnik Vrhovnog kasacijskog suda, član Državnog
savjeta, savjetnik u mnogim državnim institucijama. Kao
intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu
jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,
Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog
gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj
znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
9.2.1454. U jednom dokumentu se prvi puta spominje
hospitala u Varaždinu. U većim naseljima postojali su od
davnina hospitali, ustanove za smještaj nemoćnih, starih,
bolesnih i siromašnih ljudi o kojima je brigu vodio grad uz
potporu brojnih dobrotvora. Ne postoji točan podatak gdje se tada
zgrada hospitala nalazila, pretpostavlja se da je bila u blizini
franjevačke crkve na prostoru današnje palače Hercer. Broj
korisnika hospitala stalno se povećavao pa je gradsko
poglavarstvo 1776. sagradilo novi hospital, zgradu u današnjoj
Nazorovoj ulici 26. koja je kasnije pretvorena u stambeni
objekat. Gradski hospital, zapravo bolnica, sagrađena je 1839.
godine u sadašnjoj Prešernovoj ulici, koju su Varaždinci nekoć
zvali Bolničkom ulicom, ali je zgrada srušena 1982. godine. Prema
mišljenju povjesničara Krešimira Filića prvi hospital u Varaždinu
vjerojatno su utemeljili u 12. stoljeću Ivanovci (Hospitalci) uz
svoju crkvu i samostan.
9.2.1750. Varaždin dobio pravo na osnivanje građanske čete
“purgara”. Varaždinska građanska četa “purgari” ima tradiciju
dugačku skoro 270 godina. Tijekom 17. stoljeća gradsko je
poglavarstvo organiziralo dobrovoljačke čete koje su brinule o
održavanju reda i mira u gradu. Od ranije je grad bio podijeljen
na četvrti u kojima su oboružani građani imali zadaću brinuti se
o sigurnosti. U vrijeme vladavine carice Marije Terezije 1750.
godine, došlo je do reorganizacije gradske uprave, a Varaždinci
su dobili pravo osnovati građansku četu u uniformama i s oružjem.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme Napoleonovih
prodora u ovaj dio Europe, u varaždinsku građansku četu morali su
stupiti svi vojno sposobni građani. Četa je brojala 250 ljudi
podijeljenih u dvije satnije. Jednu satniju činili su
“grenadiri”, a drugu “mušketiri”. Razlikovali su se po odjeći.
“Grenadiri” su imali plave frakove, bijele hlače pripijene uz
tijelo, nosili visoke čizme, prekrižene bijele remene, imali
visoku kapu ukrašenu dvoglavim crnim orlom i s uzicama crne boje.
Kasnije su tu kapu zamijenili kapama od medvjeđeg krzna.
Pripadnici satnije “mušketira” nosili su dolame tamnozelene boje,
uske hlače crvene boje izvezene gajtanima, na glavi su imali
visoke crvene kalpake, a na nogama čizme. Građanska četa
“purgara” imala je vojničke zadatke i 1848. godine prigodom rata
s Mađarima. Godine 1990. Garda je ponovno zaživjela. Odore
Varaždinske građanske garde u današnjem obliku postoje od 1836.
godine. Aktivnosti Purgara danas su uglavnom turističke i
ceremonijalne naravi (npr. držanje straže subotom ispred Gradske
vijećnice, za važnije gradske i županijske obljetnice i sl.)