izmuljavanje jezera

Povijest Trakošćanskog jezera: Tu je bilo središte života, Drašković je imao ljubavnice, igrao se vaterpolo

Povijest Trakošćana i njegovog umjetnog jezera je vrlo zanimljiva i prepuna raznih dogodovština i priča.

Zagorsko more nestaje. Dvorac Trakošćan ostat će
u prvim danima ožujka bez svog zaštitnog znaka, ostat će bez
jezera. Srećom, samo na nekoliko mjeseci, ne bi li se jezero, kao
simbol kraja, očistilo od mulja.

– Neki muljaju, a mi izmuljavamo, nije vam to isto – smiju se u
Trakošćanu, mjestu sa svega 25 stanovnika i desetak zagrebačkih
vikendaša pa objašnjavaju:

– Za dva tjedna bi se voda iz jezera trebala početi ispuštati u
Bednju, a onda ćemo spašavati ribu. Ona odlazi u
ribnjake, a mulj će se, nakon što se prirodno ocijedi i prosuši,
vaditi bagerima i odvoziti na deponije kamionima. Kad se dno
očisti, voda se pušta natrag. Mulj odlazi na njive. Jezero će
ponovo biti prekrasne zelene boje, a današnja smeđa odlazi u
povijest… – vesele se domaći.

Posljednji put jezero se čistilo prije više od osamdeset godina.
I tada se lišće s dna čistilo grabljama. Još su u dvorcu “na
stanu” tada bili grofovi Draškovići, prije nego li su sredinom
40-ih, pronašli sigurnost preko granice. U međuvremenu su lišće i
pijesak učinili svoje, gotovo polovica jezera sad je puna mulja.
Proveli smo dan sa stanovnicima kraja, koji su za Trakošćansko
jezero vezani cijeli život. Tu su se rodili, zaljubili, ovdje će
i ostati… Niti oni nikad nisu vidjeli Trakošćan bez jezera.

Grof kod ljubavnice, muž mora u gostionicu Katica
Mravlinčić
, uskoro će joj 90. rođendan, sjeća se doba
kad su grofovi šetali i kupali se podno Trakošćana. S vrata
obiteljske kuće govori:

– Grof je na brdu imao ljubavnicu. I tu smo ga znali vidjeti kako
jaše kroz šumu. A mi, domaći, nismo smjeli hodati oko dvorca. Kad
bismo išli u dućan, ili u gostionicu, morali smo preko brda. A
zadatak nam je bio čistiti putove ne bi li grof konjem mogao
lakše jahati – sjeća se djetinjstva i doba kada je Trakošćan
dočekao Drugi svjetski rat.

Što je bilo s ljubavnicom?

– Grof bi, barem se tako pričalo u selu, dao toj ženi novac.
Zatim bi ona te peneze dala mužu te ga poslala u gostionu, jedna
Židovka je tada držala i dućan i birtiju. I dok bi muž pio vino,
grof bi bio u krevetu – smije se Katica.

Imao je jednu ljubavnicu?

– Bilo ih je još! Sjećam se priče o jednoj ženi iz mog sela Pleš.
I tu je grof dolazio u obilaske. Ona je kupila, nekako je
nabavila, parfem. I kad bi on dolazio u kuću, ona bi se
našpricala. Uredila… A on bi joj rekao: “Nemoj više nikad
koristiti parfem. Takvih mirišljavih žena imam na dvoru koliko
hoću… Ja želim osjetiti miris prave seoske žene. Nema više
parfema” – govori Katica i sliježe ramenima.

– Tak sam čula od starijih…

Čega se još sjećate?

– Imali smo nekad i ribički bal. Uživali u pečenim somovima.
Nekad su skelom vozili krave, drva… Sjećam se jednog bračnog
para kojem je u jezero upala sjekira. Žena se na muža toliko
naljutila da je rekla: “Bolje da si se ti vtopil, nego što smo
sad sjekiru zgubili” – smije se.

Njezin je nećak Ivan Mravlinčić (52) kustos
Dvorca Trakošćan, prekaljeni ribič.

– Šaran, štuka, som, amur, grgeč, žutooka, linjak, karaš…

Koja je najveća riba koja je živjela u jezeru?

– Kao i Jarun, a i naše je jezero dužine dva kilometra poput
Zagrebačkog mora, imali smo i mi soma Juru. Ali Trakošćanskog
Juru! Uhvatio ga je susjed Franjo, imao je 72
kilograma, bio je dug 2,5 metra! Velik poput kakve tune.

Još mu je som Jura u škrinji? Treba to pojesti…

– Ma kakvi! To se jede odmah, imao je puno masti, ne može u
škrinju – govori Mravlinčić.

– U jezeru se nekoć trava čistila tako da su iz Azije dovezeni
amuri. Kako su se razmnožili, počeli su iz vode skakati van.
Jedan je domaći rekao, kad je vidio da riba skače: “Pa kaj ste to
stavili nutra, riba nam je pojela svu travu u vodi, sad hoće
pojesti i šumu! – veselo priča kustos.

Kako danas izgleda dno?

– Kad čovjek zaroni te dođe do mulja, osjećaj je kao da ste u
sijenu. Kao da ste u živom blatu. To će se, sad, napokon
promijeniti. Tu se nekad i vaterpolo igrao!

Prvi čovjek Dvorca Trakošćan, arhitekt Adam
Pintarić
(66), kaže:

– Bilo je to zagorsko more. Mi klinci, tko je mogao preplivati
jezero, taj je bio – plivač. Učili smo se lokalno, u bari u
Bednji koja je bila duga deset metara, a kad smo s deset godina
preplivali 100 metara Trakošćanskog jezera, tad smo tek bili –
plivači. Ja sam to odradio – govori Pintarić.

Načelnik Bednje Damir Poljak (47) dodaje:

– Doma nismo ni smjeli reći da se idemo kupati na Trakošćansko
jezero. To ni najhrabriji klinci nisu priznali roditeljima. Pa i
da smo priznali kako smo biciklima ili od Bednje do Trakošćana,
već bi doma bila frka, a gdje još kupanje?! Ali smo išli! Tko bi
nas zaustavio – govori iskreno o djetinjstvu.

Riječ je o svestranom načelniku. Osim što je prvi čovjek kraja,
magistar socijalne gerontologije i doktorand u Ljubljani je i
drugi čovjek bolnice u Varaždinu i osnivač najpopularnijeg
zagorskog benda Kavaliri. No, vratimo se na kupanje.

– Vozio je TAM-ov kamion iz Bednje na kupanje u Trakošćan tada
prašnjavom cestom, u kamionu se sjedilo na klupama. Uostalom,
jezero je sve do kraja 60-ih bilo glavno zagorsko ljetovalište.
Tek su se tada pojavljivali prvi Fićeki, a ljudi kretali prema
Crikvenici, Krku, Istri… na prva kupanja u moru – sjeća se
Pintarić i dodaje:

– 50-ih godina jezero je bilo duboko 5,5 metara, to je mjereno
1951. Danas je dubina možda tri metra. Dakle, mulja je između dva
i tri metra.

Što bi se dogodilo da se jezero ne izmuljuje?

– Nestalo bi. Svako jezero, pa i ona alpska, ima tendenciju
isušivanja. Mulj bi rastao i dalje, riba bi nestala, nastala bi
bara, a onda se i isušilo – govori kustos Mravlinčić.

Kad bi računali u buteljama vina, koliko bi ih trebalo da se
napuni jezero?

– Nismo tako gledali, ali… idemo izračunati. Trenutno je oko
340 tisuća kubika vode u jezeru veličine 17 hektara. I toliko još
mulja. Dakle, oko 700 milijuna litara, što je onda možda i
milijardu butelja! Milijardu butelja da se napuni jezero?

– Tako nekako…

Ima li toliko u Zagorju?

– Teško. Pije se, mi delamo – smiju se.

Koliko ribe ima u jezeru, ribe koja će imati uskoro novi dom?

– Ribiči kažu oko devet tona, ali tko će ga znati. Riba će u
ribogojilišta, a zatim se vraća u jezero.

Zašto se tek sada jezero prazni?

– Grofovi se nisu brinuli o papirologiji, oni su ga čistili
češće, svakih nekoliko godina. Rekli bi kmetovima da ga očiste i
to je bilo to… A danas su stvari ipak nešto kompleksnije –
govore domaći.

Dvorac kao stan umjesto plaće

Adam Pintarić, direktor Dvorca Trakošćan, kaže:

– To nije nečija obijest da se čisti jezero, već nasušna potreba.
Mulj je već sada zauzeo pola količine kapaciteta jezera. Shvatili
smo kako moramo poduzeti nešto po pitanju sanacije,
revitalizacije jezera i napravili smo “Studiju utvrđivanja stanja
vode u jezeru Trakošćan s programom mjera za njegovu sanaciju i
revitalizaciju” koju je predvodio Mladen Kerovec, šef katedre
PMF-a s najvećim stručnjacima u branši. Prema njihovu planu, sad
krećemo u akciju. Projekt je vrijedan nešto manje od 15 milijuna
kuna, a provode ga Hrvatske vode.

Što je najveći problem kod mulja?

– Nedostatak kisika. Da bi se povećala količina kisika u jezeru
te stvorili bolji uvjeti za ribe, ali i estetski uvjeti poput
prozirnosti i boje jezera, bitno je izvaditi mulj.

Tko su bili prvi vlasnici dvorca?

– Dvorac se spominje u 13. stoljeću – govori kustos Mravlinčić pa
nastavlja:

– Prvi poznati vlasnici bili su grofovi Celjski.
A Draškovići su Trakošćan dobili, na neku vrstu zaduženja. Poput
poklona od austrijskog cara Maksimilijana.
Dobili su ga dijelom za ratne zasluge, a dijelom za bansku plaću.

Juraj Drašković nije dobio plaću, već stan?

– Otprilike tako… Obitelj Draškovića bila je na strani
Habsburgovaca, bili su im odani, pa im je tako i uzvraćeno. Bila
je to važna obitelj, dali su četiri bana. Najviše u Hrvatskoj.
Juraja II., Ivana II., Ivana III. i Ivana V.

Kako je nastalo jezero? Ono nije prirodno, već umjetno…

– Zbog šminke, estetike – govori Pintarić.

– Kad je prestala turska opasnost, okrenulo se estetici.
Draškovići su iz nekadašnjih ribnjaka i močvare odlučili dvorac
smjestiti u romantični ambijent koji će uključivati jezero,
perivoj i dvorac. Pregradili su branu zemljanim materijalom i
hrastovim gredama te je Trakošćan izgledao kao dvorci u Austriji,
Njemačkoj…

Prvi čovjek kraja, Damir Poljak dodaje:

– Draškovići su bili, rekli bismo danas – frajeri. Vrlo napredna
obitelj doba. Imali su pilanu, hidroelektranu, čak i led tijekom
cijele godine, koji su držali u ledarnici. Čuvali su hranu i piće
u ledu. Bili su na nivou najrazvijenijih europskih dvorova onog
doba. A domaći ljudi koji su u dvoru radili kao sluge i poslije
su imali gospodske manire. To su prenosili na druge… pa je ovo
bio gospodski kraj – govori Poljak i dodaje:

Julijana Erdödy Drašković bila je prva
akademski obrazovana žena slikarica u Hrvatskoj, prvi fotograf u
zemlji bio je Karlo Drašković… I mnogi ne
znaju, ali većina je Draškovića pokopana uz crkvu Uznesenja
Blažene Djevice Marije u Bednji. Uskoro će u mjestu osvanuti
njihovi kipovi, kao i pjesnika i svećenika Izidora
Poljaka
, našeg prvog učitelja pa čak smo iz Bednje dali
i ministra poljoprivrede za vrijeme Kraljevine…

I sam je svirao – na dvoru. Načelnik je kao mlad svirao u danas
najpopularnijem zagorskom sastavu Kavaliri, bendu koji danas ima
i Porina.

– Svirao sam violinu, kontra-violinu, bugariju u bendu. U glazbi
tenor horn, trombon… Vikendom smo svirali na terasi Trakošćana.
Danas moji sviraju, sin klarinet, a kći saksofon…

U planu uspinjača, ali i – žičara

Koja je budućnost Trakošćana?

– Uspinjača! Trakošćan želimo učiniti još atraktivnijim, u planu
je izgradnja kosog dizala, nešto dužeg od zagrebačke uspinjače,
riječ je o 125 metara tračnica. Pripremamo papire, dio je
spreman, za tri godine će voziti. Sigurni smo! Omogućit će to
pristup osobama s teškoćama u kretanju, da dođu gore do dvorca,
da ga vide, u planu je i izgradnja visećeg mosta preko najužeg
dijela jezera te liftova kroz cijeli dvorac – govori Pintarić,
prvi čovjek Trakošćana.

I u kraju, dodaje načelnik Bednje, imaju ozbiljne planove:

– Žičara! Od Trakošćana do Ravne gore, u dužini 2200 metara. Grad
Ivanec je nešto pokušavao slično šezdesetih godina, ali nisu
uspjeli. Žičarom bismo na Ravnu goru došli za desetak minuta. Ako
Europa uskoči, mogla bi proraditi za pet godina, možda i prije.
Nama su ovdje vrlo važni, uz izletnike, planinare i –
paraglideri. Pa Bednja je imala čak i viceprvaka svijeta! Susjed
nam je bio drugi paraglider svijeta – ponosan je Poljak.

Ovaj kraj zovu najljepšim komadićem svijeta. Na bednjanskom
jeziku, Habdelićevoj prakajkavštini – “nujliepši
kemauček svieto”.

– Okružuje nas Strahinjčica, Ivančica, Ravna gora i Macelj-gora.
A malo se zna da smo mi najhladnije mjesto u zemlji. Bednja je u
kotlini, pa smo često na – 18 Celzijevih stupnjeva, a Zavižan na
-15 stupnjeva. Naš je susjed Alen Sajko, meteorolog, postavio
stanicu i tada nas uvrstio u – sam vrh. Zbog hladnoće je i grof
posjećivao ljubavnice u kraju?

– A tko će ga znati koji je bio razlog. Ali, da. Za te priče smo
i mi čuli….

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije